Crkva

Protosinđel Benedikt (Preradović): Pravoslavni osvrt na „apokaliptičko“ duhovništvo

A ja sam to čuo, ali nisam razumeo.
Zato sam rekao: „Gospode moj, kakav će biti kraj tome?“
A on je rekao: „Idi, Danilo, jer su ove reči tajna i zapečaćene su
do vremena kraja. Mnogi će se očistiti, ubeliti i pročistiti. 
A zli će činiti zlo, i ko je god zao neće razumeti;
ali će razumeti oni koji su razumni“
(Danilo 12, 8-10)

U pravoslavnoj Crkvi, vid apokaliptičkog duhovništva, kao duhovnog rukovođenja pravoslavnih hrišćana ne postoji, niti je postojao, niti je u saglasnosti sa Svetim Pismom i Svetim Ocima pravoslavne Crkve. Takvo duhovništvo strano je pravoslavnom predanju, i pravoslavnoj istini; jer Apokalipsa – Otkrovenje, jeste samo jedan deo Otkrovenja Božijeg, odnosno otkrivanja Boga i Božijeg domostroja spasenja, ljudskom rodu.

Još od velikih proroka Božijih preko Svetih Apostola pa do Svetih Otaca, otkrivanje događaja poslednjih vremena bilo je poznato Crkvi, koja je jedina riznica Istine u ovom svetu. Iako se možda čini da je malo podataka ostavljeno u Svetom Pismu o Apokalipsi, svakako ne koliko bi neki ljudi možda voleli, ipak, sve što je dostupno preko proročkih knjiga, Jevanđelja, poslanica i Otkrovenja, dovoljno je za upoznavanje sa budućim događajima koji će se dogoditi; s tim što nije poznato kada će se sve otkriveno tačno i ispuniti.

Nažalost, iako nije praksa ni predanje, niti nam je kao takvo predato od otaca Crkve, ipak je apokaliptičko duhovništvo veoma aktuelno i rasprostranjeno u poslednje dve decenije među pravoslavnim duhovnicima. Kako je vreme prolazilo, takav vid duhovništva uzimao je maha, te danas često slušamo i vidimo duhovnike kojima je jedino učenje – učenje o Apokalipsi. Ima i takvih duhovnika koji sa oduševljenjem iščekuju početak zbivanja zapisanog u Otkrovenju. Kod njih se na apokaliptičkom učenju i tumačenju apokalipse zasniva nauka spasenja duša ljudskih – što je pogrešno.

Budući da sve i počinje od početka, ovde će se videti da je početak u samoj stvari i suština pada; a posledica pada jeste nastanak tako pogubnog duhovništva, koje i nije duhovništvo; a svakako nije duše-spasonosno, pravoslavno duhovništvo.

Apokaliptički duhovnici danas, iako pravoslavni, ponašaju se više u duhu protestantskog učenja, samovoljnim tumačenjima i izmišljanjem nekih činjenica, ne obazirući se na dogmatsko učenje pravoslavne Crkve.

Takvi duhovnici na jedan poseban način drže svoju duhovnu decu privezanu za sebe: strahom, neizvesnošću i nemirom, čime im ne pomažu već ih, iako toga možda nisu svesni, bacaju takvih rukovođenjem u uninije, čamotinju, očajanje, nevericu; izazivajući u njima depresiju i otuđenje od okruženja u kojem borave. Tako podržavajući i rukovodeći ih, duhovnici u njima stvaraju nepoverenje, koje se često odnosi i na njihovu najbližu rodbinu, i prijatelje; te im takvo okruženje postaje smetnja i opterećenje ako ne izvršavaju isto što i oni, jer ne veruju isto kao oni i ne vide ono što oni vide, onda okolinu doživljavaju kao iskušenje od đavola.

