Ispovedanje vere protiv ekumenizma

Svi koji smo blagodaću Božijom odgajeni na blagočestivim dogmatima i sledujemo u svemu Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu verujemo da: Jedini put spasenja ljudi1 je vera u Svetu Trojicu, u delo i učenje Gospoda našeg Isusa Hrista, koji se nastavljaju u Njegovom telu, Svetoj Crkvi. Hristos je jedina istinita svetlost2, ne postoje druge svetlosti da nas prosvetle, niti druga imena koja mogu da nas spasu „Nema ni u jednome drugome spasenja; jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti“3. Sva druga verovanja, sve druge religije, koje ne znaju ili ne priznaju Hrista „koji je u telu došao“4, ljudske su izmišljotine i dela đavola“5, koja ne vode istinskom bogopoznanju i ponovnom rođenju kroz božansko krštenje, nego obmanjuju ljude i vode ih, u propast. Mi Hrišćani verujući u Svetu Trojicu, nemamo istoga Boga ni sa jednom drugom religijom; čak ni sa takozvanim monotenstičkim religijama, Judaizmom i Muhamedanizmom, koje ne veruju u Svetu Trojicu.
Već dve hiljade godina, osnovana od Hrista i rukovođena od Svetoga Duha, Crkva je ostala stabilna i nepokolebljiva u naučenoj od Hrista, predanoj od Apostola i očuvanoj od Svetih Otaca spasonosnoj Istini. Nije poklekla pod surovim gonjenjima prvobitno Judeja a kasnije idolopoklonika tokom prva tri veka; projavila je mnoštvo mučenika i izašla kao pobednik, potvrdivši svoje božansko poreklo. Kao što čudesno govori sveti Jovan Zlatousti: „Ništa nije jače od Crkve…Ako ratuješ protiv čoveka, ili si pobedio ili si pobeđen, ako, međutim, ratuješ protiv Crkve, bez izgleda si da pobediš, jer je Bog jači od svih“.6
Nakon prestanka gonjenja i trijumfa Crkve nad spoljnim neprijateljima, tj. Judejima i idolopoklonicima, umnožili su se i ojačali su unutrašnji neprijatelji Crkve. Pojavile su se raznovrsne jeresi, koje su pokušale da izmene i da iskvare predanu veru, kako bi se kod vernika izazvala zbrka i kako bi oslabilo njihovo poverenje u evanđelsku istinu i u ono što je predano. Sveti Vasilije Veliki, opisujući stanje u Crkvi koje je stvorila tokom četrdeset godina vladajuća, i u upravnom smislu, Arijeva jeres, govori: „Prezrene su dogme Otaca, apostolska predanja su ponižena, izumi novih ljudi žive u Crkvama; ljudi se predaju lukavstvima, a ne bogoslovstvovanju; mudrost ovoga sveta preuzima prvenstvo, izrugujući se pohvali Krsta. Pastiri se proteruju, umesto njih uvode se vuci grabljivi koji uništavaju stado Hristovo“7.
