Mišljenja

Svaku epidemiju nove, iznenadne i nepoznate zarazne bolesti prate i tri socijalnopsihološke epidemije

Fahkovidioti

Fahkovidioti nemaju hrabrosti da priznaju da su učinili nešto gore od serijskog zločina: napravili su niz grešaka

Branislav Ristivojević

Jednom od najvažnijih od ovih društvenih aspekata masovnih zaraznih bolesti Filip Strong je 1990. godine dao ime koje je više nego uspešno preživelo probu vremena: epidemijska psihologija. Proučavajući posledice velikih zaraznih bolesti kroz ljudsku istoriju zaključio je da svaku epidemiju nove, iznenadne i nepoznate zarazne bolesti prate i tri socijalnopsihološke epidemije: a) epidemija straha, panike i sumnje; b) epidemija moralizacije bolesti i stigmatizacije, v) epidemija akcije i delovanja. One se šire komunikacijom sa čoveka na čoveka često i brže od bolesti i posledice su im teške jer čine zaraženog socijalno disfukcionalnim. Kao naročite odlike njihove prirode treba istaći da imaju snažniji potencijal od same bolesti: ona napada samo određene demografske slojeve u društvu dok socijalnopsihološke epidemije napadaju sve bez razlike. Zatim, one zavise ne od snage same bolesti koju prate, nego od snage neizvesnosti koja nju prati. Poimanje i doživljaj bolesti kod ljudi im daje obim i energiju. Čak i slabe zarazne bolesti ako su nove i nepoznate mogu izazvati snažne socijalnopsihološke epidemije koje izazivaju potpunu dezorijentaciju naroda.

Epidemija individualnog ili kolektivnog straha i panike je prva koja izbija, kreće se u talasima, u pravilu brže, a često i jače od same bolesti. Što više ljudi postavlja racionalna pitanja u vezi sa bolešću, to biva više zaraženih epidemijom straha zato što ne dobijaju odgovore jer ih prosto nema. Ako se čovek oseća potpuno bespomoćno i ranjivo pred bolešću koliko god ona beznačajna, strah će se uvek javiti. Ona je obavezno praćena i epidemijom sumnje koja se može predstaviti sledećim tipičnim pitanjima: „Da li sam bolestan?“ i „Da li ću se razboleti?“. Epidemija straha, panike i sumnje se usmerava na sve objekte žive i nežive prirode oko ljudi. Budući da ljudi ne znaju kako se bolest prenosi i gde se sve nalazi, sve je potencijalno opasno, a što je najgore i svako. Tu prestravljeni postavlja pitanja koja su najopasnija po društvene odnose: „Da li on ima bolesti? i „Da li on može i mene da zarazi?“. Tada počinje naglašeno fizičko udaljavanje ljudi jednih od drugih koje vodi nestanku saosećanja. Ovo dolazi otuda što prakse fizičkog distanciranja neumitno vode i socijalnoj distanci koja na kraju okončava u emotivnoj. Posebna je tragedija što se najveća uzdržanost, i zahteva i pokazuje, upravo prema onima koji su ljudima najbliži, i sa kojim često žive pod istim krovom, decom i roditeljima, zato što oni najlakše mogu da drugom ukućanu prenesu bolest. Tako najbliži postaju najdalji, a ako koga slučajno zaraze i najomraženiji. Tim mehanizmom bližnji postaju tuđi, nepoznati i opasni. Gde se svako boji svakoga čak i pod sopstvenim krovom, društvo se pretvara, Strongovim rečima, u „medicinsku varijantu Hobsove noćne more“: zdravstveni rat svih protiv svih, pa i protiv svojih najbližih i do juče najvoljenijih.

