U Srbiji se nije dogodila revolucija, već – ljudi!

„Vidite, ovo je na neki način bio i eksperiment – da se vidi koliko je koji narod poslušan i koliko može da trpi, pa sad čitam u literaturi članke da su Srbi najposlušniji jer smo imali najstrože mere na svetu, a nismo se nešto bunili, ćutali smo i trpeli. Po ovom ispada da smo mi najposlušniji, ali uopšte nije tako, mi možemo mnogo da trpimo, ali kad taj narod pukne, onda puca i lomi sve i ne trpi više ništa.“
Ovako je gostujući 14. juna na jednom onlajn kanalu srpski psihijatar dr Jovana Stojković odlično zapazila nekoliko stvari. Prvi je psihološko stanje ljudi u njihovoj osnovi, a osobito njene sredine. Čovjek u sebi ima biološki nagon za opstankom. Neko vrijeme može trpjeti ugroženost i odvojenost od svojih bioloških osnova, međutim, potraje li to stanje, ili će ugristi ili ga neće biti.
Druga važna stvar koju dr Stanković primjećuje je famozna „diktatura struke“ koja poslednjih decenija, a ove godine ubrzano, sve manje pokazuje struku, a sve više diktaturu. Struci se nipošto ne smije slijepo vjerovati, jer struka je podložna grešci, neznanju, promjeni, manipulaciji, interesima, a podložna je i tome da stvar gleda iz jednog mikroprostora tražeći da se ono što ona vidi implementira na makroprostor, što je degradacija znanja, degradacija čovjeka, degradacija života, a za vjernike i degradacija Boga.
Treća stvar koja se iz ovoga kratkog citata može vidjeti jeste ozbiljan šamar njenim kolegama koji ili šute o tome kakvu štetu na psihičko zdravlje čine ovako drakonske mjere koje svojim građanima određuju njihove vlasti, ili se na društvenim mrežama zamotavaju u maske uz parolu „Ostani doma“ što je suprotno najosnovnijem abecedariju bilo kojeg početnog bukvara mentalnog zdravlja koji jasno definiše štetan uticaj ovakvih mjera na psihičko zdravlje ljudi.
Ljudi su izgubili pravo mišljenja i govora, izgubili su pravo na porodično druženje, djeci je zabranjeno igrati se s drugom djecom, odraslima posjećivati svoje roditelje, zabranjena je bilo kakva vrsta razonode, uveden je kućni pritvor, zabranjen je ljudski kontakt, a dodir, rukovanje, i zagrljaj postali su najveći grijeh.
Prisiljavaju nas da nosimo maske s kojima se dodatno otuđujemo. Nigdje se ne spominje ništa što je dobro za naš imunitet koji je prva linija odbrane našeg zdravlja, a sve što je imunitetu prirodno i korisno kao što su: fizičke vježbe, Sunce, boravak u prirodi, nastoji se ocrniti ili zabraniti.
Konstantno se podstiče strah, krivica, griža savjesti, panika i najcrnje moguće prognoze. Svim ovim mjerama zajedničko je jedno – čovjeku se sistematski onemogućavaju ljudska iskustva, a čovjek bez ljudskih iskustava više nije ljudsko biće. Ovakvim mjerama čovjek postaje robot.
I sa pravne je strane dobro dati kratak osvrt, jer odluke koje se donose protive se zakonima koji su na snazi, što nije prikladno ljudima, ali jest robotima. Robotima ne trebaju prava i slobode, njima se daju komande onako kako vlasniku robota trenutno padne na pamet.
Doda li se ovome kako ljudi, hvala Bogu, još uvijek jasno vide da sve mjere: i pravne, i ekonomske, i medicinske i socijalne i humanističke, vrijede samo za njih, a da je istovremeno političarima dopušteno plaziti jedan po drugom, put vodi u samo dva smjera: jedan je taj da će čovjek sve ovo slijepo slušati ili se, makar se s time ne slagao, tome povinovati, a drugi je onaj kojim će se u njemu probuditi njegovo iskonsko genetsko biće.
I to je ono što se u Beogradu dogodilo, to je ono što je dr Stojković predvidjela, to je ono što se desilo nakon što je Vučić najavio ponovne drakonske mjere i prisilnu vakcinaciju nekoliko miliona ljudi. U Srbiji se nije dogodila revolucija, u Srbiji se dogodio čovjek, i u Srbiji su se dogodili ljudi.
Autor: Velimir Ponoš
Izvor: sedmica.me