TEOPOLIS – KARDINAL VSEЯ RUSI
U okvirima istog procesa u kome je „Beograd dobio svog prvog kardinala“, dr Lasla Ladislava Nemeta, papa Francisko imenovao je za trenutno najmlađeg kardinala Ukrajinca Nikolu (Mikolu) Bičoka, trenutnog grko-katoličkog (ili kako se obično kaže unijatskog) episkopa za ukrajinsku dijasporu u Australiji i na Novom Zelandu, Posebnu pažnju je izazvala odora u kojoj se monsinjor Bičok pojavio na ceremoniji: u ukrajinskoj i stranoj štampi ona se opisivala kao „odežda koju su nosili kijevski mitropoliti u XVI i XVII v.“ iako precizniji pogled Pravbloga otkriva da je po srijedi varijacija na temu „kako današnje unijatstvo zamišlja to doba“.
Naime, mandija (dugačka odora koja se nosi preko rase) sa znakovitim izvezenim ikonama svetih apostola stilski pripada savremenoj grčkoj crkvenoj ornamentici bogoslužbenih odeždi, dok „kukolj“ (kapa) zaista liči na onaj drevnih ruskih mitropolita (i kijevske mitropolije i moskovske patrijaršije), ali je varijacija koju nosi Bičok zapravo posuđena od ruskih staroobrednika (starovjeraca). U instituciji u kojoj se jezik simbola i dalje njeguje i upotrebljava, Bičok nam kazuje: „Evo, papa ponovo uspostavlja kardinala ne samo za ukrajinske unijate već za cijelu istorijsku Rusь“. Ili: „Vratićemo vrijeme unazad. Ako Brest-litovskom nije uspostavljena unija sa čitavom Ruskom Crkvom, evo pružene ruke da to učinimo sada.“ Zamislite, na primjer, beogradskog kardinala obučenog u arhijerejsku odeždu srpskog episkopata iz XVII vijeka, iz doba Marčanske unije i pokušaja prodora u Crnu Goru, Hercegovinu i južnu Srbiju. Razumijeli bismo takav signal, zar ne?
BITKA ZA UNIJU
Svakome ko iole poznaje istoriju ruske Crkve, poznati su neprekidni pokušaji Svete Stolice da pusti trajne korijene što dalje i dublje na ruskom prostoru. Još od vremena velikog kneza Vladimira i primanja hrišćanstva, preko početka XIII vijeka, kada krstaši osvajaju Carigrad a nekoliko decenija kasnije Mongoli drevnu Rusiju, nije postojao trenutak u kome Rim nije pomno pratio političku i duhovnu situaciju na ruskim zemljama. Ponuda krune knezu Danilu Romanoviču „Galicijskom“ 1253. trebalo je da trajno ostvari ono što su krstaši Tevtonskog reda i Šveđani paralelno pokušali da učine mačem, a to jeste – da unesrećenu i poharanu Rusiju orijentišu prema Zapadu.
Zapaženo ali ne naročito pozitivno mjesto u istoriji nasilnog približavanja Rusije Rimu imao je i mitropolit „vseя Rusi“ sa sjedištem u Moskvi – Isidor, koji je pokušao da Moskovljane te 1441. ubijedi da je unija sklopljena 1439. godine „gotova stvar“. I sami se našavši u čudu, Rusi su najprije pomislili da je Isidor sišao sa uma, a onda „počeše ga nazivati jeretikom“. Isidor je već u Firenci dobio zvanje kardinala, i, iako prognan iz Rusije, nije odustao od projekta unije do kraja života. Poznata je potonja istorija tog duhovnog prodora na Istok, od Brest-litovske unije do danas.
No zanimljive detalje nam daje biografija najmlađeg kardinala, koja može da nam ukaže i na eventualno drugačiji mogući razvoj njegove crkveno-diplomatske uloge od one koju trenutno ima. Rođen u srcu zapadne Ukrajine, u Trnopolju 1980. g, Nikola Bičok je zaređen u redu redemptprista (koji, inače, ima viševjekovnu istoriju boravka i u Maloj i Velikoj Rusiji). Zanimljivo je da se osim školovanja u Ukrajini i Poljskoj, u zvaničnoj biografiji na stranici njegove dijeceze kao jedno od mjesta njegovog službovanja navodi i „misionarstvo u crkvi u Prokopjevsku u Sibiru (Rusija)“. Sasvim je moguće da je tamošnja parohija osnovana za grko-katoličke Ukrajince raseljene u Sibir, ali zašto bi onda njihov sunarodnik i služitelj u Sibiru bio „misionar“? Služba po zapadnoj Ukrajini i u SAD predstavlja uobičajene detalje biografije episkopa Ukrajinske grko-katoličke crkve (UGKC). No ništa iz te službe ne bi ukazivalo na kardinala koji će poslati signal koji je monsinjor Bičok odaslao (rimskom) gradu i (ruskom) svijetu na svom postavljenju 7.12.2024. godine. Kome je onda poslat?
Ma koliko nama djelovalo neshvatljivim, sva istorija zapadnih prodora na teritoriju Rusi(je) nikada do kraja nije prekinula fascinaciju koju su viši slojevi ruskog društva od kneza Danila Galicijskog do današnjih bankara-zapadnjaka trajno nosili u sebi. Kao da ona užasavajućia klackalica između ljubavi ka ruskoj starini, svome, pravoslavlju nekako uvijek nalazi svoj povratni hod u jednoj djetinjastoj ali dubokoj, magijskoj opsjednutosti Zapadom. U okviru te začaranosti nekako uvijek se nalazilo mjesto za jednu pozitivnu sliku rimokatolicizma u kojoj se on činio nekako „prosvećeniji“, „kulturniji“, „racionalniji“, „univerzalniji“ od nište rodne ruske zemlje, tajanstvenog i narodnog pravoslavlja. Zapadnjaštvo je kod Rusa uvijek bilo dijagnoza onih željnih drugačije stvarnosti od one koju vide, duša ubijeđenih da je problem kosmosa uvijek u drugima, u otadžbini, Crkvi, ljudima oko nas, a nikada ili bar najmanje u nama samima. „Kriva“ je prljava, neuredna, pravoslavna, nerazumna Rusija (možete staviti i Srbija), „kriv“ knez Vladimir na svom izboru krštenja iz „vizantijskog“ Carigrada, „kriv“ Ivan IV Vasiljevič, „krivo“ samodržavlje, SSSR, „slovenofili“, „kriv“ Dostojevski i svi nakon njega.
No duga je i lista Rusa iz Velike (moskovske) Rusije koji su iz nekog razloga konvertovali u rimokatolicizam. Od Vladimira Sergejeviča Pečerina (1807-1885), kolege monsinjora Bičoka po pripadanju istom monaškom redu (redemptoristima), „najdosljednijeg zapadnjaka“ koji je na kraju i napustio prezrenu Rusiju, konvertovavši prethodno u rimokatolicizam iz svojih kulturoloških ubjeđenja pa sve do Vladimira Solovjova (1853-1900) za koga nije poznato da li je formalno prešao u rimokatolicizam, ali za koga, uostalom, razlika između pravoslavlja, rimokatolicizma i protestantizma i nije bila nešto više od zlosrećnih formi hrišćanstva koje je prouzrokovala istorija i kultura. Možda najnejasniji, zapravo vrlo čudnovat slučaj predstavljao bi potresni i tankoćutni Venedikt Vasiljevič Jerofejev (1938-1990), pisac najznačajnije prozne poeme ruskog postmodernizma, „Moskva – Petuški“ za koga mi do smrtnog časa neće biti jasno šta ga je privuklo upravo rimokatolicizmu – da li je sablazan antisovjetskog zapadnjaštva bila i za njega dublja od srođenosti sa ruskom dušom koju je volio i u njenom najdubljem životnom padu?
ČUDNOVATA FASCINACIJA ZAPADOM
Nijedna analiza, ma koliko duboka bila, ne obuhvata taj čudnovati odnos fascinacije Zapadom koja ne prestaje kod Rusa (što se više „penju“ društvenim ljestvicama) a koju nijedna istorijska trauma nije uspjela da uništi. Doduše, sa strane bi se svako morao začuditi i Srbima, kod kojih već nekoliko godina pored zastave naše zemlje i naroda redovno u zvaničnim okolnostima predsjednik, Vlada i druga visokopostavljena lica ističu zastavu Evropske unije, iako nam je kolektivni Zapad vrlo jasno predočio šta nam želi i koliko smo mu potrebni. Od smrti banjalučkih beba 1992, preko bombardovanja Srpske 1994, ponešto su nam dorekli 1998, opremajući OVK i bombardujući SRJ 1999, da bi nam svoj konačni stav utvrdili radeći na otcjepljenju Kosova i Metohije ili na planiranom uništenju Jadra kopanjem litijuma.
No kako je moguće da takva shizofrena zaslijepljenost Zapadom postoji ne samo među oligarhatom (čije je srce svakako uvijek u Londonu i Briselu) već i među služiteljima Crkve? Sjećam se jedne od dugih moskovskih šetnji sa prijateljem, znalcem stvari, od koga sam htio da saznam kako je uopšte bilo moguće da velika Ruska crkva napravi nekoliko izrazito neopreznih koraka u svom kontaktu sa Rimom. „Vrlo je jednostavno: Čovjek zadužen za to više je volio da večera na jezeru Komo u društvu nekog kardinala nego da razmišlja o ruskom prostoljudinu“ objasni razumno moj sabesjednik: „No zar i nije u Srpskoj crkvi slično? Zar nema takvih ljudi i kod vas?“ Na to se zaista imalo samo priznati: „Da, ima.“
Da ne bude zabune: ovdje ne govorimo o osnovnoj kulturi i ljubaznosti, pa i o određenom stepenu kolegijalnosti koji lijepo vaspitanje i komšijsko sapostojanje pretpostavljaju. Govorimo o trenutku koji je moj sabesjednik plastično ali efektno opisao – onome kada opčinjenost egzotičnim tuđim postane trenutak samoporicanja i samoprezira koji se pokazuju kao zaborav i prezir onih „prostaka“ koji nisu došli do tog jezera, te večere, tih „teoloških spoznaja“ i „životnih iskustava“.
Upravo negdje u toj opčinjenosti Zapadom, koju susrećemo odavno, novi kardinal „cijele Rusije“ može da potraži svoje mjesto za rad. Naravno, to je njegovo pravo. Možda će naći ponekog sabesjednika, ali teško više od toga. Nakon čitanja ovog teksta, vjerovatno će bar jedan broj čitalaca da preplavi gnjev pravednika: izdaja! Sve je gotovo! No, razmislimo bolje – istorija pokušaja da se mimikrijom približe pravoslavlju i „u jedinstvo sa Svetim Ocem“ dovedu što više „raskolnika“ pokazuje nam da je uvijek postojao i otpor, a oni fascinirani jezerom Komo i spremnih da uzviknu „o, sveti Tomo Akvinski, zašto se ne rodi u Heladi!“ bilo je uvijek manje od onih spremnih da poštuju druge a čuvaju „rusku“ ili „srpsku vjeru“.
No ovdje je važno da uočimo jednu poentu: nije baš da smo i sami imuni na zapadnjaštvo koje prolazi kroz prste i obuzima i mnoge od revnitelja Predanja: pogledajmo kakvi su nam brakovi i porodice, koliko imamo djece, kako čuvamo djedovinu i Otadžbinu i vidjećemo da imamo i te kako prostora da se izliječimo od fascinacije Zapadom u sopstvenom životu. Nema potrebe za „sveštenom histerijom“ nakon koje, obično, vraćamo se svom pozapadnjačenom životu samo sa više osjećanja sopstvene pravednosti i ogorčenja, ali nevoljni i/li nemoćni da prekinemo one sitne ali odlučujuće i danas „normalne“ i „samorazumljive“ naslage kolektivnog Zapada. Ko ga nadiđe u sebi – teško da će ga pridobiti ljubitelji kalvadosa i rakova na ma kom jezeru na svijetu.
Autor: sveštenik Darko Đogo
Izvor: Pečat
