Simbolika dva skupa u jednom danu
I ove godine, kao i prošle, u istom danu smo imali promociju kadeta Vojne akademije i tzv. „Paradu ponosa”. Razlika u poređenju s prošlom godinom ipak postoji
Da li se vrtimo u „godini mrmota”, pitanje je koje sam postavio sebi razmišljajući o tekstu koji bi se ticao prošlonedeljnih događaja u Beogradu i shvativši da smo i lane u istom danu imali dva potpuno suprotna dešavanja održana na minimalnoj geografskoj i vremenskoj udaljenosti – svečanost povodom promocije kadeta Vojne akademije i ono što se naziva „paradom ponosa”. Razlika u poređenju s prošlom godinom ipak postoji – ovaj put nije bilo litija, ali je Ministarstvo za brigu o porodici i demografiji organizovalo manifestaciju „Dani porodice u Srbiji“, kojoj je, pored drugih brojnih državnih funkcionera i predstavnika SPC, prisustvovao i predsednik Srpske napredne stranke Miloš Vučević.
S druge strane, „parada ponosa” je upotpunjena sličnom, bratskom, manifestacijom – „Danom Amerike u Beogradu”, koji je za krunu imao posetu komandanta Nacionalne garde Ohaja general-majora Džona Herisa. Ne. Kruna ipak nije bila njegova poseta, što se može podvesti pod normalno, jer je sasvim prirodno da države uspostavljaju (i) vojnu saradnju, pa makar te zemlje bile i agresor i žrtva. U ovom slučaju, to je plod Sporazuma o statusu snaga koji su 2006. potpisali tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić i američka državna sekretarka Kondoliza Rajs.
U tom smislu bi dolazak delegacije iz Ohaja prošao sasvim protokolarno, ali je američka ambasada u Beogradu odlučila da napravi provokaciju, tako da je kruna bila njen tvit povodom Herisovog dolaska u srpsku prestonicu: „Kad se Nacionalna garda Ohaja u Srbiju vrati – doček je topao, kao i uvek!” Pitanje na koje ostajemo bez odgovora je da li ambasador Kristofer Hil zna u koju je zemlju došao, pošto ovde strane vojske, posebno ne one agresorske, nikada nisu toplo dočekivane. Jedino ako pod „toplim dočekom” ne podrazumeva protivvazduhoplovnu vatru na srpskom nebu 1999. Tih „toplih dočeka” je bilo u našem susedstvu, a mi susedima nećemo krasti istoriju. Ni to, kao ni ovi „topli” dočeci, nisu u našoj tradiciji.

Da ironija bude još veća, avion američkog ratnog vazduhoplovstva, transportni „boing C-135 stratolifter” koji je ovom prilikom do Beograda isporučio američkog general-majora (i da sramota bude još veća našeg ambasadora u SAD Marka Đurića), jeste isti tip koji je korišćen u agresiji 1999. godine za transport američkih trupa i potrepština (uključujući verovatno i municiju), dok je njegova sestrinska verzija „KC-135 stratotanker” NATO avione snabdevao gorivom u vazduhu.
