Most
Tada sam prvi i poslednji put prešao preko njega, tada sam prvi i poslednji put nosio pištolj.
Proljeće 1991. godine, „kuva“ se, kažu rat će. Meni 12 godina, jedini Srbin u razredu. Redovno me „male ustaše“ maltretiraju, jednom su me i grupno istukli. Okružili me i Nikica moj komšo, stariji od mene par godina pita jesam li četnik? Jesi li ti ustaša? Kaže jesam. Onda sam i ja četnik. Izudaraše me.
Mjesecima smo već živjeli u strahu, dolazili na posao i u školu, a noćevali u Prebilovcima.
Jednom samo kroz školu prostuji vest ZATVOREN MOST! Odmah je otac pokupio nas trojicu i majku. Krenusmo na most, srećom zaustavi nas kum Rade. Nemate kuda ići, hosovci su ga blokirali, samo će vas izmaltretirati. Kaže stari aj da vidimo kakvo je stanje na starom željezničkom mostu.
Dovezli se vidimo hosovci i na njemu. Nemamo kud. I taman dok razmišljamo šta da radimo vidimo oni hosovci polako odoše sa mosta. Razmišljamo, mora da je smjena straže, a drugi još nisu stigli. Kaže stari, ajte vi polako preko mosta ja ću kasnije izaći i stavi mi pištolj tetejac u đačku torbu. Krenusmo nas tri brata sa majkom preko mosta. U jednoj ruci nosim đačku torbu u drugoj kavez sa štiglićem, kojeg smo ja i buraz uhvatili (to je sve što smo ponijeli iz stana!).
Pređosmo most kad se odjednom zaustavi neko auto pored nas. Nepoznat čovjek kaže sjedite znam đe ste pošli.
Nas trojica sjedosmo pozadi. Znojavom rukom sam stezao pištolj u đačkoj torbi. Uradiću nešto, ako nas čovjek pokuša prevariti i odvesti ustašama. Kao ja bih nešto uradio sa svojih 12 godina.
Taj dan je dijete od 12 godina odraslo!
Odvezao nas je u Prebilovce, očev poznanik. Hvala mu.
Otac mi je pričao, dok je rat uveliko trajao pustio je štiglića iz kaveza, nije više imao hrane da mu daje. Ptica se danima vraćala i kroz otvorena vrata slijetala na radni sto, pjevala i cvrkutala onako lijepo kako umije samo štiglić.
Autor: SRŽ