Ono što je bilo sa spoljašnjim neprijateljima, religijama, desilo se i sa unutrašnjim, jeresima. Crkva je kroz velike i prosvetljene Svete Oce postavila međe i zaštitila Pravoslavnu veru odlukama Pomesnih i Vaseljenskih Sabora u odnosu na konkretna, sumnjiva učenja, ali i saglasjem Otaca (consensus Patrum) u odnosu na sveukupan zbir pitanja vere. Mi smo sada potpuno sigurni, kada sledimo Svete Oce i ne pomeramo međe koje su oni postavili. Izrazi „Sledujući Svetim Ocima“ i „Ne pomeraj međe koje postaviše Oci naši“ čine pouzdan pravac i sigurnosni ventil Pravoslavne vere i života. Shodno tome osnovne postavke našeg Ispovedanja su sledeće:
1. Čuvamo nepromenljivo i nepovredivo sve što su Sabori i Oci ustanovili. Prihvatamo sve što oni prihvataju i osuđujemo sve što oni osuđuju a klonimo se opštenja sa onima koji novače u stvarima vere. Mi niti dodajemo niti oduzimamo kakvo učenje, niti ga menjamo. Već bogonosac sveti Ignjatije Antiohijski u Poslanici svetom Polikarpu Smirnskom piše: „Svaki koji govori šta osim onoga što je zapoveđeno, ako je i verodostojan, ako i posti, ako je i devstvenik, ako čini znake i prorokuje, neka ti bude vuk u ovčijoj koži koji propast ovaca tvori“. Sveti Jovan Zlatousti tumačeći reči Apostola Pavla „ako vam neko propoveda Evanđelje drugčije nego što primiste anatema da bude“, primećuje da Apostol „nije rekao ako vam suprotno objavljuje ili ako sve izvrće, nego ako i nešto najmanje propovedaju drugačije od onoga što primiste, ako i slučajno unose novine, neka budu anatema“8. Sedmi Vaseljenski Sabor objavljujući kliricima Carigrada svoje odluke protiv ikonoboraca piše: „Sledovali smo predanju Katoličanske Crkve i niti šta oduzesmo niti šta dodasmo, nego budući naučeni u apostolskom duhu, čuvamo predanja koja smo primili, prihvatajući i celivajući sve što je Sveta Katoličanska Crkva od prvih vremena nepisano i pisano primila… Jer istiniti i najispravniji sud Crkve ne dopušta nikakve novine činiti, niti oduzimati bilo šta. Stoga mi, sledujući otačkim zakonima, primivši blagodat od jednoga Duha, bez novačenja i bez umanjenja sačuvasmo sve što se na Crkvu odnosi“9.
Sa Svetim Ocima i Saborima odbacujemo i anatemišemo sve jeresi koje su se pojavile tokom istorijskog hoda Crkve. Od starih jeresi koje su preživele do danas osuđujemo Monofizitizam, kako onaj ekstremni Evtihija tako i onaj umereni Sevira i Dioskora, saglasio sa odlukama Četvrtog Vaseljenskog Sabora u Halkidonu i hristološkim učenjem velikih Svetih Otaca i Učitelja, kao Svetot Maksima Ispovednika, Svetog Jovana Damaskina, Svetot Fotija Velikog i bogoslužbenim himnama.
2. Objavljujemo da je Papizam izvor jeresi i zabluda; učenje o Filioque, tj. ishođenju Svetota Duha i od Sina, suprotno je svemu što je sam Hristos učio o Svetome Duhu. Celokupni lik Otaca i na Saborama i samostalno smatraju Papizam za jeres, jer je osim Filioque proizveo još mnoštvo drugih zabluda, kao što su primat i nepogrešivost Pape, upotreba beskvasnih hlebova, učenje o čistilištu, o bezgrešnom začeću Bogorodice, o stvorenoj blagodati, o kupovini oproštaja grehova (indulgencije); izmenio je skoro čitavo učenje i praksu Krštenja, Miropomazanja, Božanske Evharistije i drugih svetih tajni i pretvorio je Crkvu u svetovnu državu.
Današnji Papizam je još više, u odnosu na srednjevekovni Papizam, odstupio od učenja Crkve, tako da ne predstavlja više nastavak drevne Zapadne Crkve. Uveo je mnoštvo novih preterivanja u „Mariologiju“, kao što je učenje o Bogorodici kao „saiskupiteljki“ (corredemptrix) ljudskog roda. Ojačao je „Harizmatični Pokret“ pentikostalnih grupa, tobože duhocentričnih. Usvojio je istočnjačke spiritualne metode molitve i kontemplacije. Uveo je dalje novine u bogosluženje, kao što su plesovi i muzički istrumenti. Skratio je i suštinski razorio Božanstvenu Liturgiju. U oblasti Ekumenizma Drugim Vatikanskim Koncilom postavio je osnove za Svereligiju, priznajući „duhovni život“ pripadnicima drugih religija. Dogmatski minimalizam doveo je do sniženja nivoa moralnih zahteva, zbog čvrste veze dogme i morala, što je imalo za posledicu moralne padove vrhovnih klirika i umnožavanje među kliricima moralnih nastranosti homoseksualnosti i pedofilije“10.