„Treba služit česti i imenu, neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može”, čuveni su stihovi Njegoševi iz Gorskog vijenca. Neko bi pomislio da nas je time prokleo da se stalno imamo s nečim boriti i od nečega braniti. Nije vladika Rade, međutim, uradio to nego nam je još jednom pred oči stavio da se borba između dve suprotstavljene sile na ovome svetu vodi od pamtiveka – borba između onoga što je u grčkoj mitologiji definisano kao suprotstavljenost Hiperboreje i Atlantide, u geopolitici kao sukob sila mora i kopna, u religiji anđela i đavola…
U Beogradu je u subotu, 9. septembra, ta neprestana borba bila oličena u skupu onih koji su za životni poziv odabrali službu koja će možda (u našim krajevima vrlo izvesno) od njih tražiti da za narod i državu daju život, i u skupu onih koji odbacuju ideju i naroda i države. Oni su građani sveta, nacionalnosti su, kao uostalom i pol, socijalni konstrukti koje treba prevazići, država zlo koje treba uništiti, a državna zastava krpa s kojom se svako, za sada nekažnjeno, može sprdati. A da se to veoma dopada američkom izaslanstvu u Beogradu potvrđuje i činjenica da su na zvaničnom profilu ambasade SAD objavili i fotografiju na kojoj se vidi mladić ogrnut zastavom duginih boja s državnim grbom Srbije, što je upotreba državnog znamenja protivna Ustavu i kažnjiva po zakonu (Zakon o izgledu i upotrebi grba, zastave i himne Srbije u članu 41 jasno kaže: Novčanom kaznom od 50.000 do 500.000 dinara kazniće se za prekršaj pravno lice: 1) ako upotrebi zastavu, himnu ili grb Republike Srbije u obliku ili sa sadržinom ili melodijom koji nisu utvrđeni Ustavom Republike Srbije ili zakonom).
Dok su u jednom stroju bili potomci i naslednici onih koji su za nas ginuli od Mišara do Košara, spisak onih koji su podržali ove druge izgleda kao spisak onih koji su od tog istog Mišara do tih istih Košara pokušavali da nas unište, ili makar porobe – ambasadori Argentine, Australije, Austrije, Belgije, Kanade, Hrvatske, Češke Republike, Danske, Evropske unije, Finske, Francuske, Nemačke, Grčke, Italije, Japana, Holandije, Norveške, Portugalije, Rumunije, Slovenije, Španije, Švedske, Švajcarske, Ukrajine, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država izdali su zajedničku izjavu povodom „Beograd prajda 2023”, u kojoj podržavaju održavanje te manifestacije. „Ponosno stojimo uz LGBTIQ+ zajednicu u Srbiji i čvrsto podržavamo vrednosti koje Prajd predstavlja – prihvatanje, inkluziju i različitost…” I tako dalje. Prosto da se čovek zapita.

Ne moramo, međutim, mnogo da se pitamo, jer u ovom slučaju je odgovor sasvim očigledan. Dok su se u Beogradu pripremale zastave duginih boja i prateća scenografija, a gorepobrojane ambasade sitno pismo pisale o svom ponositom stajanju uz LGBT zajednicu, u Skupštinu Srbije stigao je Predlog zakona o legalizaciji istopolnih brakova koji je podneo „Zeleno-levi front”, a koji podržavaju i ostale stranke iz tzv. proevropske opozicije. Kada tome dodamo i drugi važan segment iz politike za koju se oni otvoreno i jasno zalažu – uvođenje sankcija Rusiji, odnosno „usaglašavanje sa politikom EU”, uz poruku da je „Srbija spremna da se oslobodi Vučića i Rusije”, postaje jasno da su ta dva zapravo nerazdvojivi deo celine.
Kada tome dodamo i da se domaći ljudskopravaši dive činjenici da je na ovogodišnjem „prajdu” bilo i mnogo Rusa, „mučenika” koji su pobegli od Putinove diktature i koji navijaju da ukrajinske demokratske neonacističke snage uz podršku NATO-a pobede u sadašnjem sukobu – slika je kompletnija. Važni segmenti ove slike na domaćoj političkoj sceni su, pored „Zeleno-levog fronta”, i Stranka slobode i pravde (SSP), Demokratska stranka, Zajedno za Srbiju, Pokret slobodnih građana (PSG), Liga socijaldemokrata Vojvodine…
Ako nas je mudri Njegoš onim stihom o „borbi neprestanoj” s razlogom upozoravao na našu sudbinu na ovome svetu, već u sledećem stihu nam je dao i utehu: „Na groblju će iznići cvijeće za daleko njeko pokoljenje.”
Autor: Filip Rordić
Izvor: Standard