Foto Justin Paget/DigitalVision, via Getty Images

Epidemija moralizacije bolesti i stigmatizacije je prirodna reakcija na prethodnu epidemiju straha, panike i sumnje. Budući da nema racionalnog, bilo naučnog bilo iskustvenog, objašnjenja za epidemiju, traže se odgovori u iracionalnim objašnjenjima, a moral je ključna i najvažnija iracionalna kategorija ljudskog duha. Njime se bolest oglašava moralno nevrednom, a njeni nosioci prekorevaju kao prekršioci moralnog poretka. Otud se stigmatiziraju prvo bolesni, a zatim oni koje ljudi doživljavaju kao nosioce bolesti, i na kraju društvene grupe kojima ovi pripadaju. Ona počinje javnim izricanjem moralne osude kojoj sledi izbegavanje, a nastavlja se podvajanjem. Zatim sledi aktivno odbacivanje, zatim progon i u najgorim slučajevima pogrom. Strong kaže da proces brzinom i snagom podseća na onaj kojim se vrši religiozni preobraćaj ličnosti. Preobraćenici se poput mesija razleću po društvu da upozore druge na moralnu opasnost i edukuju ih novoj, sada jedino dozvoljenoj etici. Svaka rasprava, dijalog i razmena mišljenja se zabranjuju. Ovo je prirodno: sa medicinskom inkvizicijom nema razgovora, ili je prihvataš ili si obeležen kao otpadnik. Što je moralizovanje bolesti veće to je udaranje pečata u procesu moralnog paničenja dublje, a želja za zdravstvenoverskim preobražavanjem medicinskih jeretika snažnija. Preobraćenici bele mantile proglašavaju za mantije, bolnice za hramove, dijagnoze za molitve, postupke lečenja za liturgije, a vakcine za pričest.

Epidemija akcije  i delovanja dolazi otud što institucije poretka nemaju odgovor na epidemiju bolesti. Pitanje koje ljudi sebi postavljaju je: „Kako je država mogla ovo da dopusti?“ U nedostatku odgovora ljudi počinju da ih sami pružaju: iz svih delova društva stižu objašnjenja uzroka i stanja bolesti i njenih posledica. Otud prirodno slede i bezbrojni predlozi mera: šta i kako da se uradi da se bolest suzbije. Budući da je stanje dezorijentacije, kako moralne tako i društvene i vremensko-prostorne, potpuno, ne treba da čudi da su predlozi mera kojima bi se suzbila bolest takođe jednako dezorijentisani i u pravilu kontradiktorni. Država, međutim, nema izbor nego da odgovori na ovu epidemiju sluđene akcije kako se ne bi suočila sa gnevom izbezumljenih ljudi, a i samu vlast hvata panika.

Ima li pokazatelja da su se ove socijalnopsihološke epidemije razvile u Srbiji kao pratnja epidemiji KOVIDA-19?

Kada je u pitanju prva, epidemija straha, panike i sumnje, pokazatelji su na prvi pogled lako vidljivi. Na medijske izveštaje iz zemalja zahvaćenih novom bolešću sam narod je reagovao velikom merom strepnje. Roditelji nisu slali decu u škole i pre obustave nastave, ulice gradova su opustele, a kafane su se ispraznile i pre objave vanrednog stanja. Međutim, tek sa njegovom objavom, vlasti su razumnu dozu strepnje kod naroda razvile do nivoa straha. O tome verovatno najbolje svedoči „juriš“ sluđenih i dezorijentisanih srpskih građana na rafove sa trajnim osnovnim životnim namirnicama. Držanjem svakodnevnih konferencija za štampu, gde su predstavnici najviših vlasti davali panične izjave o opasnosti od ove bolesti i procene brzine njenog širenja i mogućih posledica („neće nam biti dovoljna sva groblja“…), ovo stanje je pretvoreno je u sveopštu psihozu u vidu panike. Prelomni trenutak je bio 1.4.2020. kada je poslat sada već čuveni cirkularni SMS sa porukom o „bliženju španskom i italijanskom scenariju“, kada se sveopšta panika preobrazila u kolektivnu histeriju. Meru histerije koja je izazvana najbolje opisuje činjenica da su i neki pripadnici zdravstvene „struke“ naprasno napustili radna mesta (npr. Leskovac).

Druga socijalnopsihološka epidemija, moralizovanja bolesti i stigmatiziranja sumnjivih, je jednako jasno vidljiva u srpskom društvu kao i prva. Na početku epidemije o tome je svedočilo prvo uzdržanost prema kineskoj populaciji, a nakon toga i naglašeno odbacivanje, koje se razvilo do te mere da su kineski trgovci na Novom Beogradu morali da reaguju razumnim objašnjenjima na lošem srpskom: „Nisu svi Kinezi ima virus.“ Nakon što je novi mikrob počeo da jenjava u Vuhanu, vrlo brzo su srpski moralni paničari pronašla novu žrtvu, srpske državljane povratnike sa rada u inostranstvu. Ako je za neke od njih moglo da se postavi razumno pitanje da li su zaraženi (severna Italija), za najveći deo to je bilo potpuno besmisleno. Ipak, vlasti su njihov povratak nazvali „greškom“, a tabloidi opisali sa rečima „opasno“ i „bahato“. Sa zatvaranjem granica na Zapadu Evrope talas povratnika se okončao, pa su inkvizitori moralne panike našli sledeće jeretike za lomaču, vernike SPC. Kada se postavilo pitanje prisustvovanja verskim službama za Vaskrs 2020. godine razvila se najsnažnije verzija moralnog histerisanja u kojoj su vernici etiketirani kao duševno bolesni i „bioteroristi“. Dodatno su vređani poređenjem svete tajne pričesti sa „lizanjem kašike“, sprdanjem sa nazivom najtužnijeg događa iz verskog kalendara („Preveliki petak“), i oklevetani optužbom da svesno ubijaju ljude radi „procenta od sahrana“. Pokušana je i institucionalizacija progona vernika i sveštenstva zahtevima za njihovo hapšenja, kao i progona crkve zahtevima za zatvaranja hramova.

U uvođenju protivepidemijskih mera bez najosnovnije procene njihove proporcionalnosti proklamovanoj svrsi (“Ne zanima me šta drugi ljudi kažu…”, „Baš me briga što mislite da sam arogantan…“, „Baš me briga za tuđ komfor…“) ogleda se treća socijalnopsihološka epidemija, epidemija sluđene akcije i delovanja. O njoj najviše govore krajnje suprotstavljena obaveštenja o bolesti koje je vlast plasirala narodu u vrlo kratkom vremenskom periodu. Prvo se vlast podsmevala bolesti  („…najsmešniji virus…“, „običan grip je opasniji od korona virusa“), a posle je prestravljivala narod s njom („italijanski scenario“, „neće nam biti dovoljna sva groblja“). Međusobno suprotstavljene protivepidemijske mere još bolje odslikavaju epidemiju bezglave aktivnosti. Tako se granice prvo zatvaraju za „gastarbajtere“, pa otvaraju, a šetanje kućnih ljubimaca prvo dozvoljeno, pa zabranjeno. Vlada prvo donosi zaključak o cenzuri informacija o bolesti za vreme vanrednog stanja, pa ga za samo 5 dana poništava. Dok se pijace zatvaraju, supermarketi rade. Fabrike se zatvaraju, ali gradilišta ne. Kafane se zatvaraju, ali kladionice volšebno ostaju otvorene (do 1. aprila). Parkovi se zatvaraju, ali šetališta rade. Obdaništa se zatvaraju, ali se po staračkim domovima šeta kako ko hoće.

Strongova ideja sociopsiholoških epidemija se bez ostatka da obrazložiti na primeru srpskog društva u vreme KOVIDA-19. Tragično je da su vlasti tome, verovatno i presudno, doprinele oslanjajući se u ovom bezglavom mahnitanju na mišljenje „struke“ koja ne shvata da su epidemijske bolesti društvene i privredne pojave pre nego zdravstvene, pa nikako da se makne dalje od srednjovekovnog karantina. U državama u kojima je epidemilogija razumna, a ne emotivna ili kvazireligijska delatnost, protivepidemijske mere se prilagođavaju („polarizuju“ kažu u Nemačkoj) karakteristikama pojedinih društvenih, privrednih, klimatskih, geografskih fenomena i demografskim razlikama u stanovništvu.

Kako zaraza odmiče, čini se da se protivepidemijske mere više ne donose da bi se Srbija spasla od KOVIDA-19 nego da bi se „struka“ spasla od blamaže. Još jednom se pokazuje da nema stvari na ovom svetu koja je kriva za više loših odluka nego kukavičluk.

Fahkovidioti[1] nemaju hrabrosti da priznaju da su učinili nešto gore od serijskog zločina: napravili su niz grešaka.

Autor: Branislav Ristivojević

Izvor: stanjestvari.com

Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu koja je u Srbiji zabranjena!