Sv.Ignjatije Brjančaninov: Kako izgleda raj
Apostol Pavle beše uznesen u raj, a zatim do trećega neba. Po njegovim rečima, priroda raja, nebesko savršenstvo, izobilje blagodatnog blaženstva, toliko prevazilaze svaku lepotu i krasotu zemaljsku, da je sveti Apostol, opisujući ga, upotrebio ove izraze: Što oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čoveku ne dođe, ono pripremi Bog onima koji Ga ljube. A nama Bog otkri duhom svojim.“ 1. Kor. 2; 9, 10.
U ovim riječima Apostola skrivena je tužna istina: čovjekov pad je toliko dubok, da on u stanju pada već ne može sam po sebi da dobije nekakvu predstavu o svom izgubljenom blaženstvu; greholjubivo njegovo srce izgubilo je svaki osjećaj za duhovno umilenje. Ali ove riječi, iako pokazuju bedno stanje palog čovjeka, koji i dalje prebiva u svom padu, zajedno s tim navešćuje radosnu istinu: obnovljenje Svetim Duhom onih ljudi koji su vjerom i pokajanjem stupili u duhovno srodstvo Novoga Adama, Gospoda našega Isusa Hrista. Sveti Duh, nastanivši se u čovjeka, razara u njemu carstvo grijeha, uništava nevidljivu unutarnju borbu i pometnju, useljava mir Hristov koji rađa takvo duhovno blaženstvo, da srce, ushićeno njim, umire za grijeh i počinje postojano da prebiva uz Boga i u Bogu.
Nastanivši carstvo Božije u čovjeka, Duh Sveti često uzvodi dostojne sluge svoje u naselja prepuna mira, u obitelji pripremljene pravednicima za njihovo vječno blaženstvo. Mnogi od ugodnika Božijih bili su uzneseni u raj, iz njega su dospjeli u nebo, u nebesa nad nebesima, do samog prijestola Gospoda, okruženog plamenim Serafimima i Heruvimima. Svjedočenja očevidaca o raju su istovjetna. Tako je prepodobni Simeon Divnogorac video u raju čudesne vrtove, video je tamo dušu praoca Adama i dušu razbojnika, prvoga od ljudi koga je Bogočovjek po iskupljenju uveo u raj. Bogovidac Mojsije, opisujući u Knjizi postanja svijeta, kaže da je u ono vrijeme Gospod postavio na Istoku Vrt u Edemu, gde je i smjestio prvo dvoje ljudi, rodonačelnika čovječijeg plemena. I uze Gospod Bog čovjeka koga sazda, i uvede u vrt edemski, da ga radi i da ga čuva.
Saglasno ovoj povjesti, Gospod je posvjedočio, (kao što je gore rječeno, da je Carstvo nebesko ljudima pripremljeno od početka svijeta. Praroditelji su prestupili u raju zapovjest Božiju: nakon prestupa oni su se odjednom promjenili dušom i tijelom, postavši nesposobni da prebivaju u svetom raju. Tada Bog – kaže nadahnuti Pisac Postanja – izagna čovjeka iz raja, i odgurnu na zemlju, i nastani ga na njoj prema raju sladosti. Riječi prema raju sladosti upućuju na zaključak da je zemaljska priroda po svojoj ljepoti slična raju, i time palog čovjeka podsjeća na raj. Kada ugledamo ljepotu našeg izgnanstva – zemlje, nehotično kličemo: Evo raja! Takav je izraz upotrebljen i u Svetom Pismu o plodonosnoj zemlji Sodomskoj do njenog preokreta: ona bješe slična raju Božijem.
