Crkva

Siguran način da se ne greši

Iguman Nektarije (Morozov)

Čovek često ima prilike da čuje da greh ponekad nije toliko prestup, da nije toliko izvršenje zle namere, koliko je greška… I ponekad u dobroj meri zaista jeste tako. Ne želimo da grešimo, umorili smo se od toga da grešimo, imamo čvrstu nameru da ne ponavljavmo svoja ranija sagrešenja. Ali, okolnosti se stiču tako, nastaje situacija koja za nas predstavlja iskušenje i padamo…

Zašto? Ovde se, verovatno, uvek može govoriti o čitavom nizu kompleksa uzroka. I o grehovnim navikama, koje se lako stiču, ali se teško iskorenjuju. I o slaboj volji, nedostatku odlučnosti da se čovek suprotstavlja svojim strastima «čak do krvi». I o maloverju, koje nas lišava Božije pomoći onda kad nam je ona najpotrebnija. I o pokvarenosti naše prirode, o ljudima zajedničkoj sklonosti ka grehu.

Međutim, postoji još jedan razlog koji se pomalo izdvaja i koji je «najodgovorniji» za greh kao za grešku. On se podrazumeva sam po sebi, tako je uobičajen, da je čak nekako nezgodno i govoriti o njemu… A ne možemo i da ne govorimo: prečesto se spotičemo upravo o to, a ne o nešto drugo. Ovaj razlog je odsustvo veoma potrebne navike: prvo treba razmisliti, pa tek onda delati. Nedvosmisleno i sa svom sigurnošću mogu da kažem: kad bismo uvek prvo razmišljali, a tek posle preduzimali ovo ili ono, ogroman deo naših sagrešenja ne bi bio ni učinjen.

Ovo se, pre svega, tiče „nesvesnih grehova“.

Pre neki dan sam razgovarao s jednim čovekom i on mi je ispričao nešto o jednom dramatičnom događaju:

– Otišli smo, – kaže, na reku zimi, – a ispod drugarice se provalio led i ona je počela da tone. Mislim: treba da trčim do nje, ali šta ako zajedno propadnemo pod led? Hvala Bogu, pre nego što sam bilo šta morao da učinim sama se izvukla. A da nije, šta bi bilo? I kako uopšte čovek da se ponaša u takvoj sitauciji, kako da savlada sebe?

– Kako da savlada sebe, – odgovaram, – je bezuslovno teško pitanje, ali mi se čini da pre svega treba postaviti drugo pitanje: zašto ste uopšte išli da šetate po ledu, kakva je bila potreba za tim?…

Koliko tragičnih, apsurdnih i ujedno strašnih «slučajnosti» se dešava upravo zbog toga – nedostatka navike da se pitamo: šta radim, zašto, do čega to može da dovede? Jedan je skočio u vodu sa strme obale i glavom je udario u kameno dno, drugi je skočio s padobranom iako već odavno nije mlad i slomio je kičmu, treći je jurio kolima po gradu i trkao se s isto takvim tvrdoglavim čovekom kao što je i on, pa je udario čoveka, četvrti je pio bez obzira na to što ima čir i dospeo je u bolnicu. I svaki se posle toga kajao: «Zašto, zašto sam to učinio!… Da sam samo pre toga razmislio!»

I u sasvim svakodnevnim i manje tragičnim situacijama se dešavaju slične stvari. Vidiš, na primer, da je ljut, da je bukvalno van sebe tvoj drug / kolega /, šef, ali ideš kod njega na razgovor koji će najverovatnije dovesti do eksplozije. Samo što ti ne prognoziraš – mrzi te da se baviš time. A na kraju – svađa, skandal, zato što nisi mogao da prećutiš: reč po reč, i takve stvari ste jedan drugom rekli da je sigurno bilo bolje da si od samog početka ćutao. I opet se kaješ i sakrušavaš: «Kad bi…»

Ili te nešto nagoni da kažeš nešto na temu – klizavu, tešku, višeznačnu. I rekao si, i okliznuo si se, i zamrsio si se u teškoćama, i osudio si, i nehotice si prevario, oklevetao si nekog. I ponovo preostaje samo jedno: treba ići na ispovest.

Međutim, i za «obične» «voljne» grehove se može reći praktično isto. «Voljni» su kad dobro shvataš da nameravaš da učiniš, u principu ne neko neutralno delo, koje može da se pretvori u greh, već sam greh kao takav.

Tvoje srce je već praktično pristalo na njega, već si se odlučio… I trebalo bi da zastaneš makar na trenutak i da razmisliš: „Koliko puta je već bilo tako? Grešio sam, gazio sam svoju savest zbog nekog trenutnog, kratkotrajnog zadovoljstva, zbog neke radosti koja je u najvećoj meri sumnjiva. A kako sam se posle toga mučio! Kako mi je teško bilo na duši, koliko vremena sam se sekirao, izvlačio se iz ovog teškog stanja, pokušavao da se vratim samom sebi, tražio sam pomirenje s Gospodom i s ljudima! Da li je vredelo?…“

Kako je korisno, kako je od životne važnosti pravilo: ne čini, a da nisi razmislio! I pritom je racionalno: jer masu vremena i snage često ulažemo da bismo popravili nešto što smo učinili zbog nerazmišljanja i neopreza.

I ujedno se ispostavlja da nema, čini se, ničeg težeg nego se pridržavati ovog pravila. Nije da u tome ima nešto nemoguće. Jednostavno, mrzi nas… Baš nas mrzi! Tim pre – a šta ako se ništa strašno ne desi, a šta ako sve bude u redu?

Želeli bismo da bude tako! Samo što je iskustvo neumoljivo: nisi razmislio – sigurno si zgrešio. To je toliko tačno da je ne razmišljati već samo po sebi greh. I verovatno postoji samo jedan način da ga čovek izbegne, da izađe na kraj s njim: da stekne odgovarajuću naviku. Tako jednostavnu, tako običnu, da je opet nezgodno i nezgrapno govoriti o njoj. Ali, treba, ipak treba: ona je tako retka u naše dane, kao… Kao da smo se potpuno odučili od toga da razmišljamo.

Iguman Nektarije (Morozov)

Sa ruskog Marina Todić

Izvor: Pravoslavije.ru

Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu koja je u Srbiji zabranjena!