Crkva

Vaskršnja poslanica 2024

“Vaskrse Hristos, i ad se stropošta!
Vaskrse Hristos, i padoše demoni.
Vaskrse Hristos, i raduju se anđeli!
Vaskrse Hristos, i život živuje!
Vaskrse Hristos, i nijednog mrtvog u grobu!
Jer Hristos, ustavši iz mrtvih, postade prvina preminulih.
Njemu slava i vlast kroza sve vekove. Amin!“
(Iz Vaskršnjeg slova svetog Jovana Zlatoustog)

Divnim ovim riječima, draga naša djeco duhovna, ispunili su se svi naši hramovi, ispunile se naše misli, ispunila su se naša srca ove radosne i sveradosne noći i jutra svijetlog i svesvetog praznika Vaskrsenja Hristovoga. Ima li hrišćanina i srca hrišćanskoga koje se na ovaj dan ne raduje činjenici da je ad ispražnjen, da je đavo posramljen, da je smrt smrću umrtvljena? Zar upravo danas, ako ikada, neće najviše naša srca radovati riječi Apostola Pavla: „Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda?“

Niko nije mogao dati adekvatan, zadovoljavajući, iscjeljujući i spasavajući odgovor ustrašenom, zbunjenom i izgubljenom čovjeku, toj osjetljivoj i plašljivoj srni u izgubljenom raju, na goruće i najžeravičnije pitanje smrti u rodu ljudskom, do Hrista ovaploćenog, s nama poživšeg i propovijedavšeg svoje Sveto Evanđelje među ljudima, stradalog, raspetog i vaskrslog. Jer Hristos Vaskrsenjem svojim izbavlja od smrti nas koji cijeloga života bijasmo krivci za svoje robovanje, iako smo stvoreni privremeno malo manji od Anđela, kao djeca Božija, koja sa Hristom imamo zajednicu u krvi i mesu, kako i poučava Jevreje u svojoj poslanici Apostol naroda, sveti Pavle: „A pošto ta djeca imaju zajednicu u krvi i mesu, i On uze najprisnijeg udjela u tome, da smrću satre onoga koji ima moć smrti, to jest đavola, i da izbavi one koji iz straha od smrti cijeloga života bijahu krivci za svoje robovanje…“ (Jevr. 2, 14-15). Nadahnuti Vaskrsenjem Hristovim, njime presazdani i preobraženi, postavši nova tvar (2. Kor. 5, 17), hrišćani se rugaju, podsmijevaju smrti, jurišaju na nju, ne samo opitni div-junaci podvižnici, nego i slabiji ženski pol i nemoćna dječica, što su nam kroz istoriju Crkve pokazali milioni vjerujućih koji su svjedočili da je od Hrista naovamo smrt privremena a život vječan, govoreći smjelo sa Apostolom Pavlom: „Jer je meni život Hristos i smrt dobitak!“ (Fil. 1, 21)

Od sagrešenja naših praroditelja u vrtu rajske naslade i zapovijesti Božije palom ljudskom rodu da će u mukama i znoju i raditi i rađati i živjeti, đavo je ljude držao u ropstvu između (lažne) naslade i neupitnog i stalnog stradanja ovdje na zemlji, koje je bilo „krunisano“ i završavalo se grobom i smrću. Avaj, kakvog naizgled bezizlaznog i strašnog bivstvovanja u ovoj tužnoj dolini suza! Čak su i starozavjetni pravednici, proroci i svetitelji bili užasnuti i zbunjeni fenomenom smrti, a starozavjetni čovjek je imao nejasnu i mutnu predstavu zagrobnog života i bića duše, što nam svjedoče mnogobrojni evanđelski dijalozi zbunjenih predstavnika jevrejskog naroda sa Hristom. Zato je Hristos, došav na zemlju, trebalo i valjalo oboje da pobijedi: i (tjelesno) uživanje i stradanje. Na gori kušanja, nakon četrdesetodnevnog potpunog posta, đavo ga, našav iznemoglog, poput nekad Jova na đubrištu, kuša i, paradoksalno se pokazujući „teologom“ i „citatologom“ i znalcem Pisma, nudi mu uživanja: slastoljublja, vlastoljublja i častoljublja. O, kako je vapajno strašno i adski užasno suvoparno znanje o Pismu, o Bogu, o Njegovim Tajinstvima, bez ljubavi, bez podviga, bez smirenja i bez trpljenja, bez Krsta, kako uči prep. Maksim Ispovjednik, objašnjavajući nam da je takva teologija upravo takva, demonska, kao što vidimo u strašnom događaju na Gori Kušanja.

