Crkva

Šta je (nama) danas Carigradska patrijaršija?

U jednom skorijem tekstu na srpskom jeziku, izrekao sam vrlo jednostavnu misao koja se mnogima učinila zanimljivom: „O Fanaru danas treba danas razmišljati više kao o kancelariji Stejt Departmenta nego kao o pomjesnoj Pravoslavnoj Crkvi“. Nekoliko prijaelja i poznanika mi je, ipak, skrenulo pažnju na izrazitu oštrinu iznesenog stava. „Da nije to, ipak, isuviše strog sud o jednoj mučeničkoj Crkvi koja ni sama ne postoji u naročito dobrim okolnostima?“

Mi živimo u doba postmodernističkog kontrasta: u kulturi savremene komunikacije od sabesjednika se često traži izvjesna „profinjenost“, sklonost eufizmima i dvosmislenim frazama dok se istovremeno u javnom diskursu sve češće čuje do juče nezamislivi opsceni rječnik. Zato je meni draži svevremeni odnos prema istini, kako ga je pdredio još Aristotel: reći za ono što jeste da jeste a ono što nije da nije. Dakle, pitanje ispravnosti moga izraza ne leži u „pristojnosti“ i „konvencijama“ već u adekvatnosti onoga što sam rekao nasuprt onoga što jeste istina.

Kako se Carigrad sve prikazuje danas? Naravno: moji prijatelji i poznanici kojima je i dalje stalo do mišljenja i postupaka patrijarha Vartolomeja i drugih fanarskih velikodostojnika najradije će ukazati na prvu sliku koju Fanar i danas o sebi najčešće predstavlja sebi i drugima – onu o drevnoj katedri sv. Apostola Andreja, pomjesnoj Crkvi koja već, čini se, dva milenijuma postoji bez prestanka. Naravno, svaki, čak i površan poznavalac crkvene istorije Pravoslavne Crkve mogao bi da jednom takvom viđenju uputi vrlo smislen prigovor – onaj da nikada nije sasvim jasno kako se to carigradska katedra odnosi prema tamnim stranicama sopstvene istorije, periodima kada su na katedri patrijarha Vartolomeja sjedili začetnici jeresi? Ako je odgovor na ovo pitanje, recimo, jednostavno odričan kada su u pitanju Nestorije ili Pir, kako se današnji Fanar odnosi prema, recimo, patrijarsima koji su zauzimali carigradski presto u periodu između Florentinskog sabora 1439.i pada Carigrada 1453? Zanimljivu istorijsku perspektivu nam daje osvrt na činjenicu da, iako je patrijarh Genadije Sholarije nakon pada Carigrada konačno prekinuo unionističku politiku svojih prethodnika, sama katedra nije priznala zakonitost odluke Moskovske ruske Crkve da se u periodu unionističkog vladanja Carigadom odvoji od zabludjele jerarhije. Da li su današnji carigradski patrijarsi nasljednici i onih koji su premunuli u jedinstvu sa Rimom? Možda bi, uostalom, današnja crkveno-politička linija Fanara sasvim odgovarala poziciji prema kojoj je današnja katedra legitimna nasljednica i unionističkih patrijaraha.

akođe, postoji još jedna perspektiva koju su mi otkrili sami prijatelji i poznanici – najčešće sami Jelini – kada je u pitanju suština i misija Fanara danas. To je misija promocije i očuvanja jedinstva jelinske kulture i roda (genos). Čak i kada zapitam Jeline koji su izuzetno kritični prema današnjim pozicijama i djelovanju patijarha Vartolomeja zašto ne prekinu opštenje sa ljudima koji gaze sopstvenu riječ, oni mi često odgovaraju da su svjesni da je politika Fanara pogrešna, ali da smatraju da bi prekidanje opštenja sa njim značila dezintegraciju grčkog naroda kome je Fanar jedan od identitetskih znakova, jedan a možda i najvažniji centar jelinskog identiteta. Naravno, takva pozicija je sasvim razumljiva, ali je onda takođe razumljivo i da ne može biti po srijedi nikakva „vaseljenska patrijaršija“ već „panjelinska patrijaršija“. Da je ovaj sloj njenog identiteta u posljednjih nekoliko vijekova i te kako važan kao ključ za razumijevanje određenih procesa i postupaka svjedoči spremnost Fanara da 1766/1767. kod otomanskih vlasti uništi slobodu dvije slovenske Crkve – srpske Pećke Patrijaršije i Ohridske arhiepiskopije. Naravno, današnji Fanar je sklon ne samo selektivnom prisjećanju na činjenice (na istoriju davanja autokefalija slovenskim Crkvama, zaboravljajući da je on isti pokušavao da te Crkve i sasvim likvidira) već i određenom jeziku („majka Crkva“ – „kćerke Crkve“). Dakle, ovaj panjelinski identitet Fanara znači da smo u istoriji već gledali primjere antislovenskog sentimenta i djelovanja, pa ne možemo biti iznenađeni ako ih budemo gledali opet.

