Strašni grijeh bogohulstva – Kako stradaju potomci do 4. koljena
Ovaj nevjerovatni događaj ispričao nam je otac Viktor, stariji sveštenik koji sada gradi hram Svetih Carskih mučenika u Alušti na Krimu. Događaj se zbio u njegovom djetinjstvu, u sovjetskim vremenima. Svima je poznato kakva je borba sa Bogom bila u tom periodu, kako su rušili hramove, palili ikone, kako su jarosno pokušavali da iz ljudskih duša isčupaju sve sveto i da tamo posade bezbožnost i ateizam.
Dogodilo se to u jednom selu kod Kazanji. Tamo su živjeli prosti ljudi, u većini vjernici, jedni drugima su pomagali i živjeli su u velikim porodicama. Ako kod nekog seljaka krava ne bi davala mlijeka, onda bi ostali to saznaši donosili mu mlijeko iz čitavog sela. Sve su radili ručno, tehnike nije bilo i veoma puno su radili.
U selu postoji crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice. Tamo su se nalazile velike ikone, ljudske visine sa lijepim ramovima. U crkvi se nalazila ikona svetog mučenika Avramija Bugarskog sa njegovim moštima. U nju je bio položen kivot sa dijelom prsta ovog svetitelja.
I eto te, 1937. god. koja je bila poznata po mnogim užasnim događajima koji su se zbivali u našoj zemlji, dogodio se još jedan tragičan događaj: u crkvu su došli komsomolci, počeli su da vade ikone iz hrama i da ih pale. Neki Fjodor Ignatič došao je do ikone svetog Avramija Bugarskog, izvadio je kivot, otvorio ga i upitao: Kakva je ovo kokošija noga? – i izbacio je mošti. Ikone su popalili a crkvu su zatvorili.
Prošlo je neko vrijeme. U selu su počele da se pojavljuju čudne sprave – novi kombajni koji su izazivali čuđenje kod prostih seljaka koji čitav život ništa slično nisu vidjeli. I eto jednom je Fjodor Ignatič prolazio pored polja i vidio je kombajn koji je stajao i nije radio. Odlučio je da se uvjeri o čemu se radi i da posavjetuje mladog vozača kombajna. Prišao je i vidjeo je da se nož u kombajnu zaglavio, grdno je opsovao sve to domaćinstvo i krenuo je desnom rukom da vadi stabla koja su se tamo zaglavila. Kad odjednom, kosačica proradi i povuče njegovu ruku unutra i otkide je sve do ramena. Avramije Bugarski ga je podsjetio o sebi. Fjodor Ignatič je isto tako umro na neobičan način. Krenuo je u podrum nekim poslom, i pao je dole na glavu i tako je i ostao – glava dole a noge uvis.
Fjodor Ignatič je imao sina Ivana koji je otišao u rat i u ratu je izgubio desnu ruku do iznad lakta. Morao je da kosi lijevom rukom, vezujući kaiš za ostatak desne ruke. Ivan je dobio sina Vasku. Desna ruka Vaske je bila suva, kost i koža kao bič. Zbog toga su ga se bojali. A tom rukom je plašio lokalne mangupe. No, i ovo nije kraj. Vasilije je porastao i oženio se. Dobio je sina a njegovom sinu je ruka takođe bila suva. Četvrto pokoljenje u porodici.
Eto tako je Gospod projavio ova čuda kroz svoga ugodnika Avramija Bugarskog. Bog se ne sveti nikome već ga urazumljuje. Često su ova urazumljavanja veoma surova ali su opet upravljana Njegovom ljubavlju ka nama. Jer bolje je postradati ovde na zemlji, prihvatiti njegovu roditeljsku kaznu i popraviti se, nego se obresti u preispodnjoj i zadobiti vječne muke. Strašno je pasti u ruke Boga Živoga.
Svi ovi događaji su poslužili kao lekcija vjernicima iz ovoga sela jer su jasno shvatili razlog zbog čega se ovo dogodilo. Na primjeru ove porodice Gospod je pokazao ljudima šta znači otnositi se bez straha Božijeg ka Bogu i ka svetinji.
(Imena članova gorepomenute porodice su izmijenjena jer su neki od njih još živi pa ne bi bilo sasvim korektno objavljivati ih.)
Izvor: Hrišćanske priče-Parohija Kravička