Uopšteno govoreći postoji radikalna promena Papizma i okretanje prema Protestantizmu nakon Drugog Vatikanskog Koncila, kao i usvajanje različitih „spiritualnih“ pokreta „Novog doba“.
Prema svetom Simeonu Solunskom, Mistagogu (Tajnovodcu), Papizam je Crkvi naneo više štete nego što su nanele sve jeresi i raskoli zajedno. Mi Pravoslavni imamo zajednicu sa Papama koji su živeli pre shizme i mnoge Pape slavimo kao svetitelje. Pape nakon shizme su jeretici; prestali su da budu naslednici Rimskog trona, nemaju apostolsko prejemstvo, pošto nemaju veru Apostola i Otaca. Iz tog razloga sa svakim od tih Papa „ne samo da nemamo zajednicu, nego ga i jeretikom nazivamo“. Zbog hule na Svetoga Duha učenjem o Filioque izgubili su Svetoga Duha, i sve je kod njih bezblagodatno. Nijedna njihova sveta tajna nije valjana prema svetom Simeonu. „Hule, dakle, novatori i daleko su od Duha, huleći na Svetoga Duha, i nema u njima uopšte Duha Svetoga, zato su i njihove svete tajne bezblagodatne, pošto blagodat Duha odbacuju i unižavaju ga… zato i Duha Svetoga u njima nema, i ničega duhovnoga u njima i sve je novo i izmenjeno kod njih i mimo Božanskoga predanja“11.
3. To isto važi, u još većoj meri, za Protestantizam, koji je kao čedo Papizma nasledio mnoge jeresi, i još više dodao; odbacuje Predanje prihvatajući samo Sveto Pismo (Sola Scriptura), koje, međutim, pogrešno tumači; ukida Sveštenstvo kao posebnu tajinsku blagodat, takođe i poštovanje Svetih i ikona; unizio je ličnost Bogorodice, odbacuje Monaštvo; od Svetih Tajni prihvata samo Krštenje i Božastvenu Evharistiju, kvareći i u njima učenje i praksu Crkve; uči o apsolutnom predodređenju (Kalvinizam) i opravdanju samo verom, a od skoro njegov „avangardni“ deo uveo je Sveštenstvo žena i brak istopolnih, koje primaju čak i u Sveštenstvo. Najvažnije, međutim, lišen je eklisiologije, jer ne postoji pojam Crkve, onako kako ga razume Pravoslavno Predanje.
4. Jedini način da se vaspostavi naša zajednica sa jereticima jeste da oni odbace svoje zablude i da se pokaju, kako bi postojalo istinsko jedinstvo i mir; jedinstvo sa istinom a ne sa zabludom i jeresju. Za utelovljenje jeretika u Crkvu kanonska tačnost (ακριβεια) zahteva njihovo primanje kroz Krštenje. Prethodno njihovo „krštenje“, vršeno van Crkve, bez trikratnog pogruženja i uzdizanja krštenoga u vodi osvećenoj posebnom molitvom i od strane pravoslavnog sveštenika, nije krštenje; lišeno je blagodati Svetoga Duha, koja ne postoji u raskolima i u jeresima, i sledstveno tome nemamo ništa zajedničko što bi nas sjedinjavalo, kao što kaže sveti Vasilije Veliki: „Oni koji od Crkve otpadoše nemaju više blagodat Svetoga Duha na sebi; jer je prestalo predavanje (blagodati) pošto su prekinuli prejemstvo… a oni koji se odvojiše, budući da postadoše laici, niti da krštavaju niti da rukopolažu nemaju više vlasti, ne mogući da predaju blagodat Svetoga Duha, od koje su sami otpali“12.
Zbog toga je neutemeljen i neosnovan novi pokušaj Ekumenista da promovišu stav kako imamo zajedničko krštenje sa jereticima, te da na ovom nepostojećem krštenjskom jedinstvu utvrđuju jedinstvo Crkve, koja tobože postoji tamo gde postoji krštenje13. U Crkvu, međutim, neko ulazi i biva njen član ne bilo kojim krštenjem, nego jednim i jedinstvenim krštenjem obavljenim od strane sveštenika koji imaju Sveštenstvo Crkve.