Bogovidac Mojsije opisuje raj kao prekrasni i prostrani vrt. Upravo su takvim videli raj mnogi Božiji ugodnici Novozavetne Crkve. Takav je on i u samoj stvari: ali njegova tvarnost i priroda su tanani, odgovaraju prirodi njegovih žitelja – duhova, i zato su nedostupni našim čulima, ogrubelim i otupelim od pada. Kada je izgnan bio iz raja čovjek, koji je prvobitno bio njegov čuvar, tada je dužnost rajskog stražara prenesena na Heruvima; duša razbojnika, koji je ispovjedio na krstu Gospoda, smeštena je u raj; tu su smeštene duše mnogih hrišćana koji su se udostojili spasenja: time se objašnjava svojstvo rajske prirode. Sveti Makarije Veliki govori o ljudima koji su zadobili nebesko bogatstvo: „Znaju njihovi sažitelji, tj. duhovi Svetih i Angela, i s divljenjem govore: Veliko su bogatstvo pridobila naša braća na zemlji. Oni (ta zemaljska braća nebožitelja), pri odlasku iz ovoga svijeta, imajući uz sebe Gospoda, idu sa velikom radošću k nebeskim žiteljima: a oni što obitavaju s Gospodom primaju ih i odvode u obitelji koje su im blagovremeno pripremljene (stanovi i vrtovi, na grčkom παρ’αδεισος, vrtovi – raj u množini) i polažu na njih dragocene i dostojanstvene odežde.“
Prepodobni Grigorije Sinait, pozivajući se na one koji su vidjeli raj i o njemu pripovjedali, govori da je to najniže nebo i da obiluje miomirisnim vrtovima, zasađenim Bogom; da je drveće u tim vrtovima neprestano prekriveno cvjetovima i plodovima, da usred raja teče rijeka koja ga napaja i dijeli na četiri rukavca. Ta rijeka pominje se i u Svetom Pismu; A voda, kaže ono, tecijaše iz Edema napajajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke. Sveti prorok David takođe spominje rijeku koja se nalazi nad nebesima. Odredište raja, prema Svetom Pismu, je na istoku. U tom pravcu nalazi se raj u odnosu na zemlju. Prepodobna Teodora je govorila kako se ona, po napuštanju tijela, zajedno sa Angelima koji su je pratili, uputila da dospe do nebeskih obitelji ka istoku. Veliki ugodnik Božiji Simeon Divnogorac video je raj na istoku; na istoku ga je vidjela prepodobna Efrosinija Suzdaljska u divnom viđenju svome. Na istoku se grade pravoslavni hramovi; pravoslavni hrišćani se na molitvama svojim okreću ka istoku; tijela umrlih se sahranjuju u pravcu istoka – prema raju edemskom. Onima koji nisu sasvim zadovoljni odredištem raja na istoku, izrečenim u Pismu, odgovorićemo riječima prepodobnog Grigorija Sinaita: „Običaj je do sada da se o stvarima u Pismu koje stvaraju nedoumice govori prosto i ne ljubopitljivo.“
Od nama poznatih viđenja svetih Otaca koji bjehu zritelji raja, veoma je jasno i podrobno izloženo viđenje svetoga Andreja, jurodivog Hrista radi, koji je natprirodno prebivao, tokom cijele dve nedelje, u sozercanju nevidljivog svijeta. On je ispričao svome satajniku, jereju Nikiforu, o tom viđenju ovo: „Ugledao sam sebe u raju, prekrasnom i prečudesnom, i ushićujući se duhom, razmišljao: Šta je ovo? Znam, živim u Konstantinopolju, no kako sam ovde dospeo – ne mogu da shvatim. Video sam sebe obučenog u najsvetlije ruho, kao da je satkano od munje; na glavi mi beše vijenac, spleten od velikih cvetova, i ja bejah opasan carskim pojasom. Radujući se tom savršenstvu, diveći se umom i srcem neiskazanom blagolepiju Božijeg raja, išao sam po njemu pun veselja. Tamo behu mnogi vrtovi sa visokim drvećem, čiji su se vrhovi njihali i uveseljavali pogled, dok su njihove grane širile obilan miomir. Jedno drveće je neprekidno cvalo, drugo je bilo ukrašeno zlatastim lišćem, treće je imalo na sebi razne plodove neiskazane ljepote i prijatnosti. To drveće se ne može uporediti ni sa kakvim drvećem zemaljskim: jer ga je zasadila Božija ruka, a ne čovječija.
Ptica je u tim vrtovima bilo bezbrojno mnoštvo: neke od njih imale su zlatna krila, druge – bijela kao snijeg, a neke – raznobojno išarana; one su sedjele na granama rajskog drveća i pjevale umilno; od njihovog slatkog poja ja zaboravih na sebe – toliko je srce moje uživalo, i činilo mi se da je glas njihovog pjevanja dostizao čak do visine nebeske. Ti prekrasni vrtovi behu u redovima, kao puk naspram puka. U to vrijeme, dok sam tuda išao u radosti srca, ugledah veliku rijeku koja teče posred njih i napaja ih. Na drugoj obali rijeke beše vinograd, čije su se loze, ukrašene lišćem i zlatastim grozdovima, široko razgranale. Sa četiri strane tihi vetrovi su donosili miomir; od njihovog lahora pokretale su se grane i stvarale divan šum svojim lišćem.“
Slično ovom pripovjedala je prepodobna Teodora o rajskoj obitelji velikog ugodnika Božijeg Vasilija Novog, kako ona beše prepuna slave, a u njoj behu razni zlatolisti i mnogobrojni vrtovi. Svetoj Teodori su Angeli koji su je pratili svestrano pokazali raj. „Videla sam“, govorila je ona, „prekrasna naselja i mnogobrojne obitelji, prepune slave i blagodati, koje je Bog ugotovio onima koji Ga ljube. Moji vodiči pokazivali su mi posebno obitelji apostolske, posebno proročke, posebno mučeničke, posebno obitelji svakog čina Svetih. Svaka obitelj beše neizrecive ljepote, širinom i dužinom, rekla bih, slična Carigradu, no neuporedivo lepša, sa mnogim presvjetlim, nerukotvorenim palatama. I po svim obiteljima širio se glas radosti i veselja duhovnog, i mogla su se vidjeti ozarena lica. Kad me ugledaše, svi se radovahu mome spasenju i krenuše mi u susret i grljahu me, slaveći Gospoda Koji me izbavi od zamki vražijih.“
Ponavljamo: priroda zemaljska služi samo kao slaba slika raja, čije su ljepote nepropadljive, neizrecivo blistave, pune svetog mira i blagodati. Zemlja je, posle sagrešenja naših praotaca, prokleta Sazdateljem, i neprestano odražava to prokletstvo svojim nemirima i svojim poremećajima. Čas se trese i guta čitave gradove i sela, čas je preplavljuju njene surove vode i odnose mnoge predele; čas se obrušavaju na nju bure i vihori, munje, gromovi, ostavljajući za sobom pustoš. Čovječanstvo koje živi na njoj, nalazi se u neprestanoj borbi, i pojedinačnoj i opštoj, čineći tako nepreglednu pozornicu raznoraznog stradanja, neprekidnog mučenja, bezbrojnih grehova, strašnih prestupa, građenje kule vavilonske. Dobrodetelj jedva da nalazi na njoj tijesni i žalosni zaklon. Neumoljiva i nenasita – smrt hara njome i uporno istrebljuje ljudska pokolenja, koja zakon razmnožavanja, ustanovljen od Tvorca ljudskom rodu, zamjenjuje novim pokolenjima. I tako će pustošiti ona i ubirati ljudske žrtve, dok sama ne pogine zajedno sa svijetom koji se ruši. Zvijeri, što nastanjuju zemlju, ustaše jedne protiv drugih i nepoštedno istrebljuju jedne druge. I same su stihije u nepomirljivoj mržnji i neprestanoj borbi među sobom. Na zemlji se sve bori, sve strada, sve teži uzajamnom uništenju. Kakvo surovo i neprestano rasulo! Kakvi sveopšti žestoki sukobi! To je neprimetno ili jedva primetno onima koji stalno učestvuju u tome; ali iz osame i manastirske tišine to je očevidno tuđinu, koga je Bog nastanio prema raju sladosti, da bi neprestano uzdisao i čeznuo za Njim. Iako Bogom prokleta zemlja – naše izgnanstvo, predeo patnje, iskušenja, zlodela, smrti, osuđena Bogom na spaljivanje, ima svoje ljepote kojima se divimo: kako onda treba da izgleda raj, Bogom ugotovljen za vječno stanište i blaženovanje onima koji Ga ljube? Što oko plotsko ne vidje, uho plotsko ne ču, i na srce, zaneseno uživanjem, ne dođe, ono ugotovi Bog onima koji ga ljube. A nama je Bog otkrio duhom svojim.