Uostalom: najciničiniji mogući pogled na sopstvenu istoriju danas daju zvanični istoričari Fanara koji nas uvjeravaju da su nevolje kojima je „istorijska apostolska katedra“ bila izložena u doba otomanskog ropstva i bogata pomoć moskovskih careva bili dovoljan i opravdan razlog da se Kijevska katedra ustupi – zapravo iznajmi, „renta“ Moskvi – tokom vremena turkokratije i samodržavlja. Prema toj, u samom Fanaru nastaloj verziji sopstvene istorije, bilo je sasvim moralno omogućiti Moskvi „kršenje kanona“ pod uslovom da je ona imala načina da to plati! Može li nečija tuđa riječ biti više uvjedljiva za Fanar? Može li nam bilo šta drugo jasnije govoriti o nedostatku bilo kakvog stida i moralnog standarda u Fanaru danas, o magli koja tamo vlada? Teško da može.

Takođe, Fanar se ponaša upravo kao „jedina adresa“ u svjetskom Pravoslavlju danas kada su u pitanju takođe „umrežene“ tj globalne strukture. Možda nije u pitanju vaseljenska patrijaršija, ali jeste „Globalistička patrijaršija“. Razlozi za ovu simbiozu postoje na više nivoa. Kao i prvi Rim, i onaj Drugi je odlučio da prvenstvo časti i ljubavi pretvori u prvenstvo vlasti – za šta svakako ne može naći opravdanje niti u biću Pravoslavne Crkve (koja se po svojoj sabornoj suštini protivi bilo kakvom okoštanju „papizma“ u njoj), niti u kanonima koji proističu iz tog sabornog bića. Zato je moć koju Fanar crpi iz globalnih centara moći „posuđena moć“ – ona koju vam neko drugi daje za određenu cijenu. A cijenu te moći mi već vidimo u Ukrajini. Ona se plaća u stradanju istinske Crkve Hristove.

Naravno, ne smijemo zaboraviti da ogroman dio realne pastve Fanara sačinjava bogata grčka emigracija, i to naročito njena plutokratija, koja već nekoliko vijekova živi i privređuje sasvim integrisana u sve zapadne projekte. Već od Prosvetiteljstva i Masonerije do „novog svjetskog poretka“, razni brodovlasnici i trgovci, „pravoslavni“ dobrotvori i sponzori Fanara učestvuju u, kako ju je nazvao sv. Justin Popović „Evropi bez Hrista, u jednoj arijanskoj civilizaciji“. Zato ta simbioza NATOa i Pravoslavlja može da porodi samo destrukciju: i za nas koji mu se nađemo na udaru, ali i za sam Fanar.

Ona može da potpuuno izobliči njenu teologiju koja je već sasvim postala jedna ideologija u kojoj svaka od društvenih i identetskih agendi „Novog svjetskog poretka“ nalazi svoje „teološko“ opredjeljenje i opravdanje. Bilo da je u pitanju fluidan odnos prema polnom i rodnom identitetu, bilo da su u pitanju teški problemi američke socijalne politike, bilo da je u pitanju promovisanje „zelenog patrijarha“ – iako je tema klimatskih promjena i geopolitički i za američku političku scenu i dalje kontraverzna i nije lišena upotrebljivosti – Fanar se uvijek našao na istoj liniji na kojoj se nalazi i „duboka država“. Svjesno i vrlo ponosno. Dakle: to da je Fanar ideološka ispostava Stejt Departmenta više vrijeđa ljude koje je Fanar odškolovao u našim pomjesnim Crkvama nego što vrijeđa grčke mitropolite koji svoje izjave i svoju „teologiju“ podešavaju prema trenutnom ideološkom i političkom kursu koji dolazi iz Vašingtona.

Kako onda da se odnosimo prema Fanaru danas? Da li da u njemu vidimo drevnu patrijaršiju, panjelinsku instituciju ili kancelariju za uništenje Pravoslavne Crkve pod direktnom kontrolom Stejt Departmenta? Odgovor na ovo pitanje na zavisi od nas samih, od toga šta se nama dopada da vidimo (mada ogroman dio ljudi upravo tako rezonuje). Fanar danas je ono što sam govori svojim djelima. Trenutno on djeluje isključivo kao kancelarija Stejt Departmenta, tu agendu sprovodi u jelinofonim Crkvama zahvaljujući autoritetu panjelinske institucije, a sve maskira izgledom drevne patrijaršije. I to je cijela istina. Kada sam patrijarh Vartolomej i njegovi poslušnici odustanu od takvog ponašnja i uvjere nas da su najprije čuvari Pravoslavlja, svjedoci Hristovog stradanja i vaskresenja, dostojni nasljednici Sv. Jovana Zlatousta, Fotija Carigradskog ili bar velikih patrijaraha – u nama će naći braću, onakve kakve su nas ostavili kada su pošli na put kojim se danas kreću.
Autor: Odeljenje za spoljne poslove Moskovske patrijaršije
Izvor: Nauka i kultura – https://mospat.ru/sr/authors-analytics/88130/

Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu!