Zakon ispružene ruke

Svi smo slabi, neki više, neki manje. To je posebno očigledno tokom vremena katastrofa. Tada se ljudi okupljaju, tražeći vođe koje ih mogu voditi i zaštititi. Vođe su obično najjači od svih. Oni zaista postaju jaki prevazilaženjem izazova, kada preuzmu odgovornost i za druge.
Teškoće od nekih prave heroje, od drugih saučesnike u zlu i izdajnike, dok većina bespomoćno tone u blatu okolnosti, teturajući se i tražeći podršku.
Istoriju stvaraju svi: jaki i slabi, podli i korumpirani — svi su odgovorni za ono što se dešava. Ali možda su najodgovorniji jaki, mudri, razumni, vizionari. Oni koji vide moraju biti delatelji, jer Bog ne daje viziju besposlenima. Svi Božji darovi su za službu drugima. Dar koji se koristi samo za samozadovoljstvo je talenat zakopan u zemlju.
Dar bistrine glave, rasuđivanja i sagledavanja okolnosti i ljudi onakvima kakvi zaista jesu takođe je poziv na služenje. Takvi ljudi su posebno dragoceni u teškim vremenima, jer znaju kako da brzo shvate situaciju, brzo reaguju na izazove vremena i mogu adekvatno da procene snage i sposobnosti svih, a što je najvažnije, sebe same. Oni su svakako skromni, jer se bez skromnosti ne može postići čistota vizije. Oni su nesebični, jer su u potpunosti potčinjeni višim vrednostima, a ne niskim interesima i dobiti. Sve dok se ne pokvare, dok ne izdaju svoj poziv, zaneseni nečim sujetnim i sitnim…
„Kako je svako primio dar, služite jedni drugima, kao dobri upravnici mnogobrojne Božje blagodati“ (1. Petrova 4:10). Nijedan dar nije naš; naš je samo u meri u kojoj smo ga koristili da služimo drugima. Stoga, ljudi koji su potencijalno jaki, emocionalno i duhovno zreli, odgovorniji su za sudbinu sveta od drugih. Nemaju pravo na neaktivnost. Bog, koji želi spasenje sveta, a ne njegovo uništenje, obdario je dovoljan broj ljudi sposobnošću da se odupru i suprotstave zlu. Kad bi samo svi delovali, možda zlo ne bi moglo da trijumfuje. Prećutno tolerisanje zla od strane onih čiji je poziv da mu se odupru, osuđuju ga i bore se protiv njega je glavni razlog njegovog trijumfa u svetu.
Danas, mnogi ljudi vole da glume poniznost, govoreći: „Toliko smo slabi, toliko smo beznačajni — šta možemo da mi da uradimo?“ Ali iza ovog osećaja slabosti, često pokušavaju da sakriju osnovnu niskost — nevoljnost da budu autentični, nedostatak ljubavi prema istini, lenjost i sebičnost. Takvi ljudi ne rade ni najmanju stvar koja ih ne košta ni najmanjeg truda.
Da, svako ima svoju meru, ali to nije tajna kakva mislimo da jeste, ili, iskreno, kakva bismo želeli da bude. Zakon dužine ruke je najjednostavniji način da odredite svoju meru. Ne morate ići daleko ili dugo tražiti; samo razmotrite sve mogućnosti na dohvat ruke, u vašoj neposrednoj blizini.
Posegni ka čudu, ka herojskom delu, ka svojoj snažnoj strani – učini sve što možeš na dohvatu ruke, sve što je u tvoj moći, da sprečiš da se zlo dogodi, da sprečiš da katastrofa dođe u tvoju zemlju, tvoj grad, tvoj dom, tvog brata, tvog prijatelja, tvog komšiju… Učini sve što možeš, nauči svog komšiju da čini isto, i katastrofa će se sakriti, pobeći; zlo je kukavičko, jer je neosnovano. Stoj čvrsto u dobru, jačaj one oko sebe u dobru – i dobrota će trijumfovati.
Tako je jednostavno — samo uradite to! Ali mi živimo drugačije: umesto zakona ispružene ruke, živimo po zakonu jezika koji visi, ili prevare u džepu. Stalno želimo da nekoga ostavimo u prašini, da ga nadmudrimo, da ga ponizimo; želimo da se izdignemo iznad njega. I šta se onda dešava na kraju, pobeđuje zlikovac, onaj koji, umesto hleba, pruža prevaru svom bližnjem i smeje se, kao od sreće, a u stvarnosti, iz praznine.
Autor: Svetlana Kopel-Kovtun
Izvor: Pravoslavlje život večni