Sveti Andrej beše uznesen ne samo u raj, nego, slično svetom Apostolu Pavlu, i do trećeg neba. Nastavljajući započetu povjest o raju, on dalje kaže: „Posle toga spopade me neki zanos, i ja osetih kako stojim iznad nebeskog svoda. Preda mnom je išao mladić lica sjajnog kao sunce. Idući za njim, ja ugledah veliki i predivan krst koji je ličio na dugu. Oko njega su stajali pjevači, svijetli i plamenoliki, i pjevali umilnu pesmu, slaveći Gospoda Koji na krstu raspet beše. Mladić što me je predvodio, priđe Krstu, celiva ga, i dade mi znak da i ja učinim isto: ja pripadoh k svetom Krstu, sa strahom i velikom radošću, i svesrdno ga cjelivah. U tom času ispunih se neizrecive duhovne blagodati i takvog miomira, kakvog ni u raju nisam osjetio. Prošavši pored Krsta, ja pogledah naniže i pod sobom ugledah bezdan – jer mi se činilo da idem po vazduhu – tada se uplaših i povikah mome putovođi: Bojim se da se ne stropoštam u ponor!
On, okrenuvši se ka meni, reče: „Ne boj se, predstoji nam još veće uspinjanje“, – i pruži mi ruku. Kada se dohvatih za njegovu ruku – nađosmo se iznad drugog nebeskog svoda; tamo ugledah divne muževe, i mir njihov, i radost njihovog slavlja, neizrazivu čovječijim jezikom. Posle toga uđosmo u čudesan plamen koji nas nije žegao, nego samo obasjavao. Mene spopade strah, a moj putovođa mi se opet obrati i dade mi ruku, govoreći: „Treba da se uspnemo još više“. Nakon ovih riječi, mi se nađosmo iznad trećeg nebeskog svoda, gde sam ugledao i čuo mnoštvo Nebeskih sila koje pjevaju i proslavljaju Boga. Stadosmo tada pred zavesu blistavu kao munja pred kojom stajahu strašni mladići visoka rasta, slični ognjenom plamenu; lica su sijala jače od sunca, a u rukama im bješe ognjeno oružje; svuda unaokolo sa strahom stajalo je bezbrojno mnoštvo nebeske vojske. Mladić koji me je predvodio reče mi: „Kada se ukloni zavesa i kada ugledaš Gospoda Hrista, tada se pokloni prijestolu slave Njegove.“ Čuvši to, sav ustreptah i razveselih se; obuze me tada užas i neizreciva radost; stajao sam i gledao kada će se ukloniti zavesa. Nju podiže neka plamena ruka, i ja ugledah Gospoda moga, kao nekada Isaija Prorok, kako sedi na prijestolu visokom i preuzvišenom, okružen Serafimima. Na Njemu bješe porfirna odežda, a lice Mu sijaše neiskazanom svjetlošću, i On s ljubavlju okrenu ka meni Svoje oči.
Videvši Gospoda, ja padoh ničice pred Njim, poklanjajući se presvetom i strašnom prijestolu slave Njegove. A kakvo me tada od gledanja Lica Gospodnjeg obuze blaženstvo, nemoguće je opisati, jer se i sada, pri sjećanju na to viđenje, ispunjavam neizrecivom radošću. Ležeći ničice pred Gospodom, sav potresen divio sam se tolikom Njegovom milosrđu, što je dopustio meni, grešnom i nečistom čovjeku, da dođem pred Njega i vidim Božanstvenu lepotu Njegovu. Ispunih se umilenjem, razmišljajući o svojoj nedostojnosti, i, posmatrajući veličajnost moga Vladike, ponavljah u sebi riječi Isaije Proroka: Jao meni! jer sam čovek nečistih usana, a udostojih se da vidim Gospoda moga očima svojim? I čuh ja kako mi svemilostivi Tvorac moj reče prečistim i sladčajšim ustima Svojim tri Božanstvene riječi, koje toliko umiliše moje srce i rasplamsaše u meni takvu ljubav ka Njemu, da sam se sav topio, kao vosak, od dejstva duhovne topline, i nada mnom se ispuni riječ Proroka Davida: srce moje posta kao vosak, rastopilo se u meni. Zatim sve vojske angelske zapjevaše pjesmu predivnu i neiskazanu, i ja se, ne znam kako, nađoh opet u raju. Dođe mi misao kako ne vidjeh Vladičicu Presvetu Bogorodicu: i gle, ugledah nekakvog muža svijetlog, kao oblak, nosi krst, prilazi mi i govori: „Hteo si da vidiš Presvetu Caricu Nebeskih Sila? Nije ona ovde. Otišla je u mnogonapaćeni svijet da pomaže ljudima i utješi nevoljne. Pokazao bih ti Njeno svijetlo obitalište, no sada nije vrijeme: treba da se vratiš otkuda si došao, pošto tako zapovjeda Gospod.“ Dok je on to govorio, meni se učini kako sam slatko sanjao. Probudivši se, vidjeh da se nalazim na istom mjestu na kome sam i ranije bio.“
Iz ovog viđenja svetoga Andreja očigledno je da je raj zemlji najbliža nebeska obitelj, ili prvo nebo, iznad koga se nalaze druga nebesa, opjevana pjesmom duhonosnog Davida, koji ih naziva: nebesa nad nebesima. U ovim gornjim obiteljima prebivaju sada duše pravednika, prema svome dostojanstvu; tamo će biti nastanjeni pravednici, nakon sjedinjenja duša njihovih sa tijelima vaskrsenjem na oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu i tako će svagda sa Gospodom biti. Nad njima će se obnoviti Spasiteljem iskupljeno i vraćeno ljudskom rodu dostojanstvo – uznošenje sa zemlje i primanje u raj Adama. Sveta tijela njihova, a ne samo duše, obnovljene i preporođene Bogočovekom, biće pripremljene za takvo uspinjanje i uznošenje na nebo, kao što je bilo i tijelo prvosazdanog čovjeka. Viđenje Svetoga Andreja, kao i sva slična viđenja drugih ugodnika Božijih, služi kao dokaz i objašnjenje gorenavedenog mišljenja svetog Makarija Velikog, da Angeli i duše imaju svoj oblik i izgled, i da je taj izgled – izgled spoljašnjeg čovjeka. Toliko su slični oblik tijela i oblik duše, da sveti Andrej nije jasno shvatio da li uznesen u tijelu ili van tijela. Navješćemo njegove sopstvene riječi, koje nam prenosi svještenik Nikifor u opširnom životopisu: „Ja vidjeh sebe, – govori sveti Andrej, kao da sam bez tijela, jer ne osećah tijela.“
Dalje Sveti govori o odjeći koja bješe na njemu, pri čemu navodi djelove tijela. Vraćajući se na jasniji opis svoga stanja, Sveti je rekao: „Po svoj prilici bio sam u tijelu, no ne osjećah težine tjelesne; nisam imao nikakvih tjelesnih potreba čitave dve nedelje, koliko trajaše umilenje. To me navodi na zaključak da sam bio van tijela. Ne znam kako da kažem vjerodostojno: to zna srcevidac Bog.“ Sveti je video Angele u liku svijetlih muževa i mladića. On je razgovarao sa njima. Angel kaji ga je predvodio nekoliko puta mu je pružio ruku; Angeli što stajahu pred zavjesom ličili su na mladiće visokog rasta, strašnog izgleda, s plamenim oružjem u rukama. Govoreći o Angelima, navodeći njihov sastav: lice, oči, ruke, noge, kao da se trudi da objasni samu njihovu prirodu, Sveti je rekao da su – oni tijela bestjelesna, ili, prema našem shvatanju, fluidna. Sveti Andrej je video ustrojstvo i prirodu gornjih obitelji, što odgovara njihovim bestjelesnim žiteljima, koja neuporedivo prevazilaze sve ono što zna i što može da zamisli tjelesni čovjek, prikovan za zemlju, neobnovljen i neodnegovan Duhom Svetim, a stoga i nesposoban da pronikne u tajanstvo budućeg vijeka.
Sveti Ignjatije Brjančaninov – Slovo o smrti
Izvor: Prijatelj Božiji