5. Dokle god jeretici produžavaju da ostaju u zabludi, izbegavamo opštenje sa njima, posebno zajedničke molitve. Svešteni kanoni u celini zabranjuju ne samo zajedničko služenje Liturgije i zajedničke molitve u hramovima, nego čak i obične molitve na privatnim mestima. Strogi stav Crkve prema jereticima proističe iz istinske ljubavi i iskrenog interesovanja za njihovo spasenje i iz pastirske brige kako se verni ne bi poveli za jeresju. Onaj ko ljubi iskazuje ljubav, i ne ostavlja drugog da prebiva u laži; u protivnom su ljubav, kao i jedinomislije i mir sa njim, veštački i lažni. Postoji dobar rat i loš mir. „Bolji je slavni rat nego mir koji odvaja od Boga“ kaže sveti Grigorije Bogoslov14. I sveti Jovan Zlatousti savetuje: „Ako negde vidiš da se nanosi šteta blagočešću, ne pretpostavljaj jednomislije istini, nego stoj hrabro do smrti…nipošto ne izdajući istinu“. I još savetuje naglašavajući: „Ni jedan krivotvoreni dogmat ne prihvatajte, izgovarajući se pritom na ljubav“15. Takav stav Otaca usvojio je i veliki borac i ispovednik Pravoslavne vere protiv Latina Sveti Marko Efeski Evgenik, koji svoje Ispovedanje vere u Firenci završava na sledeći način; „Svi učitelji Crkve, svi Sabori i sva božastvena Pisma opominju da treba bežati od inakomislećih i tuđiti se opštenja sa njima. Zar ću ja, sve njih prezirući, slediti onima koji zapovedaju da se pod obrazinom veštačkog mira ujedinimo? I to sa onima koji kvare svešteni i božanski Simvol (vere), uvodeći Sina kao drugog uzročnika Svetoga Duha! A ostala bezumlja ostavljam, uzimajući ovo za sada, od kojih bi i jedno samo bilo dovoljno da nas od njih odvoji. Da nam se nikada tako nešto ne dogodi, Utešitelju blagi, niti da na takav način izgubimo svoj razum, nego da držeći se tvoga učenja i blaženih muževa koje si ti nadahnjivao, budemo pridodati našim ocima, ovo, ako ne bilo šta drugo, odavde ponevši, pobožnost“16.
6. Do početka 20. veka Crkva je nepokoljebivo i nepromenljivo držala stav koji je odbacivao i osuđivao sve jeresi, kao što se to upravo izražava u Sinodiku Pravoslavlja koji se čita u Nedelju Pravoslavlja. Anatemišu se sve jeresi i jeretici, svaka pojedinačno; da ne bi na neki način neka ostala izvan anateme, postoji na kraju opšta anatema: „Svima jereticima anatema“.
Nažalost, ovaj jedinstveni, čvrsti i nepokolebivi stav Crkve do početka 20. veka, počeo je postepeno da biva napuštan, nakon Enciklike koju je razaslala Vaseljenska Patrijaršija 1920. godine „Svima crkvama Hristovim“, i koja po prvi put zvanično karakteriše jeresi kao crkve, koje nisu otuđene od Crkve, nego su joj svoje i srodne. Preporučivala je da se „rasplamsa i ojača pre svega ljubav među Crkvama, ne smatrajući jedna drugu za stranu i tuđu, nego kao blisku i srodnu u Hristu, sanaslednikom i sutelesnikom obećanja Božijeg u Hristu“17.
Time je otvoren put da bude usvojena, uobličena i razvijena u okviru Pravoslavne Crkve, prvobitno protestantski izum, a sada prihvaćena i od strane Papizma, jeres Ekumenizma, ta svejeres, koja usvaja i ozakonjuje sve jeresi kao crkve i udara na dogmat o Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi. Razvijena je već, predaje se i nameće se od strane Patrijaraha i Episkopa nova dogma o Crkvi, nova eklisiologija. Saglasno njoj nijedna Crkva nema pravo da zahteva isključivo za sebe karakter katoličanske i istinite Crkve. Svaka od njih je jedan odlomak, jedan deo, ne i celovita Crkva. Tek sve zajedno čine Crkvu.
