Rusija nije nasjela, ali je ipak pokazala mišiće, šaljući signal da i dalje zadržava pravo da nanese razoran udar
Endru Koribko: Čime se objašnjava popuštanje napetosti u Donbasu?
April su obilježila ozbiljna trvenja u istočnoukrajinskoj oblasti Donbas pošto je djelovalo da se Kijev sprema na genocidni napad nalik „Operaciji Oluja“ na Rusiji naklonjene separatiste, zbog čega su mnogi predviđali žestok vojni odgovor Moskve. Mediji establišmenta su, razumije se, obrnuli uloge zločinca i žrtve da bi pogrešno predstavili Rusiju kao agresora, iako je Ukrajina ta koja je odbila sprovođenje svojih međunarodnopravnih obaveza u skladu s dogovorom iz Minska, time jednostrano pogoršavajući situaciju.
U osnovi, Kijev je djelovao na nagovor svog zaštitnika iz Vašingtona, koji je htjeo da isprovocira scenario prema kom bi za većinu država EU postalo politički nemoguće da kupe rusku vakcinu Sputnjik Ve, u skladu s dotadašnjim najavama. SAD su se pribojavale dugoročnog strateškog uticaja poboljšanih odnosa između Rusije i EU kao posljedice njihove saradnje povodom epidemije, nadajući se da će „namamiti medvjeda“ da pokrene vojnu operaciju širokih razmjera radi zaštite svojih granica i državljana, koja bi imala ulogu zamke za uvlačenje u hibridni rat radi stvaranja situacije poput one u Avganistanu. Rusija nije nasjela, ali je ipak pokazala mišiće, šaljući signal da i dalje zadržava pravo da nanese razoran udar radi odbrane svojih zakonitih interesa budu li ugroženi, poslije čega je Zapad ustuknuo.
Situacija bi se, razumije se, mogla promijeniti svakog časa, jer se strateška dinamika nije promijenila, ali su samouvjereni potezi Rusije sigurno natjerali Zapad da još jednom razmisli koliko su mu pametne spletke s hibridnim ratom, uzimajući u obzir očito neprihvatljive prateće troškove. Bar trenutno, čini se da se sve donekle smiruje, usljed razboritosti Rusije. Skandal s ruskim „špijunima“ u Češkoj insceniran je radi skretanja pažnje s uzmicanja zapadnih ratnih huškača u istočnoj Ukrajini suočenih s ruskom odlučnošću, praćenom Putinovim godišnjim govorom u Saveznoj skupštini i okončanjem ruskih vojnih vježbi na jugu.
Iz svega se može izvući nekoliko pouka. Prvo, Rusija je odveć mudra da bi upala u toliko očigledno pripremljene joj klopke hibridnog ratovanja. Drugo, pri tom je ipak uspjela pokazati svojim protivnicima da će platiti neprihvatljivo visoku cijenu natjeraju li je na ograničen vojni odgovor radi odbrane svojih zakonitih interesa. Treće, svijest o prethodne dvije stavke primorala je Zapad da još jednom procijeni svoju strategiju, usljed čega je, kao četvrto, očajnički insceniran skandal s ruskim „špijunima“ u Češkoj radi skretanja pažnje svog propagandom nahuškanog rusofobnog stanovništva, koje je očekivalo da će Zapad, a ne Rusija biti strana koja će zadati odlučujući udarac. Peto, Rusija je izložila svoje crvene linije po pitanju „demokratije i bezbjednosti“, u suštini proširujući spisak neprihvatljivih djelovanja usljed kojih bi moglo doći ne do hladnog, već oružanog rata.
Navedenim redoslijedom događaja objašnjava se najnovije popuštanje u Donbasu, pri čemu bi posmatrači valjalo da imaju na umu da bi trenutno zatišje moglo biti kratkog daha, jer je strateška dinamika koja je i dovela do trvenja ostala nepromijenjena. Ništa ne sprečava Zapad da i dalje neprestano provocira Rusiju, uz eventualno mijenjanje pristupa. To bi, razumije se, povećalo vjerovatnoću da dođe do rata ukoliko se neko preračuna, što bi bilo protivrečno tzv. „teoriji racionalnog izbora“, na kojoj su mnogi (naivno?) dosad zasnivali svoje razumijevanje međunarodnih odnosa. Možda bi bilo preuranjeno predviđati da će do ovog doći i da se SAD ne ponašaju racionalno, jer su na kraju krajeva ipak pribjegle deeskalaciji, mada tek po suočavanju s odlučnošću Rusije, ali bi sve trebalo postati znatno jasnije u junu, po završetku vojnih vježbi NATO pod nazivom Branilac Evrope 2021.
Autor: Endru Koribko
Izvor: Stanje stvari
