Kako je stradao mitropolit Petar Zimonjić

Bombe su pale na Sarajevo, te ne baš tako daleke 1941. godine. Bila je to Strasna sedmica Velikog posta. Mitropolit Petar je vršio svoje svakodnevne bogoslužbene dužnosti, umirivao je narod i vjerovao da će sve biti po mjeri pravednih.

Na Veliku Srijedu, po nagovoru prote Stevana Petrovića, mitropolit Petar odlazi iz Sarajeva u manastir Svete Trojice kod Pljevalja. Cijela oblast južne Srbije ali i sjeverne Crne Gore u to vrijeme pa sve do 1992. godine bila je u sastavu mitropolije dabrobosanske.

Po kazivanju očevidaca, mitropolit je došavši u manastir bio sjetan, potišten pa čak i ljut na protu Stevana jer je smatrao da je trebao ostati sa svojim narodom u Sarajevu. Na Vaskrs je služio Liturgiju u manastiru Svete Trojice a na drugi dan najvećeg hrišćanskog praznika, mitropolit Petar se oprostio sa monaštvom i vijernim narodom i krenuo nazad u Sarajevo. Bio je to 21. april 1941. godine.

Sarajevo 1941.

Pošto je stigao u Sarajevo mitropolit Petar je umolio momka Rista Glušca da prikuplja informacije o dešavanjima u gradu kao i o hapšenju i ubijanju Srba. Jednoga dana Glušac je saznao od svog prijatelja Hrvata, izvjesnog Božića, da je u Banjoj Luci krvnički ubijen vladika Platon. Božić je savjetovao Glušca da zamoli mitropolita Petra da bježi iz Sarajeva dok još može.

Kada je došao u palatu mitropolije Glušac je ubjeđivao mitropolita kao rođenog oca, da se skloni u Srbiju ili u Crnu Goru. Međutim, mitropolit Petar nije želio ni da razmišlja o tome.

Tom prilikom je rekao: „Moj sinko, ti misliš da je sve to lako, kad bih ja bio na tvome mjestu to bih mogao lako učiniti, ali ja sam narodni pastir pa me veže dužnost, gdje sam dijelio dobro sa narodom, da isto tako i zlo sa narodom podnosim i dijelim…”

27. aprila 1941. godine u palatu mitropolije došli su gestapovci kako bi napravili pretres. Tom prilikom njemački oficiri ne uvažavajući starost i čin mitropolita Petra, povišenim tonom optuživali su ga za štošta. Kao mudar i promišljen čovjek, mitropolit je dao adekvatan odgovor. Tog istog dana u mitropoliju je došao i dr Pero Slijepčević kome je mitropolit rekao da osjeća da će ga uhapsiti.

Mitropolit Petar i odbrana ćirilice

Početkom maja 1941. godine ustaški povjerenik za Bosnu, rimokatolički župnik Božidar Brale, zatražio je od mitropolita Petra da naredi svojim sveštenicima i crkvenim opštinama da više ne pišu ćirilicom i da pečate zamijene latiničnim kako bi bio ispoštovan Zakon NDH o stavljanju ćirilice van upotrebe.

Brale je mitropolitu dao rok u kojem ova odluka mora biti ispoštovana. Govorio je i o posljedicama koje bi uslijedile u suprotnom.

Mitropolitov odgovor je bio kratak ali epohalan: „Ćirilovo se pismo ne može ukinuti za 24 sata, a osim toga, rat još uvijek nije završen!“

Nakon ovoga mitropolit Petar je svakog trenutka očekivao da bude uhapšen. Okupio je parohijske sveštenike i dao im uputstva kako će djelovati u slučaju da se desi najgore.

Hapšenje

Poslije podne 12. maja 1941. godine ustaška policija je uhapsila mitropolita Petra u palati mitropolije. Nisu dozvolili da sa njim krene sveštenička pratnja. Čuvši da je mitropolit odveden, prota Janko Brežančić, uprkos upozorenju pohitao je sarajevskim ulicama kako bi sustigao oca Petra.

On je posvjedočio: „Mitropolit je išao naprijed, a za njime policajci. Njegova uspravna figura izgledala je tad još većom i uspravnijom. Išao je polagano, dostojanstveno. Njegovo mramorno, blijedo i svetačko lice, uokvireno u lijepu i bijelu grudu snijega njegove brade, u tom času bilo je još blijeđe, dostojanstvenije i ljepše.”

Ustaše su otjerale protu u Mitropoliju. Oko 6 časova poslije podne, mitropolit se nije vratio a vani je počela padati kiša. Prota Brežančić se odvažio i krenuo u upravu policije kako bi dao kišobran mitropolitu Petru, no dežurni satrapin je rekao da je mitropolit odveden.

Tuga je te večeri zavladala u odajama palate mitropolije dabrobosanske. Sveštenici su bili na okupu i u tišini i molitvi očekivali šta će se dalje dogoditi.

Ubrzo su saznali da je mitropolit Petar u zatvoru Belediji, ali krvnici nisu dozvoljavali da ga bilo ko posjeti. Nakon tri dana mitropolit je u pratnji agenata stigao u palatu gdje je uzeo svoje stvari a po izlasku iz zgrade rekao je poslužitelju: „Čuvaj kuću. Ja odoh u Zagreb!“

Bio je to 15. maj, dan kada je mitropolit Petar posljednji put viđen u Sarajevu.

Stradanje i smrt

Iz Zagreba su mitropolita Petra vodili po brojnim ustaškim logorima. Obrijali su mu bradu, skinuli mantiju i vladičanska dostojanstva, tjerali ga da u poznim godinama radi najteže poslove. Mučili su ga najstrašnijim mukama.

Ne postoji tačan podatak kako je skončao svoj ovozemaljski život. Naime, postoje tri verzije. Po jednoj, iz Gospića je odveden u Koprivnicu a zatim prebačen u zagrebačku bolnicu u Stenjevcu. Po drugoj, iz Gospića je odveden u Jadovno gdje je zvjerski ubijen maljem u glavu i bačen u provaliju, najvejrovatnije u Šaranovu jamu. Po trećoj koja se zasniva na svjedočenju Jova Furtule i Jova Lubure, mitropolit Petar je ubijen u Jasenovcu i bačen u užarenu peć za pečenje cigle.

U svakom slučaju do danas se ne zna gdje je grob našeg mitropolita Petra. Srpska Pravoslavna Crkva ga je proglasila novomučenikom, a Sarajevo Republike Srpske proslavlja sveštenomučenika Petra mitropolita dabrobosanskog kao svoju krsnu slavu.

Šta god da nam pripsuju u ovo savremeno doba, naše ruke se ipak nisu uprljale na njima svojstven način, stoga čistog obraza sa malim dijelom njemu posvećenog tropara, treba zaželjeti da se nikada i nikome ne dogodi ono što se dogodilo nama:

“I sada svetitelju s novomučenicima, moli Hrista Boga, da spase i rod naš Pravoslavni!“

Autor: Vukašin Beatović

Izvor: jadovno.com