TAMNA STRANA CRNOGORSKE ISTORIJE: Pohara Kuča, osveta knjaza Danila buntovnom srpskom plemenu!
Često se u novinskim tekstovima kao i u istoriografiji može čuti o crnogorskom čojstvu i junaštvu, o ljudima od časti i neustrašivosti. Nažalost, narod u Srbiji kao i naučni radnici dosta lako prihvataju neke regionalne mitove i prihvataju ih kao istorijske činjenice. Da stvar bude gora, danas etnički Crnogorci govore o velikosrpskoj okupcaiji i zločinima koje je navodno učinila „srpska okupaciona vlast„.U isto vrijeme neke istorijske činjenice se prikrivaju. Jedna od takvih je i crnogorska pohara srpskog plemena Kuči.
A Crnogorci to jest knjaz Danilo i vojvoda Mirko, dva puta su sprovodili kaznenu ekspediciju na Kuče. Prvi put u maju 1855. godine, crnogorska vojska pod komandom vojvode Mirka Petrovića krenula je na Kuče sa više strana, ali je tada diplomatija velikih sila reagovala brzo i odlučno i izvršila pritisak na knjaza Danila da obustavi operaciju i vrati vojsku. Tako se sve završilo bez težih posledica, ali to niti je urazumilo Kuče da uvide kakva im opasnost prijeti i kuda ih to ignorisanje vodi.
U stvari, ovo ratoborno srpsko pleme, koje je stalno bilo na vjetrometini uticaja i interesa i Turske i Crne Gore, uvijek je bilo pomalo država u državi. Nepokorni i neposlušni, Kuči se nisu dvoumili oko svoje nacionalne pripadnosti, ali ni pristajali da trpe i ćute pred tiranijom i samovlašćem crnogorskog gospodara.
Stvarni povod za oružanu akciju crnogorske vojske protiv Kuča imao je samo jedan cilj, a to je da se Kuči protivno njihovoj volji stave pod crnogorsku upravu.
Pavel Apolonovič Rovinski smatra da se ovdje „plemenski separatizam sukobio sa državnošću koja je težila ujedinjenju“, a Marko Miljanov koji je, van svake sumnje, bolje od ikoga poznavao svoje Kuče i razumio njihova stremljenja, sve objašnjava na jedan prost način. To ipak djeluje dosta uvjerljivo i logično, primereno i prkosu Kuča i nemilosrdnosti knjaza Danila prema onima koji mu se slijepo ne pokoravaju:
„U ovo vrijeme knjaz Danilo zatraži od Kuča da plaćaju danak i da im postavi sud – piše Marko Miljanov u svom djelu ‘Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi’. – Kuči ne kćeše čut o danku, jer ga nijesu ni Turcima plaćali“. Da je želja za nezavisnošću bila motiv Pohare Kuča potvrdjuje i Vuk Popović u svom pismu Vuku Karadziću od 6. avgusta 1856. godine. Popović u pismu navodi da je pleme Bratonožića od oko 2000 pušaka bez ikakve pobune primilo crnogorsku vlast koja im je postavila sud i kapetane i organizovala ih u vojne jedinice. Ali susjedno: „pleme Drekalovića, koje je još jače od Bratonožića, ne šćeše nikad pokoriti se knjazu nego pošto vidjoše Bratonožiće da primiše sud crnogorski i prišiše na kapama krste, stadoše ih koriti, psovati i bruku s njima nabijati, da je s ovoga medju njima bilo dosta zla i krvi„.
Bilo je samo pitanje vremena kada će crnogorska vojska pokrenuti novi pohod na srpsko pleme Kuči. Za sam tok crnogorske vojne operacije najviše podataka nam daje Marko Miljanov. O početku operacije kaže da je Vojvoda Mirko doša s vojskom na Bioče kod Morače i tražio da mu Kuči pošalju 12 njihovih glavara „da se mušketaju, dje se ufate a drugi narod nek se ne boji, da mu je Božija vjera, samo da im postavi sud i sjedini ih s Crnom Gorom i Brdima ka jedan narod i jedna braća da budu.„ Pošto su dobili Mirkov predlog, Kuči su sazvali plemenski zbor, i bili u čudu da im se traži da se ubije 12 glavara, medju kojima tri sveštenika. Medju Kučima dolazi do podjele jer su neki krenuli kod vojvode Mirka a drugi su se počeli pripremati za odbranu od crnogorske vojske, naročito cjelokupno bratstvo Čejovića.
S druge strane, crnogorski vojvoda Mirko je 5 ili 6 dana čekao kod Morače i razmišljao na koji način da zauzme Kuče bez većih gubitaka. Prema izvještaju visokog austrijskog administratora Gariupa, ministru unutrašnjih poslova Bahu od 22. jula 1856. godine, vojvoda Mirko je sa četiri kolone prišao Kučima, u noći izmedju 9/10 jula(po novom kalendaru) i uputio se ka selima Medun, Ubli, Kosor i Sjenica. Sto se tiče broja vojnika, Vuk Popović navodi da se radi o 6 000 Crnogoraca. O broju žrtava crnogorskog zločina nad srpskim plemenom Kuči, postoji više podataka. Sam vojvoda Mirko u pismu knjazu Danilu navodi „što smo kćeli to smo i učinjeli i 50 glavah okinuli„.
Rade Turov Plamenac o broju poginulih navodi:„Po kazivanju perjanika Madza Lazareva Lazovića s Bioča, crnogorska vojska posjekla je 150 glava staraca, bolesnija i mladija, a samo 7 vojnika„. Vuk Popović u pismu pisanom Vuku Karadzicu navodi:„ I opale I porobe mnoge pobolje kuće, i isijeku sve, ne gledajući ni na rod ni na godine, što im je moglo ispod noža i puške pobjeći, oko 300 čeljadi„. U vezi podataka o strašnom crnogorskom zločinu, najviše podataka daje Marko Miljanov zapisavši u svom djelu stravičnu scenu:„što su glave ljudi i djece, koje su posječene, skupljene na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi ih vojvoda Mirko moga gledat i vidjet koliko ih je„. Govore da ih je bilo 243 i da je u te glave bilo 17 vojničkije koji su mogli u boj otis da se biju sa Turcima, a ostalo su bili starci, bonici i djeca.„
Kučki glavari pop Djoko Milačić i pop Petar Popović, poslali su Ata – Paši, zapovjedniku Meduna, izvještaj o broju poginulih, po kome je ubijeno 131 lice, od kojih su petorici otkinuti nosevi i usne. Ubijene su tri trudne žene i desetoro djece u kolijevci, i pet djevojaka. Zapaljeno je trinaest sela, opljačkano 800 kuća. Od pojedinačne pljačke, Crnogorci su opljačkali 985 komada raznog oružja, i odveli 3000 komada sitne stoke, i hiljadu krava i konja„. U pohari Kuča, crnogorska vojska je napravila velike zločine, o kojima postoje brojni detalji. Pa tako Marko Miljanov navodi primjer popa Mijaila Vojvodića iz Crmnice za koga kaže da je zaklao troje djece, od kojih dvoje Ivana Radojeva Čarapića. Jedno dijete imalo je dvije ipo godine, a drugo samo tri mjeseca. Treće dijete je bilo Nikole Markova Čarapića. On navodi ispovijest Ružice Nikoline, majke ubijene djece:„Kako je nosila dijete u kolijevku, crnogorski vojnici je ufate, i počnu raskubat. Ona je mislila da te joj uzet aljine šnje ka drugijema(silovati je p.a.), no u to je ostave nesvučenu, i ona veselo krenu dalje, misleći da je potrefila na vojnike kojima je nisko ženu svukovat. No iduć opazi ozada krv niza sebe, pometnu kolijevku na zemlju da vidi oklen je krv, kad dijete nema glave, no ju je okinuo i ponio rečeni pop Mijailo. – Neke su majke kumile i bogoradile crnogorske vojnike da im dijete ne zakolju, ali se crnogorski vojnici nisu obazirali na to. Crnogorski vojnici bi, pošto bi zaklali dijete, bačali ga u oganj gdje kuća gori i govorili „da je od djeteta zeleni plam„.
Još jedan stravičan primjer zabilježio je Marko Miljanov:„Koruna Radonjina sa Kosora nosila je dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom, reče joj:„Stan, ženo! Što ti je to na pleći te nosiš? „Koruna reče:„Dijete, i to nekršteno , evo ga tebe na Boga i Svetog Jovana, ti da ga krstiš. „On joj reče:„Krstit ću ga, no čeka. „Koruna pričeka. Crnogorac kad dodje, zakla joj dijete i ponese glavu na Medun i reče vojvodi Mirku:„Evo sam posjeka glavu.„ Kad je iznio dječju glavu koja nije imala ni kose, vojvoda Mirko ga je mršaknuo jer je glavu donio kod njega a ne „dje je svi meću.„
Među crnogorskim zločincima su se isticali i crnogorski popovi. Jedan od njih je bio i Djuro Kusovac, koji je bio „prvi do vojvode Mirka„ kako je zabilježio Marko Miljanov. Jedan Starokuč Jovo Durkov od bratstva Živkovića došao je bio da se požali vojvodi Mirku da ga biju Drekalovići jer je od nejakog bratstva. Scena je dalje opisana ovako:„Pop Djuro mu reče:„Primakni glavu da vidim jesu li te bili, ali lažeš vojvodu Mirka. „On je saga glavu da pokaže rane, a pop Djuro mu je otkide jednijem mahom, govoreći:„Neće te više bit„. Već sledeće godine pop Djuro je bio nagradjen mjestom komandanta crnogorske garde, koja je te godine i ustanovljena.
Dodatnu težinu zvjerskim zločinima koje su Crnogorci izvršili nad srpskim plemenom Kuči daje podatak da je vojvoda Mirko prekršio obećanje da se nikom ništa desiti neće, ko ne bude pružao otpor i bude sjedio mirno kod kuće. Baco Dragojev Ivanović i pop i serdar Spaho Božov Popović su proveli vojsku vojvode Mirka kroz Kuče da bi zaobišli položaje onih koji spremaju otpor. Po njihovoj tvrdnji oni su od vojvode Mirka tražili riječ da se nikom ništa desiti neće. Vojvoda Mirko im je odgovorio, prema tvrdnjama Marka Miljanova, da 12 glavara koji su odredjeni za strijeljanje mora likvidirati a da su svi drugi bezbjedni. Medjutim, nema sumnje da su pomenuta dvojica Kuča odigrala sramnu ulogu i klasičnu izdaju. I ako im je obećao vojvoda Mirko da neće dirati obične Kuče, oni su znali da vojvoda Mirko ide sa ciljem da likvidira i ubije 12 časnih Kuča koji nikoga nisu dirali a koji su se samo zalagali za nezavisnost plemena Kuča.
Takođe, prosto je nevjerovatno da su bili toliko naivni da povjeruju da je vojvoda Mirko doveo toliko Crnogoraca da bi likvidirao samo 12 Kuča. Svima je bilo jasno zašto je došla crnogorska vojska a to je da se jednom za svagda slomi nezavisnost i buntovnost Kuča i da se oni učine crnogorskim podanicima. U svakom slučaju, na prekršenje riječi nije se dugo čekalo. Marko Miljanov bilježi da „Kuči, koji prvi sretoše veselu braću Kuče i vojvodu Mirka sa vojskom, biše svi ubijeni i posječeni, a za tijem po sela sve puška pobi i nož posiječe.„ O kakvom se sramnom ponašanju Crnogoraca radilo najbolje svjedoči još jedan primjer Marka Miljanova.
Kada je vojvoda Lješanski došao u rašćansko selo i sreo se sa svojim pobratimom Vučetom Mirkovim, i nekoliko Vujoševića, Vučeta ga je pitao da li da se boji? Lješanski vojvoda mu je odgovorio:„Ti ka da si zaboravio pobratime, e smo ja i ti po Bogu braća…Božja vjera je data svakome, no me vodi u kuću moju i tvoju.„Medjutim, čuvši sjutradan vijest, da je kolona koju je vodio vojvoda Mirko poklala djecu, žene, starce i bolesne, lješanski vojvoda je pogubio svoga pobratima, i dio seljana. Vučeta mu je rekao:„Šta je ovo pobratime!Kamo ti bracka i Božja vjera, koju juče davaše svakojemu rišćaninu?„ Vojvoda lješanski mu je odgovorio:„Boga mi ti, pobratime, ne mogu ništa, no stariji zapovijeda.„ Poredeći crnogorsku poharu Kuča sa turskom, Marko Miljanov kaže:„Narod je nabraja, koliko je turskije paša sačuvalo srpske kuće u koje su konačili, kad su srpska sela palili i plijenili, a vojvoda Mirko poara svoje„.
Za razliku od Crnogoraca koji su klali i činili zločine svuda, gornja kolona vojske koju je uputio knjaz Danilo a koju su činili Srbi iz Stare Hercegovine kojom su komandovali drobnjački knez Novica Cerović, komandir rovački Milisav Mišnić, i plemenski kapetan Rovaca serdar Pavić Djikanov Vlahović:…„nidje za sobom traga od zločinstva nije ostavila.
Teške scene opisane su ovako:„Videći taj gadni i bezbožni užas, vojnici su zatvarali oči da ne gledaju taj srpski pokor. Milisav Mišnić i Pavić Djikanov bili su sami sebe rukama u prsi, lelečući i naričući za domaćom nesrećom, s kojom se gubi pred Bogom i pred svijetom.„ Da je vojska iz Stare Hercegovine štitila i spasila Kuče, konstatuje i Vuk Popović, u pismu pisanom na Preobraženje 1856. godine Vuku Karadžiću:„Još da ih nije Novica Cerović štedio sa svojih 1000 Moračana, ne bi im ostala djavolja žena, ni dijete ni starac.„
Posle crnogorske pohare i povlačenja crnogorske vojske, Kuči su ponovo odbili da prihvate da budu crnogorski podanici. Medjutim, crnogorski pritisak je činio svoje. Posle dugog dogovaranja, predstavnici Kuča su septembra 1858. godine, riješili i otišli na Cetinje, a crnogorski knjaz Danilo je Kučima postavio senat, kapetane, perjanike itd. To je predstavljao zadnji čin gušenja autonomije srpskog plemena Kuči.
Važno je istaći da ni danas Kuči nemaju nikakvu autonomiju niti lokalnu vlast. Najbolji primjer za to je gradsko naselje Zlatica, koje dominatno naseljavaju Kuči i Srbi a koje nema čak ni status gradske opštine. Dok, na primjer, susjedni Albanci iz opštine Tuzi koja je nekada bila dio Podgorice, su dobili nezavisnu opštinu. A mora se istaći, da Tuzi imaju dva puta manje stanovnika od Zlatice.
Autor: Batko Milačić – istoričar
Izvor: Srpska 24