No, Novi Adam pobjeđuje, novi Čovjek pobjeđuje, kao što onda, privremeno, pobjeđuje starozavjetni pravednik Jov. Đavo bestidno i drsko napada, i dok za Jova i samom Bogu govori: „psovaće te u lice…“, Jov smireno priziva ime Gospodnje i dirljivo i nama poučno govori: „Go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje!“ (Jov. 1, 21) Zato iznova tokom Velikog posta, a osobito posljednje, velike i strasne sedmice, sa posebnom pažnjom Crkva čita i tumači knjigu o Jovu, mnogostradalnom i mnogotrpeljivom. Čovjek Jov, uzdajući se u Gospoda, pobjeđuje privremeno, a Bogočovjek Hristos, pobjeđuje vječno – kao čovjek posteći, kao čovjek stradajući, kao čovjek umirući, kao Bogočovjek vaskrsavajući i nas savaskrsavajući sa sobom. Zato nas Gospod i uvodi u nju, i predaje nam je, ovu veliku i strašnu tajnu Krsta na koji je uzašao, da bi, osvetivši vazduh i svu tvar, kojom je dotad preko smrti neprikosnoveno vladao Knez ovoga svijeta, nas presazdao i preporodio, razderavši na Krstu obveznicu grijeha, podigavši i čovjeka sa sobom uvis, zagrlivši ga, raširivši Svoje prečiste ruke na Krstu, kao što i pjeva Crkva prilikom pogreba Hristovog na jutrenju Velike Subote: „Dostojno je veličati Tebe Životodavca, Koji si na Krstu ruke raširio, i satro moć neprijatelja!“ (2. Statija Jutrenja Velike Subote)

Sišavši svojom božanskom dušom u Ad, Hristos ruke raširene na krstu pruža ka praroditeljima i starozavjetnim pravednicima koji su čekali utjehu Izrailjevu, iako im je do Hrista smrt bila strašni, užasni, nepremostivi i nesaznajno duboki i nepremostivi okean. A onda (dolazi) stradanje i Krst, i na one smirene riječi: „sjeti me se Gospode…“ čudesni odgovor pokajanom razbojniku: „Još danas ćeš sa mnom biti u Raju!“ (Lk. 23, 43) Zato su Krst i Vaskrsenje neraskidivo vezani, i kao simboli i kao sila, od Strašnog Velikog Petka i suda koji čovjek preduze nad Bogom, i Slavnog tridnevnog Vaskrsenja iz mrtvih, pa sve do danas, i do kraja svijeta i vijeka i vremena koje polako uvire u vječnost.

Krst, nekada znamenje najstidnije i najsramnije kazne i smrti, po zakonu bezmjerne ljubavi Božije prema čovjeku postaje oruđe pobjede Bogočovjeka, a kroz Njega i čovjeka, nad grijehom, smrću i đavolom. Bez Vaskrsenja bio bi on samo strašno, bespotrebno i besmisleno stradanje i iživljavanje nad pravednikom, a Vaskrsenje bez Krsta bilo bi koliko nemoguće, toliko i besmislena demonstracija Božije svemoći nad tvorevinom. Gospod je pokazao, sjetimo se, kako na gori kušanja, tako i mnogo puta tokom svoje blagovijesti među Jevrejima, i konačno, sve do danas, da neće tek tako i bez krajnje spasonosne koristi čovjeku da kamenje hljebovi postanu. Bog ne čini čudo radi čuda, nego čudo čini radi spasenja i vječnog života čovjeka koga tako zavolje“, kako nam svjedoči ljubljeni učenik i Apostol Ljubavi, Sveti Jovan Bogoslov − „da je Sina svojega Jednorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroz njega“(Jov. 3, 16).

Nesumnjivo, mogao je Gospod spasti čovjeka kako je htio, jer, gdje Bog hoće, tamo se mijenja poredak prirode, kako Crkva Božija pjeva na praznik Blagovijesti, ali je ljubavlju svojom Spasitelj voljno hitao da postrada, da čovjeku blagovijesti da je smrt samo san, da On svojom smrću onesposobljava i umrtvljuje našeg umrtvitelja. Krstom i Vaskrsenjem ugorča se ad, razori se gorko carstvo smrti, kako i pjeva Crkva Božija mnogo puta ovoga dana, a i u dane koje slijede, vrlo kratkom pjesmom pobjede Života nad smrću: Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt umrtvi i onima u grobovima život darova! Zato je Vaskrsenje Hristovo i čudo i stvarnost i Istina nad istinama, srž i suština, na koju se svode sve iscjeljujuće evanđelske istine, kako nas uči Sveti ćelijski starac Justin, tumačeći nam tajnu Vaskrsenja Hristovog. I tu svepobjednu Istinu posvjedočio je ne samo Hristos, vaskrsavši iz mrtvih, nego i mnoštvo učenika Njegovih, koji ne samo da vidješe prazan grob i pogrebne povoje gdje leže, nego i Njega vaskrslog i vidješe i čuše i opipaše po Vaskrsenju, kako i svjedoči u svojoj Prvoj sabornoj poslanici Sveti Jovan Bogoslov: „Što bješe iz početka, što čusmo, što vidjesmo očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše…“ (1. Jov. 1, 1)

I upravo su sveti Apostoli, da opet ponovimo riječi Prepodobnog Justina Ćelijskog, ne samo učenici i svjedoci, nego i nemilosrdni kritizeri toga očiglednog fakta Vaskrsenja, jer provjeriše i posumnjaše ne samo za sebe nego i za sve ljude svih vremena i za ljudsku prirodu uopšte. I zato su, provjerivši i potvrdivši, povjerovavši i posvjedočivši, mogli od onog moćnog i milozvučnog Mir vam! u sionskoj gornici, da taj mir, koji im je predat po Vaskrsenju i po Pedesetnici, neustrašivo prenesu po čitavoj vaseljeni, donijevši ga i utvrdivši ga u srcima vjernih sve do današnjeg dana, pa i nama najmanjima među braćom, sabiranima i sabranima po našim katakombama, manastirima i hramovima.

Zato, biti hrišćanin, danas kao i uvijek, nije posljedica niti nekog autosugestivnog, pesimistično-romantičarskog, zapadnjački tugaljivog „Veltšmerca“, svjetske boli, žalosti i bespomoćnosti pred tragedijom ovoga svijeta i vijeka, koju sve više šire i propovijedaju „podvižnici zla“, sve mnogobrojniji i sve poznatiji u svijetu, dok tajna zla i bezakonja, maskirana najprivlačnijim maskama, čini se, opčinjava i zaluđuje mnoge, ovaploćava se i ostvaruje u sinovima protivljenja, pokušavajući da umanji, omalovaži i prikrije najveću tajnu pobožnosti, najveću tajnu Božiju, najveću tajnu Crkve, a to je tajna Krsta i Vaskrsenja.

Pazite dobro kako živite, ne kao nemudri, nego kao mudri, koristeći vrijeme, jer su dani zli“ (Ef. 5, 16), upozorava apostol Pavle Efesce, a preko njih i sve nas, u ovo vrijeme (naše dane, crnog vremena, trulog zadaha, rekao bi pjesnik Dis) umnoženja lažnih proroka i učitelja, nažalost, i avaj, čak i pod pozlaćenim krstovima i kupolama i arhijerejskim mitrama. Dužnost je zato svakog hrišćanina da ispovijeda i propovijeda i slovo i Duh autentičnog Evanđelja, a ne lažne antiblagovijesti bezakonja, koja se drsko propovijeda čak i sa amvona i duhovno raskopanih oltara. To razorno antijevanđelje, ponekad izrečeno čak i jevanđelskim riječima (ne zaboravimo, opet kako drsko Satana demonskom „teologijom“, citirajući Sveto Pismo, kuša, jer mu je dopušteno, i samog Gospoda), uvijek ima svojih poklonika, kako su Apostoli i prorekli o rugačima koji će živjeti po sopstvenim željama (2. Petr. 3, 3), o odstupnicima od vjere koji slušaju duhove prevare i nauke demonske. Posebno su upečatljive riječi Apostola Pavla Timoteju o ljudima u posljednja vremena: „Jer će ljudi biti samoljubivi, srebroljubivi, hvalisavi, gordeljivi, hulnici, neposlušni roditeljima, neblagodarni, nepobožni, bezosjećajni, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, surovi, nedobroljubivi, izdajnici, naprasiti, naduveni, više slastoljubivi nego bogoljubivi, koji imaju izgled pobožnosti, a sile njezine su se odrekli“ (2. Tim. 3, 2-5). A i sam Gospod nije li nam posvjedočio u Evanđelju da će zbog umnoženih bezakonja ohladnjeti ljubav mnogih, i tužno se pita po svojoj čovječanskoj prirodi, saosjećajući sa nama, ljudima posljednjih vremena, hoće li Sin čovječiji, kada dođe naći vjere na Zemlji, ili samo so obljutavljelu (Lk. 18, 8)? Nismo li upravo mi svjedoci da zlo već ubrzano hita ka vrhuncu svoje satanske genijalnosti i „savršenstva“, a genijalni logičari zla i apologete grijeha ubijaju čovjeka u ime čovjeka, ubijaju Boga u ime čovjeka, stvarajući „usavršenog“ čovjeka, transhumanog čovjeka, čovjekoboga, a antihristovska borba kao da zadobija svoj krešendo zla u ljudima, poričući da Isus jeste Hristos (1. Jov. 2, 22)?

