Svaki put kad voljno prihvatite da postupate u skladu s ograničenjima i uredbama koje nam truju i uništavaju društvo, dajete doprinos pripremi terena za totalitarni korov
Srednjim putem u tiraniju
Obično mislimo da se veliko zlo prepoznaje odmah. Na žalost, stekavši ideju o zlu iz crtanih filmova, potpuno smo nespremni za dolazak zla obučenog u sasvim drukčije odežde. Kako nas je još odavno upozorio Klajv Stejpls Luis:
„Veliki zločini ne dešavaju se više u dikensovskom okruženju, ni u koncentracionim i radnim logorima – tu vidimo tek njihov krajnji ishod. Njihov začetak i nalog potiču, pak, iz čistih, toplih, osvijetljenih kancelarija, od tihih ljudi u bijelim košuljama, glatko izbrijanih, s urednim noktima, koji nemaju potrebe da podižu ton…“
Činjenica je da zlo često omogućavaju obični građani, oni koji biraju srednji put. U mnogim totalitarnim državama nedjelanje i nevoljnost miliona ljudi da se suprotstave zlu koje im narasta pred očima omogućavaju mu da zavlada, i to se upravo dešava u našem društvu.
Keti Gindžel nedavno je skrenula pažnju na rad belgijskog psihologa Matijasa Demea, koji je u nekoliko intervjua govorio o masovnoj hipnozi posljednje dvije godine. Među njegovim brojnim uvidima je i onaj po kom totalitarni sistem nastoji da ljude podijeli u tri skupine. Prvu čine ljudi potpuno potpali pod uticaj propagande. Drugu čine oni koje propaganda možda nije porobila, ali su ipak skloni da se pokoravaju njenim zahtjevima. Treća su oni koji su ne samo otporni na propagandu, nego joj se i suprotstavljaju.
Mada Deme procjenjuje da je prvih oko 30 odsto, drugih oko 40 i trećih oko 30, rekao bih da je prvih 30, drugih 50-60 i trećih 10-20 odsto. Brojnost supine koja se suprotstavlja, iako niska, u svakom slučaju se povećala, jer su mnogi shvatili da navodni odgovor na virus nema nikakve veze s javnim zdravljem, već da je projektovana zdravstvena kriza koja se koristi kao dimna zavjesa za preuređenje društva u totalitarni pakao, s bezbroj digitalnih ličnih isprava, ocjenjivanja ponašanja u društvu, desetkovanjem malih i srednjih preduzeća, i transhumanističkim snovima o stapanju fizičkog, biološkog i digitalnog identiteta, kako kaže her Švab.
Oni koji omogućuju da ovo zlo procvjeta nisu toliko oni koji ga projektuju, ni onih hipnotisanih 30 posto, već onih 50-60 posto u sredini. Sve u svemu, ova skupina će se povinovati svakoj apsurdnoj odredbi i ograničenju, ne što vjeruju u njihovu neophodnost u borbi protiv virusa, već što vjeruju da im je to najbolji način da se vrate normalnom životu, i što se boje da ne štrče. Oni, međutim, ne razumiju da se zlo ne može pobijediti time što će mu udovoljavati. Ono se pobjeđuje time što mu se suprotstavite. Ako razbojnici dođu da vam opljačkaju selo, nećete ih se otarasiti udovoljavajući im na svaki mig, već braneći svoje, čak i ako cijena bude visoka.
Ali šta ako seljani ne shvataju da razbojnici hoće da ih opljačkaju, već misle da su došli da im pomognu? Pa, poslije dvije godine pohare samo oni koji uopšte ne razmišljaju ne vide da nešto smrdi. Većina sigurno osjeća da su im životi prevrnuti na glavu zbog razloga bitno različitih od onih koje im navode. Izabrali su, međutim, da ne slušaju glas koji im remeti mir, jer bi inače morali zauzeti stav.
Kako je 1975. u svom pismu Gustavu Husaku, vođi Čehoslovačke komunističke partije, pisao Vaclav Havel, disident i potonji predsjednik Čehoslovačke:
„Zašto se ljudi ponašaju kako se ponašaju? Zašto svi rade stvari koje, sve zajedno, stvaraju upečatljivu sliku potpuno ujedinjenog društva koje pruža totalnu podršku vlastima? Svakom nepristrasnom posmatraču odgovor je očigledan: iz straha.“
Strah je razumljiv. Mora se čuvati hljeb. Ali, kako Havel objašnjava u svom ogledu Moć nemoćnih, ono što podstiče prihvatanje laži umjesto njihovog osporavanja je sklonost da se materijalno stavi iznad istine i integriteta: „Zar nije istina da obuhvatna prilagodljivost življenju u laži i glatko širenje autototalitarizma ne stoje u nekoj vezi s opštom nespremnošću potrošački nastrojenih ljutih da žrtvuju nešto od materijalnog radi duhovnog i moralnog integriteta?“
U sličnom tonu u svom djelu Arhipelag Gulag piše i Aleksandar Solženjicin:
„Jednostavan korak odvažnog pojedinca je da ne učestvuje u laži. Jedna istinita riječ ima veću težinu nego čitav svijet. Šuteći o zlu, zakopavajući ga u sebe toliko duboko da se ne vidi na površini, sijemo u sebe klicu koja će u budućnosti hiljadostruko narasti.“
I Havel i Solženjicin vrlo jasno su vidjeli suštinu: ili ćemo se založiti za istinu, ili ćemo dobiti laž; ili ćemo povratiti svoj integritet ili ćemo prizvati obmanu.
Otud, nema neutralnog terena u borbi protiv zla. Srednji put nije neutralno mjesto na kom možemo sačekati povratak normalnosti. Svaki put kad voljno prihvatite da postupate u skladu s ograničenjima i uredbama koje nam truju i uništavaju društvo, dajete doprinos pripremi terena za totalitarni korov, koji će nastojati da naraste i preuzme nam živote. Idenje sredinom puta vodi u totalitarni pakao. Nadam se da će ljudi iz te skupine hitno uvidjeti potrebu da se za našeg doba suprotstave puzajućem totalitarizmu i velikom zlu.
Rob Slejn (Rob Slane), autor knjiga The God Reality: A Critiqueof Richard Dawkins’ The God Delusion i A Christian & an UnbelieverDiscuss: Life, The Universe &Everything. Autor bloga TheBlogMire
Autor: Rob Slejn
Izvor: Stanje stvari