Pale su sve međe koje su postavili Oci; ne postoji linija razgraničenja između jeresi i Crkve, između istine i zablude. I jeresi su crkve, a mnoge od njih, kao što je papska, smatraju se sada sestrinskim crkvama, kojima je Bog, zajedno sa nama, poverio brigu za spasenje ljudi18. I u jeresima postoji blagodat Svetoga Duha, zato su njihovo krštenje, kao i sve ostale svete tajne, valjane. Svi koji su kršteni, bez obzira kojoj jeresi pripadaju, članovi su tela Hristovog, Crkve. Osude i anateme Sabora ne važe i treba da budu izbrisane iz bogoslužbenih knjiga. Smestili smo se pod krov „Svetskog Saveta Crkava“ i u suštini smo izdali – samim uključenjem – našu crkvenu samosvest. Ukinuli smo dogmu o Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi, dogmu „jedan Gospod, jedna vera, jedno krštenje“19.
7. Ovaj međuhrišćanski sinkretizam proširio se sada i na međureligijski sinkretizam, koji izravnava sve religije sa jedinstvenim, božanskog porekla i od Hrista otkrivenim bogopoštovanjem, bogopoznanjem i životom po Hristu. Dovodi se u pitanje ne samo dogma o Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi u odnosu na jeresi, nego i temeljna dogma jedinstvenog u svetu Otkrivenja i spasenja ljudi kroz Isusa Hrista, u odnosu na religije sveta. To je najgora zabluda, najveća jeres svih vekova.
8. Mi verujemo i ispovedamo da samo u Hristu postoji mogućnost spasenja. Religije sveta i jeresi vode u propast. Pravoslavna Crkva nije samo istinita Crkva; ona je jedina Crkva. Samo ona je ostala verna Evanđelju, Saborima i Ocima, i sledstveno tome samo ona predstavlja istinitu katoličansku Crkvu Hristovu. Po prepodobnom starcu Justinu Popoviću, Ekumenizam je zajedničko ime za sve psevdocrkve Zapadne Evrope. Njihovo zajedničko ime je svejeres20.
Ovu svejeres prihvatili su od strane Pravoslavnih mnogi Patrijarsi, Arhiepiskopi, Episkopi, klirici, monasi i laici.
Nju propovedaju „otkrivene glave“, nju primenjuju i nju nameću u praksi, zajedničareći na razne načine sa jereticima, u zajedničkim molitvama, razmenama poseta, pastirskom saradnjom, postavljajući sebe suštinski izvan Crkve. Naš stav koji proizilazi iz kanonskih odluka Sabora i iz primera Svetih je jasan, Svako treba da preuzme svoju odgovornost.
9. Postoje svakako i zajedničke odgovornosti, i to pre svega naših Jeraraha i teologa sa ekumenističkim mišljenjima, naspram pravoslavne punoće i naspram njihove pastve. Njima poručujemo sa strahom Božijim i ljubavlju, da su takav njihov stav i otvorenost prema ekumenskim aktivnostima, sa svake strane dostojni osude, jer:
a) u praksi dovode u pitanje naše pravoslavno-otačko predanje i veru
b) seju sumnju u srca pastve i zbunjuju mnoge, vodeći u podele i raskole, i
v) odvlače deo pastve u zabludu i time u duhovnu pogibao.
Poručujemo, napokon, da, zbog pomenutih razloga, svi koji se kreću u ovoj ekumenističkoj neodgovornosti, bez obzira na to koji položaj da zauzimaju u Crkvenom Organizmu, suprotstavljaju se predanju naših Svetih i prema tome nalaze se nasuprot njih.
Zbog toga njihov stav treba da bude osuđivan i da se odbacuje od celokupnog zbora Jeraraha i od vernog naroda.
——————————————
1) Vidi spis Patrijarha Carigradskog Genadija Sholarija: ΓΕΝΝΑΔΙΟΥ Β’ ΣΧΟΛΑΡΙΟΥ, Περι της µονης οδου προς σωτηρίαν των ανθρωπων (tj. O jedinom putu za spasenje ljudi), u ΓΕΩΡΓΙΟΥ ΤΟΥ ΣΚΟΛΑΡΙΟΥ, Άπαντα τα ευρισκόµενα, Oerves Completes de Georges Sholarios, tom Ι-VII, Paris 1928-1936, izdanje L. PETIT – X.SIDERIDES – M. JUGIE, tom ΙΙΙ, 434-452 (svetovno ime Patrijarha Carigradskog Genadija Sholarija bilo je Georgije, tako da su sva njegova dela napisana pre 1450, kada je zamonašen, potpisana sa Georgije Sholarije; mnogi sačuvani rukopisi sa njegovim delima, od kojih su neki napisani i njegovom rukom, pominju promenu imena; tako rukopis br. 127 iz manastira Pantokragora na Svegoj Gori, na listu 2127, nosi belešku koju je načinio sam Sholarije, o delu koje je napisao kao Georgije: „to je napisano osam godina pre pada Carigrada, a tri godine pre pada Carigrada Genadije posta monah – prim. prev).
2) Jn 8, 12: „Ja sam svetlost sveta; ko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svetlost života“, Isto 3, 19: „Svetlost je došla u svet i zavoleše ljudi više tamu negoli svetlost“.
3) DAp. 4, 11-12.
4) 1. Jn. 4, 2-3: „Svaki duh koji priznaje da je Isus Hristos u telu došao, od Boga je; a svaki duh koji ne priznaje da je Isus Hristos u telu došao, nije od Boga; i to je duh Antihrista, za kojega ste čuli da dolazi i sad je već u svetu.“
5) Vidi kod Svetog Kozme etolskog: ΚΟΣΜΑ ΤΟΥ ΑΙΤΩΛΟΥ, Διδαχὲς (Propovedi) u Ι. ΜΕΝΟΥΝΟΥ, Κοσμά του Αιτωλού Διδαχὲς (καὶ Βιογραφία), izdanje „Τήνος”, Αθήνα, Propoved A1, 37, str.142: „Sve (druge) vere su lažne, prevarne, sve su od đavola. Ono samo znam kao istinito, božansko, nebesko, ispravno, savršeno i kroz moju reč i kroz Vašu reč, da je jedino vera pobožnih i pravoslavnih hrišićana dobra i sveta, a to je da verujemo i da se krštavamo u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“.
6) Ομιλία προ τής εξορίας (Beseda pred izgnanstvo) 1, EPE 33, 186.
7) Επιστολή 90, Τοις αγιωτάτοις αδελφοίς καὶ επισκοποίς τοις εν τὴ Δύσει (Najsvetijoj braći i Episkopima na Zapadu) 2, EPE 2, 20.
8) Gal. 1, 9. Εις Γαλ. Ομιλ. Κεφ. 1, PG 61, 624.
9) MANSI 13, 409-412.
10) Moralno propadanje i nazadovanje čak i među kliricima, zapazio je još početkom 15. veka sveti Simeon Solunski. Vidi Επιστολήν Δογματικήν 16 (Dogmatska Poslanica) u D. BALFOUR, Συμεών αρχιεπισκόπου Θεσσαλονίκης (1416/17-1429) Έργα Θεολογικά, Ανάλεκτα Βλατάδων 24, Θεσσαλονίκη 1981, str.218: „I još, blud među njima ne smatra se kažnjivim, čak ni među sveštenicima, nego naprotiv, neobuzdano se prepuštaju bludu sa naložnicama i decom i uz to svakoga dana služe u crkvi“. Isto 15, str. 216: „I žive život ne evanđelski; jer se svako uživanje i blud među njima ne smatra za osudu, niti bilo drugo šta od onoga što je zabranjeno Hrišćanima“. U poslednje vreme zapaženo moralno propadanje Pravoslavnih klirika, proističe iz slobodoumlja Ekumenizma i posvetovnjačenja.
11) Διάλογος (Dijalog) 23, PG 155, 120-121. Επιστολή περὶ των Μακαρισμών (Poslanica o Blaženstvima) 5, u D. BALFOUR, Συμεών αρχιeπισκόπου Θεσσαλονίκης (1416/17-1429) Έργα Θεολογικά, Ανάλεκτα Βλατάδων 34, Θεσσαλονίκη 1981, str. 226.
12) Επιστολή Κανονικἡ Α’, Προς Αμϕιλόχιον Ἰκονίου, κανών α (Kanonska Poslanica Prva, Amfilohiju Ikonijskom, kanon 1).
13) U tekstu 9. Generalne skupštine Svetskog saveta crkava održane 2006. u Porto Alegre u Brazilu, koji je prihvaćen od strane predstavnika Pravoslavnih Crkava i ima naslov „Pozvani da budu Jedna Crkva“ (Called to be one Church), u 8. paragrafu se navodi: „Svi kršteni u Hrista sjedinjeni su u njegovom Telu“. U paragrafu 9: „Činjenica da svi mi zajedno pripadamo Hristu kroz krštenje u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, daje mogućnost crkvama i poziva ih da zajedno hode pak i kada među njima postoje neslaganja. Potvrđujemo da postoji jedno krštenje, kao što upravo postoji jedno telo i jedan Duh jedna nada našega prizvanja, jedan Gospod, jedna Vera, jedan Bog i Otac svih nas (vidi Ef, 4, 4-6)“. Mitropolit Pergamski Jovan (Zizjulas) u delu Orthodox Ecclesiologiy and the Ecumenical Movement, Sourozh Diocesan Magazine (Engleska, avgust 1985, tom 21, str. 23) najavio je ovakav stav pišući: Within baptism, even if there is a break, a divison, a schism, you can still speak of the Church… The Orthodox, in may understanding at least, participate in the ecumenical movement as a movement of baptised Christians, who are in a state of division because they can not express the same faith together. In the past this has happened because of a lack of love which is now, thank God, disappering. (Unutar krštenja, čak iako postoji prekid, podela, raskol, možeš još uvek govoriti o Crkvi… Pravoslavni, barem prema mom mišiljenju, učestvuju u ekumenskom pokretu kao pokretu krštenih Hrišćana, koji se nalaze u stanju podeljenosti, jer ne mogu da izraze istu veru zajedno. U prošlosti ovo se događalo zbog nedostatka ljubavi, koji sada, hvala Bogu, iščezava).
14) Απολογητικός της εἰς Πόντον φυγής 82, ΕΠΕ 1, 176 (Apologija pribegavanja u Pont).
15) Εις Ρωμ. Ομιλία (Beseda na Poslanicu Rimljanima) 22, 2, PG 60, 611. Εις Φιλιπ. Ομιλία (Beseda na Poslanicu Filipljanima) 2, 1, ΡG 62, 119.
16) Ομολογία πίστεως εκτεθείσα εν Φλωρεντί (Ispovedanje vere izloženo u Firenci), u Documents relatifs au Concile de Florence, 2, Ouevres anticonciliaires de Marc d’ Ephese, par L. PETIT, Patrologia Orientalis 17, 442.
17) Vidi I. KAPMIPH, Τα Δογματικά και Συµβολικὰ Μνημεία τής Ορθοδόξου Καθολικής Εκκλησίας (Dogmatski i Simvolični Spomenici Pravoslavne Katoličanske Crkve), tom 2, str. 958.
18) Vidi Zajedničko Saopštenje pape Jovana Pavla Drugog i patrijarha Vartolomeja tokom njegove posete Rimu 29, juna 1995. Nešto ranije isto je objavila i Mešovita Teološka Komisija za Dijalog između Pravoslavnih i Papista u Balamandu (Liban) 1993.
19) Ef. 4,5.
20) Arhim. Justin Popović, Pravoslavna Crkva i Ekumenizam, Solun 1974, str. 224.
Sabranje Pravoslavnih
Sveštenika i Monaha, Solun – april 2009
Prevod sa jelinskog
Protos. Simeon
Izvor: Eparhija raško prizrenska u egzilu