Čuvajmo zato, draga braćo i sestre, djeco Naša duhovna, tajnu pobožnosti i tajnu Crkve, odbacujmo svaku tajnu bezakonja, jer samo neodstupna vjera i nepokolebivo trpljenje uvijek i oduvijek bili su hrišćansko sveoružje Božije. Držimo čitavo i neizmijenjeno učenje Crkve Božije, odbacujući i anatemi predajući svako novačenje i mijenjanje spasonosne Blagovijesti Jedne Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Zato opet, očinski i vapajno, pozivamo sve istinske sinove i kćeri Crkve Pravoslavne da se stave pod ispovjednički barjak koji je tako hrabro podigao i ponio blažene uspomene naš Starac i Episkop Artemije, ostajući vjeran svetosavskom zavjetu svoga Starca, Ave Justina: Sve za Hrista, Hrista ni zašta! Upravo je ćelijski Angel najrevnosnije i najvatrenije taj barjak uzdigao iznad glava svoga srpskoga roda i čitavog roda hrišćanskog i kao takav od punote Crkve bio priznat Ocem i Učiteljem Crkve, najrevnosnijim i najvatrenijim, ognjenim zastupnikom pravovjerja i odlučnim potirateljem ekumenističke jeresi.

Ni za milimetar taj nebozvjezdani barjak nije spustio ni pogazio svete uspomene naš Starac, Vladika Artemije, ostavši do posljednjeg zemaljskog daha svog vjerni učenik svoga učitelja, vjerni pastir svoje Crkve, „blagi i vjerni rab“, ostavivši iza sebe rascvjetali ispovjednički rasadnik Eparhije raško-prizrenske u egzilu, kao najljepši orden Prepodobnog Justina Ćelijskog, kojim se, ako Bog da, ovdje na zemlji nagrađuju smireni, a nelažni i autentični Justinovi učenici i nastavljači borbe za Crkvu Božiju i Istinu Pravoslavnu, danas tako često pogaženu, falsifikovanu i iskvarenu. Neka „Sve za Hrista i Hrista ni za šta!“ i nama bude poklič i podstrek i zvijezda vodilja, znajući da samo sa Hristom i uz Hrista očekuje nas istinski vijenac pobjede i pravde, ma gdje i u ma kakvoj situaciji, okupaciji, izdaji, stradanju i nevolji se nalazili.

Naše posebne misli i molitve idu ka stradalnoj našoj braći i sestrama, maloj braći Hristovoj, na Kosovu i Metohiji, na kojima se, evo već 25 godina odvija nepravedni sud ljudski. Na njih prizivamo blagoslov Vaskrsloga Hrista, da ih obasja i ukrijepi i da snage i svijesti da i pored toga nepravednog suda koji se nad njima vrši, nad svima nama je i pravedni sud Božiji, a posebno na grdnom kosovskom sudilištu, mjestu poruganja i izdajstva svake ljudske pravde evo već četvrt vijeka.

Pozdravljamo, kao i uvijek, i ne zaboravljamo, svu pravovjernu braću i sestre naše, širom Vaseljene, Grke, Ruse, Ukrajince, Slovake i Poljake, pa sve do daleke Amerike i Australije, koji prepoznaste u ovoj našoj duhovnoj borbi i svoj put i svoju borbu, stavivši se pod svešteni ispovjednički barjak vjere pravoslavne, i u duhovnu ogradu naše ispovjedničke Eparhije, ogradivši se od jeresi ekumenizma i globalističke aždaje, među mnogim narodima na mnogim meridijanima. Neka i vas, u Hristu drage sabrane, sačuva i prosvijetli svjetlost Vaskrsloga Hrista, koja prosvećuje sve i sva.

Sve vas, djeco naša duhovna, u jedinstvu vjere i zajednici Duha Svetoga sabrane, pozdravljamo u pashalnoj radosti, divnim riječima od kojih drhti sav ad i svaki neprijatelj Božiji:

Hristos Vaskrse! – Vaistinu Vaskrse!

Vaši molitvenici pred Vaskrslim Gospodom Hristom:

+ Episkop raško-prizrenski u egzilu – KSENOFONT 

+ Horepiskop staroraški i loznički – NIKOLAJ

+ Horepiskop novobrdski i panonski – MAKSIM

+ Horepiskop hvostanski i barajevski – NAUM

O Vaskrsu 2024. godine,

U manastiru Presvete Bogorodice Trojeručice u Mušvetama

Izvor: Eparhija raško prizrenska u egzilu

Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu!