VJEROVALI ILI NE — Hrvatska je pod oznakom Z-7985 zaštitila „Slavu, krsnicu i krsno ime” kao kulturno dobro neretvanskih katolika

Nedelja, 17. 05. 2026. Kefalo

Zagreb pod oznakom Z-7985 ušao u zonu identitetskog apsurda: pod nazivom „slava, krsnica, krsno ime” zaštićen je običaj čiji su srpski korijeni međunarodno već potvrđeni

Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske donijelo je 20. aprila 2026. godine odluku kojom se „Slava, krsnica ili krsno ime – proslava obiteljskog sveca zaštitnika neretvanskih katolika” proglašava kulturnim dobrom i upisuje na zaštićenu listu pod brojem Z-7985.

Na prvi pogled, riječ je o lokalnom etnografskom aktu. Na drugi — o mnogo ozbiljnijem i osjetljivijem slučaju: hrvatska država je pod zaštitu stavila terminologiju i obredni model koji su u srpskom kulturnom prostoru već jasno definisani, imenovani i međunarodno priznati.

Jer Krsna slava nije bilo kakav „običaj zaštitnika”. Ona je jedna od najprepoznatljivijih duhovnih i porodičnih institucija srpskog naroda. Srbija ju je još 2014. godine upisala na UNESKO-vu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva, a u opisu se govori o pravoslavnim porodicama u Srbiji i o obredu koji se prenosi unutar porodice kao živi kontinuitet.

I baš zato je ova hrvatska odluka sporna. Ne zato što neko u Neretvi ima pravo da čuva svoj lokalni običaj. To niko ne spori. Sporno je nešto drugo: što se taj lokalni običaj naziva upravo onim imenom, i opisuje upravo onim elementima, koji su vijekovima prepoznatljivi kao srpska krsnoslavska tradicija.

Šta je, u stvari, Hrvatska zaštitila?

Zaštitila je „slavu”, „krsnicu” i „krsno ime”. Ne „dan sveca” u opštem smislu, ne neki univerzalni katolički ritual, nego baš te pojmove koji su u srpskoj tradiciji duboko ukorijenjeni i jasno označeni.

U samom opisu obreda pojavljuju se svi ključni elementi: svijeća, žito, hljeb, vino i simboličko gašenje svijeće vinom. To nisu sporedni detalji. To je srž obreda.

A upravo ta srž je i razlog zbog koga je stvar politički i identitetski osjetljiva. Hrvatska enciklopedija sama kaže da je krsna slava običaj „posebno raširen u Srba (u Hrvata samo mjestimice)”, uz zapaljenu svijeću, vino, tamjan, kolivo i obredni hljeb.

Dakle, čak i u hrvatskom naučnom i enciklopedijskom opisu, slava nije opšti hrvatski obrazac nego pojava vezana prije svega za Srbe. Zato se s pravom postavlja pitanje: zašto je bilo neophodno upravo ovakvo imenovanje i ovakvo institucionalno uokvirivanje?

Nije riječ o folkloru

Ovo nije izolovan slučaj. Balkanska kulturna politika je odavno naučila da nekad nije potrebno rušiti — dovoljno je preimenovati.

Tako se u Širokom Brijegu godinama promoviše i takozvana „hrvatska ćirilica”, uz tvrdnju da je riječ o „starom hrvatskom pismu”, a kao argument se navode srednjovjekovni spomenici poput Koćerinske ploče.

Taj primjer je važan jer pokazuje isti obrazac: ono što je u širem srpskom i slovenskom prostoru prepoznato kao srpski ili zajednički istorijski fenomen, u hrvatskom javnom diskursu se često „prevodi” u hrvatski identitetski kod.

Sada je isti mehanizam primjenjen i na Slavu.

Hercegovina — prostor sporih identitetskih prekrajanja

Srpska javnost za ovu odluku jedva da i zna. Šira javnost još manje. I upravo je tu problem.

Ovakve stvari ne dolaze kao bučna provokacija, nego kao tiho administrativno proširenje tuđeg identitetskog prostora. Jedan dan je to „lokalni običaj”, drugi dan je već „kulturno dobro”, treći dan više niko i ne pita šta je tu prvobitno bilo.

U tom smislu, ova odluka nije samo pitanje baštine. Ona je i signal. Signal da se u Hercegovini i dolini Neretve srpski kulturni tragovi ne samo relativizuju, nego ponekad pokušavaju i institucionalno prekrojiti.

Zato nije čudo što u srpskom korpusu ova odluka izaziva nelagodu. Ne zato što se neko plaši tuđeg običaja, nego zato što prepoznaje poznatu matricu: najprije se uzme termin, potom obredni opis, a onda se sve predstavi kao „lokalna varijanta” nečeg što je u istorijskoj svijesti već imalo svoje ime i svoju tradiciju.

Luko Paljetak i logika dvostrukih aršina

Ovdje je važno i pitanje kulturne dosljednosti.

Luko Paljetak je svojevremeno, u raspravama o dubrovačkoj književnosti, davao izjave u kojima je Srbe nazivao „lupeškim narodom” — dakle, ne u nekom nasumičnom kontekstu, nego u jasnom sporu oko kulturnog nasljeđa. Taj detalj nije sporedan, nego simptomatičan: kad Srbi polažu pravo na nešto svoje, onda se to predstavlja kao „prisvajanje”; kad hrvatska strana uzme srpski termin, srpski obredni model i srpski simbolički kod, onda je to navodno samo „zaštita lokalne baštine”.

I tu se vidi suština problema: dvostruki aršini.

Isti obrazac prepoznaje se i u kulturnim gestovima poput spomenika „hrvatskoj ćirilici” u Širokom Brijegu.

Kada se jedno pismo u jednom dijelu prostora predstavlja kao srpsko i nepoželjno, a u drugom kao „staro hrvatsko”, onda je sasvim jasno da ovdje nije riječ o čistoj nauci, nego o borbi za simboličko pravo na istoriju.

Preuzeto sa https://svetosavlje.org

Krsna slava za Srbe nije etnografska zanimljivost. Ona je porodični zavjet, duhovno pamćenje i jedan od rijetkih običaja koji je preživio carstva, ideologije i ratove.

Zato svaki pokušaj njenog administrativnog prekodiranja prirodno izaziva otpor.

Ne zato što Srbi ne priznaju tuđe običaje. Nego zato što znaju kako počinje brisanje: ne zabranom, nego prisvajanjem; ne silom, nego papirom; ne rušenjem, nego preimenovanjem.

I upravo zato ova tema treba da dominira. Ne zato što je potrebno dizati tenziju, nego zato što je riječ o stvari koju srpska javnost jedva poznaje, a koja dugoročno nije bezazlena.

Svetinja se ne prisvaja pečatom

Krsna slava nije nastala u ministarstvima. Neće ni nestati u registrima.

Ona živi u kućama, u porodičnom pamćenju, u molitvi i u nasljeđu koje se ne piše državnim rješenjima nego vijekovima. UNESKO je to prepoznao 2014. godine, a Hrvatska je 2026. pokušala da isti simbolički prostor protumači na svoj način.