Apokaliptičko duhovništvo i „njegova dogma“, zasnivaju se na mnogim izrekama koje same po sebi nisu nikakva mudrost niti kakvo učenje Svete Crkve Hristove, već su samo pogrešno prenesene smernice, a u nekim slučajevima upozorenja koja im je Hristos ostavio u Jevanđelju i koja nam sveti apostol Jovan Bogoslov otkriva u Apokalipsi. Takve izreke su najčešće: „pazite se“, „sve ispitujte“, „pazite da vas ko ne prevari“, „duh Antihrista je u svetu“, „poslednji su dani“, „vreme se skratilo“ i još mnoge slične izreke.

Takođe, ima i učenja koja nisu ništa drugo do plod mašte duhovnika kojem je apokaliptičko duhovništvo „dogma“ spasenja i opstanka, kako oni to kažu „u današnje poslednje vreme“; pri tom ne obrazlažući kako znaju i koj im je otkrio da je baš sada poslednje vreme. Poslednje vreme, ako se podsetimo bilo je i u 7.veku, u vreme Prepodobnog Oca našeg Varsanufija Velikog, čijim molitvama, zajedno sa još dvojicom svetih podvižnika, Bog se smilovao i produžio dane do dana današnjeg ili, bolje reći, do vremena koje je Sam odredio.

Takvi duhovnici podsećaju na onog slugu iz Jevanđelske priče o talantima, koji nije mario ni za šta drugo, već je samo čekao kada će doći Gospodar. Čekao je da mu vrati talant; dok su dvojica drugih slugu svoje talante umnožili i njima obogatili sebe, a lenji sluga je zakopao talant i nije vršio volju svoga Gospodara, koji mu je dao talant da radi s njim, da ga umnoži i obogati se.

Apokaliptičko duhovništvo i jeste kao zakopani talant jer nikoga ne može obogatiti Bogom, već osiromašuje duše vernika koji sebe odvajaju od Boga svojim stavovima i pogrešnim učenjima koje primaju od svojih duhovnika. Takvi stavovi i učenja su najčešće sledeći: Ne vaditi biometrijske lične karte, jer ko izvadi biometrijski dokument od njega odstupa blagodat; masoni, iluminati i slična tajna društva su krivi za sve i oni nas ugnjetavaju. Ruski car će doći i osloboditi nas. Neki tvrde da će čak pobediti i antihrista (što je protivno učenju Crkve).

Više se pažnje obraća na čipove i bar kodove na raznim proizvodima, i skrivena značenja na raznim prodajnim asortimanima, nego na molitvu, post, milosrđe, bratoljublje, i ostale hrišćanske vrline.

RUSKI CAR

Proročanstva o Ruskom Caru, pominjali su sveti oci u Rusiji. Kao uslov dolaska cara, sveti ruski oci stavljaju sveopšte narodno pokajanje. Ne pokajanje jednog Rusa, već opšte narodno pokajanje. Neki od otaca pišu da će Ruski Car, kada dođe, biti potpuno u saglasnosti sa Božijom voljom, da će istrebiti neprijatelje Crkve Božije, obogatiti zemlju svakim dobrom. Da će pod njim biti mir i blagostanje i da će biti jedini koji će moći da se suprostavi antihristu. Jedan od svetih Ruskih otaca je i sveti Serafim Sarovski, koji je isto pominjao da će, ako se ruski narod pokaje, Bog podignuti Ruskog Cara.

S tim što nije precizirano od koje će loze biti Ruski Car – da li će biti od Romanovih ili neke druge dinastije, a možda neće ni biti od carske loze. Takođe se pominje i da će ruski patrijarh (ne zna se koji) hteti da postavi lažnog cara, ali će ga, navodno, neki sveti podvižnik u tome sprečiti tako što će obelodaniti onoga koji je zaista Bogom ukazan kao budući Ruski Car.

Svakako, da bi bilo lepo da se u Rusiji pojavi pravoslavni vladar – Car. Da zasija čistota vere u mnogonapaćenoj Ruskoj zemlji, koja je pre dve decenije bila pod unutrašnjim sukobima. Da zablista svetlost Istine Hristove, da se propoveda sa amvona neiskrivljena vera pravoslavna i da se slavi samo i Jedino ime Svete Trojice.

Ali, da li će i kada će se ruski narod pokajati? Da li će i kada Ruski Car doći? Mi to ne znamo. Znamo samo da spasenje naše nije u Ruskom Caru, niti je vezano za njega. Naše vrline nisu plod dolaska Ruskog Cara; naše grehe neće očistiti Ruski Car, naše pokajanje ne prinosimo Ruskom Caru. Svaki naš duhovni plod i napredak, kao i naše mane i nedostaci, grehovi i padovi, nemaju nikakve veze sa Ruskim Carom i njegovim dolaskom. I ako dođe, doći će kao uteha pravoslavnima u njihovom stradanju i trpljenju, a ne neminovno kao njihovo izbavljenje od greha i smrti, jer čoveku je dato spasenje u njegove ruke, a ne u ruke vladara naroda. Naši gresi i navike ostaju u nama. Njih niko osim nas samih ne može da savlada. A savlađujemo ih verom i nadom u Boga, pomoću Božijom; našim jedinim i istinitim Carem i Spasiteljem, koji je nas prodane grehu (našom voljom) izbavio svojim spasonosnim stradanjem (svojom voljom) kao jedini pravi roditelj čoveka.

Masoni, iluminati, Bildergerg grupa, novi svetski poredak, judejska zavera i slično

Opsednutost teorijom zavere, masonima, Bilderberg grupom, iluminatima, judejskim zaverama i novim svetskim poretkom, jedna je od glavnih crta apokaliptičkog duhovništva.

Masoni, ili slobodni zidari, nastali su u prvoj polovini osamnaestog veka. Ideologija ovog tajnog društva, koje i nije više toliko tajno, otvoreni je satanizam. Služe satani; satanu nazivaju svojim bogom, dok Biblijskog Boga i Tvorca, masonsko učenje karakteriše kao čovekomrsca, nasuprot satani koji je, po masonima, čovekoljubiv. Masoni su uticajno tajno društvo čiji su se odabrani članovi infiltirirali u razne vlade sveta i institucije, a ima ih i među kliricima u pojedinim pravoslavnim patrijaršijama, takođe ima ih i na nižem nivou u pravoslavnim crkvama, najčešće na zapadu, među članovima i predsednicima crkvenih odbora.

Iluminati su nastali u drugoj polovini osamnaestog veka, ideologija im je identična masonskoj, osnovao ih je odmetnuti rimokatolički sveštenik, Adam Vajshaupt. Bilderberg grupa osnovana je u drugoj polovini dvadeseto veka, od strane porodica Rotšild i Rokfeler.

Jasno je da ta tajna društva, i grupe, nastali u bliskoj prošlosti, ne mogu biti izvor svega lošega što se dešava u svetu; po svom učenju pomenuta tajna društva jesu podržavaoci greha, nedela i zla u svetu, ali generalno nisu oni ti koji su krivi za sve i od kojih greh potiče.

Mi kao pravoslavni, ne borimo se protiv krvi i mesa, već protiv duhova zlobe, kako nas uči sv.apostol Pavle. Najlakše je obeležiti nekog i okriviti ga za sve što se dešava u svetu, pa bili to masoni ili iluminati i ko zna ko sve, ali za sve ono što se nama dešava, najčešće smo sami krivi. Takonas i sv. Justin Ćelijski uči u jednoj svojoj besedi govoreći: „svi smo krivi za sve“. Ako ne držimo sve zapovesti Božije i ne trudimo se za svoje spasenje, gde je tu krivica tajnih društava? To je samo naša krivica i za to ćemo biti krivi i osuđeni ako se ne ispravimo. Svako će odgovarati za svoja dela. Ako kažemo krivi su masoni, onda sebe pokazujemo neozbiljnim.

Na globalnom planu svakako da postoje određene grupe ljudi kao i pomenuta društva, koji se trude da svaku biblijsku vrednost obezvrede i da biblijsko učenje pokažu lažnim. Uvek su takvi ljudi postojali i bili su pokretači raznih religijskih bajki, mitova, paganstva i drugih izmišljotina, koje su ljudi obmanuti đavolom prihvatali, koji, kao što vidimo, i danas to, nažalost, prihvataju.

Na strašnom sudu nećemo moći da kažemo: „Gospode, tajna društva su kriva za sve što sam pogrešio“. Svakako, to neće biti dobar odgovor. Ako se protiv zla borimo tako što ponavljamo: oni su krivi, ili: oni stoje iza toga, i ako je to sva naša borba, onda to nema ploda i nikako nije dobro. Ako se bavimo njima, njihovim učenjima, njihovim strategijama, onda zapostavljamo sebe i svoje spasonosno delanje u Hristovoj nauci; zapostavljamo svoju dušu, a želimo da spasimo svet. Time i mi postajemo podsmeh nečastivom.

Masoni, iluminati, kao i ostala antihrišćanska i satanistička društva ustala su na Hrista i drsko mu prkose. Podigli su se na Hrista, sa Hristom će se i obračunati. A nama je Hristos zapovedio kako kako da se mi obračunavamo sa neprijateljima našim; tako što ćemo se moliti za njih, da se izbave od greha, zla i smrti. Da se molimo da spoznaju da su prevareni i da su oružje u rukama nečastivog i da se obrate ka svome jedinom Izbavitelju i Spasitelju Hristu Bogu.

Bog, kada je stvorio čoveka, tada je i Sebe pokazao čoveku. Od čovekovog stvaranja Bog je bio s njim. Iako je čovek samim stvaranjem znao za Boga i Tvorca, ipak je Bog opet sebe pokazao i posvetio čoveku, pa je i vreme provodio s njim, kao u Raju s Adamom i Evom. Čak i posle pada, sa potomcima njihovim, opštio je onoliko koliko je On to smatrao za potrebno.

Nikada se nije Bog krio od ljudi, jer Otac se ne krije od dece svoje. Otac uvek i svuda daje primer svojoj deci i trudi se da ih u svemu oblikuje po sebi i nauči ih onome što je najkorisnije za njih. Tako i Otac Bog i Tvorac sve tvari, krunu svog stvaranja – čoveka, vodi i uzvodi na nebo. Usmerava ka spasenju  svako ljudsko biće koje mu s ljubavlju i verom pristupa kao Ocu i Bogu. Jer, učeći ga i svedočeći mu da je On njegov Bog i njegovo Spasenje, pokazuje, da mu je On – Sve. Da sve što mu treba ima u Njemu. Sa i ono najmanje u čoveku što ima, ima od Njega i da bez Njega ne može čovek činiti ništa dobro ni sebi ni drugima, da bez Njega ne bi bi bilo ničega.

Bog nije stvorio zlo u ovome svetu, zlo je nastalo grehom, a greh padom (Luciferov gordošću, a Adamov, neposlušanjem). Brinući za rod ljudski, Bog je slao proroke da ogrezle u grehu ljude podižu i u Njegovo ime ih pozivaju na pokajanje. Neki su se odazivali na poziv Božiji, kajali se, i spasavali; a drugi nisu marili za pokajanje i oganj ih je gutao. Bog nikada nije istrebio čoveka sasvim; kada je njemu i prekršio Njegovu zapovest, kaznio ga je, ali ga nije uništio. I posle čovekovog pada, nastavio je Bog da brine o njemu i pomagao mu je u svemu. Sve što je Bog tražio od čoveka jeste da veruje u Njega i da se drži zakona koji mu je dao. A On je u ime čoveka i za čoveka ratovao, i izbavljao ga iz svake nevolje. Kada se narod odricao Boga delima svojim, onda je zapadao u ropstvo. Kada se kajao i okretao ponovo Bogu, On ga je izbavljao iz ropstva, hranio i pojio u pustoj zemlji, uveo ga u zemlju obećanu; pobedio je i plemena neznabožačka za narod svoj. Njemu nije trebao mač čovečiji, već je On, Bog, bio mač narodu svom.

Na kraju je i Svog Sina Jedinorodnog poslao u svet, a Sin je uzeo na Sebe greh celoga sveta i iskupio nas je krvlju Svojom. I naučio nas je da verom u Njega pobeđujemo greh u sebi i oko sebe. I kao što je Bog bio u raju s Adamom i Evom, tako je ponovo došao među pale potomke Adamove i očistio nas od prestupa krvlju svojom. Ne samo da nas je očistio, nego je očistivši nas i iskupivši nas, za sve vekove ostao sa nama; i zapovedio nam je da sve što činimo Njime činimo, jer bez Njega ništa dobro ne možemo činiti. A naučio nas je i da onaj ko se u Njega uzda, nikada se neće postideti. A onima koji se u njega ne uzdaju, već rade protiv Njega, On će biti osveta za sebe. Jer Hristos je rođen u pećini, ali će doći u sili i slavi koju svet ne može ni da nasluti. Trpeo je pljuvanje, ali će dahom usta svojih ubiti gnusobu. Primao je šamare, ali daće pravednu presudu. Plakao je nad Jerusalimom, ali će kap prelivene čaše gneva Božijeg potopiti zlo. Visio je na Krstu, Krstom će istrebiti nečiste na Armagedonu. Jagnje Božije, krvlju je iskupio svet i sve ljude koji su stali pod omofor Vladike i Boga. I kada dođe, dolazi da oslobodi potlačene, da satre silne, da uništi progonitelje i da spali đavola, greh i smrt. Da im se više ni ime ne zna i da se nikad više ne izgovori kroz svu večnost.

O dokumentima

Učenje apokaliptičkog duhovništva je još i to da: oni koji uzimaju nova biometrijska dokumenta, pogotovu s kontaktnim mikrokontrolorom (u daljem tekstu čip), da je blagodat odstupila od njih. Takve tvrdnje su nerazumne i takvi duhovnici bi trebalo da se zapitaju šta rade i na koji način rukovode svoju duhovnu decu.

Bilo bi zanimljivo čuti njihovo obrazloženje kako i zbog čega blagodat odstupa prilikom uzimanja dokumenata?

Čip koji se nalazi na biometrijskoj ličnoj karti nije nikakav radio-frekventni čip. Nema mogućnost napajanja energijom niti ima mogućnost primanja i slanja podataka iz sebe, to je običan čip kao onaj koji se koristi u kartici mobilnog telefona i sličan je čipu sa platne kartice poznatije kao viza kartica. Moguće ga je pročitati jedino čitačem.

Dakle, preko čipa lične karte, nije moguće pratiti vlasnika lične karte. Nikakvim napravama i spravama praćenje nije moguće. Možda će u skorijoj budućnosti stavljati R.F.I.D čipove (radiofrekventni identifikacioni čip) koji se mogu lako pratiti, s tim što bi se oni morali ugrađivati (pod kožu). Po pitanju današnjih dokumenata to nije slučaj. Niko ne osporava da se nova elektronska dokumenta izdaju i nameću radi lakše i brže kontrole stanovništva i nekih minimalnih administrativnih olakšica, koje se predstavljaju kao privilegija. Mobilna i internet tehnologija napreduje svakim danom, tako s njom napreduje i sva ostala tehnologija koja je danas nametnuta čoveku kao neophodna. Državna administracija, ada bi bila u koraku sa svetskim agencijama zaduženim za bezbednost, morala je da osavremeni svoju tehnologiju i da je prilagodi svetskoj, zapadnoj tehnologiji. To se desilo sa novim dokumentima. Kod nas je osavremenjivanje dokumenata bio uslov tzv. viznoj liberalizaciji. A blagodat odstupa od jeretika ili bogoodstupnika, tako da vađenje biometrijske lične karte, ne spada ni u jednu od tih kategorija. Prilikom vađenja dokumenata ne ispovedamo jeres da bismo ih dobili, niti se odričemo Hrista, niti bilo ko to od nas traži.

Čip na biometrijskoj ličnoj karti pojedini „duhovnici“ upoređuju sa žigom antihrista, što je nepravolsavno i pogrešno učenje i shvatanje. Antihristov žig neće biti samo lični dokument, neće biti ni samo platna kartica, biće nešto mnogo više i mnogo gore od toga; biće pečat antihrista, biće pečat opredeljenja onoga koji ga nosi na sebi. Opredeljenja za zlo. Opredeljenje za antihrista nasuprot Hristu. Uslov dobijanja žiga će biti da čovek, pre svega, sam prezre ono što antihrist prezire i da se dobrovoljno potčini njemu ne kao nekakvom vladaru, već kao bogu nad svim bogovima.

Glavna antihristova delatnost biće rat protiv Hrista i njegovih slugu pravoslavnih; protiv svake vrline koja vodi ka Hristu, protiv svega što ima veze sa Hristom i spasenjem ljudskih duša; protiv svake reči Hristove; protiv nauke Hristove.

Samim tim, niko neće moći da kaže da je prevaren i da je na prevaru zapečaćen žigom antihrista. Jer će svako dobiti žig samovoljno, po svom htenju. Žigom antihrista neće biti zapečaćeni samo oni koji ga ne priznaju za boga i božanstvo, koji vide rugobu njegovu i koji ga izboličuju. Sveti ovi nas uče da antihrist neće trpeti ni da čuje reč bog ukoliko ta reč ne bude upućena njemu, i ukoliko se ne odnosi jedino na njega. Zato će njegovo duhovno ime i biti antihrist. Protivan Hristu u svemu.

Još je mnogo raznih nepravoslavnih učenja i tvrdnji zastupnika apokaliptičkog duhovništva; preporučuje se na primer, napuštanje gradova, odlazak u sela, brda, planine i slično (to je najizraženije kod Amiša, jednog konzervativnog dela protestantske sekte, a našlo je svoje mesto i kod većine apokaliptičkih duhovnika), tvrdeći da je u gradovima već počeo nekakav progon pravoslavnih. Pojedini brakovi su se raspali blagoslovom duhovnika da napuste varošice i gradove i da se odvoje na selu ili čak u planini, navodno sad je poslednje vreme i moraju se skloniti, jer počinje progon. Tako sami sebe proteruju po blagoslovu duhovnika, iako ih niko ne tera, niti progoni, niti brani ispovedanje i držanje pravoslavne vere. Bude često da jedan supružnik, ili deca, ako su starija, neće da napuste grad, pa dolazi i do razdvajanja, i tako, ono što je Bog sastavio, duhovnik rastavlja.

Gospod Hristos nam poručuje da kada gnusoba opustošenja bude na mestu svetom, da se čini zbeg i da se sklanjaju pravoverni, da svojim prisustvom ne provociraju svoje protivnike i da tako gube živote. Gnusoba opustošenja je antihrist koji sedi na mestu svetom, odnosno u Jerusalimu, gde će se po učenju Svetih Otaca antihrist zacariti. A Onaj koji je brinuo o svom narodu u pustinji, i u vreme progona, kada oni dođe, brinuće se i o svima koji su po zapovesti Njegovoj sve ostavili i pobegli od antihrista, koji želi da im naudi. Slično je bilo u prvim vekovima, u vekovima mučeništva, kada često nije bilo moguće naći nekog od hrišćana u gradovima. Hristos nas je poučio da se na brinemo o telu i odelu, ali nas isto tako u više primera poučava da, ako nas neko goni, da se sklanjamo, da ne srljamo u pogibao i mučeništvo. Mnogo je primera onih koji su srljali, a nisu bili spremni, pa su se odricali Hrista. Znajući našu slabu prirodu, Bog nas savetuje da se, kada preti opasnost, ipak sklonimo.

Naravno, svako može da živi gde hoće. Ali stvarati i širiti paniku i umišljati progon onda kada ga nema, i time druge ljude opsedati, to je daleko od pravoslavnog duhovništva; a ta panika je nažalost, jedna od najizraženijih karakteristika apokaliptičkog duhovništva. Ko hoće da pređe na selo, ništa neće izgubiti takvim preseljenjem. Napuštanjem grada, ako želi da se odvoji od gradske vreve, svakako će mu biti bolje i živeće čistije i mirnije u prirodnom okruženju, a i deca će biti zdravija i skromnija, odrastajući u čistijem okruženju u prirodi. Jedino je bitno razgraničiti odlazak na selo ili bilo koji drugi prirodni ambijent od bežanja na selo, planine i druga mesta u prirodi, jer je navodno u gradovima progon pravoslavnih već počeo. Prvo je blagosloveno, pre svega jer je zajednička odluka porodice i nije nametnuta ni od koga, a drugo je prosto prelest.

Ove stavke o kojima je opširnije pisano, zajedničke su svima koji se drže apokaliptičkog duhovništva; i p tome se najlakše čovek koji traži Gospoda, može da orijentiše i da zna da je možda nesavesno dopao u ruke nekog preko koga neće naći korist svojoj duši.

Sv.Jovan Zlatousti u svojoj 77-oj besedi na tumačenje Jevanđelja od Mateja, govori da, kada su Hrista učenici često pitali o danu i času drugog dolaska Njegovog, da im je baš zbog toga, što je to ne samo njima, već verovatno svakom ljudskom biću interesantno, rekao da je to u vlasti Oca, da bi prekinuli da pitaju o tome i da se ne bave time, te zato i dodaje: „Bdite jer ne znate dana i časa, kad će Sin Čovečiji doći“. Svakako da Sin zna sve što zna Otac, jer kako onaj koji je sve stvorio, može da ne zna kada se će sve i završiti; jer nam i kaže: „Evo sve činim novim“, ali i da apostoli ne bi zapitkivali i da zbog drugog dolaska Hristovog, Njegov prvi dolazak ne bi ostao u senci, Hristos sve prebacuje na Oca i opominje apostole da se ne bave time, već da propovedaju Jevanđelje, krštavaju, isceljuju, i spasavaju rod ljudski. Pa im to i pred samo Vaznesenje opet ponavlja kao zapovest.

Početak koji je u suštini i posledica pada jeste početak Otkrovenja Jovanovog

Apokaliptičko duhovništvo, nigde ne zastupa i ne propoveda istinu. Apokaliptičke duhovnike istina i ne interesuje, jer svaki apokaliptički duhovnik sebe smatra odabranim od Boga za misiju – delo, duhovnika poslednjih vremena, a istina je po njima relativna i izgleda im nezanimljiva.

Apokaliptičko duhovništvo je takvo iz razloga što nije niklo iz istine, nije plod istine, nije plod Hristovog dolaska, nije plod Hristove nauke.

Takvo duhovništvo je plod jeretičkog učenja i tumačenja, koje je prihvaćeno od pravoslavnih. Iz tog razloga takvo duhovništvo je gorko i besplodno, pa je samim tim i suprotno Hristovoj nauci. Gde nema Istine nema ni Boga. Ako je istina relativna, i neophodna samo po potrebi, onda tu nema ni vere ni Boga ni spasenja. Zato će nebo i zemlja proći, a Istina će vavek ostati onakva kakva i „u početku beše“. Istina, kao jedno od imena za Boga i Tvorca, jeste jedino biće u vasioni koje je nepromenjivo.

Kao što je data zapovest apostolima, tako je i nama preko njih zapoveđeno samim Hristom Spasiteljem da držimo i da širimo Istinu, koja je Sam Hristos, jer On je Put, i Istina i Život. Ako ne držimo Hristovu nauku kako treba i ako je ne ispovedamo, doći će Gospod i uzeće nam svećnjak, te ćemo biti u mraku jeresi i otpadništva. Taj mrak će za nas biti predvorje pakla, u koji ćemo otići jer smo prezreli Istinu. Mrak koji danas sve guta pred sobom jeste mrak lažne religije i njene lažne dogme, najcrnja jeres nad svim jeresima, od vremena apostola pa do danas – jeres ekumenizma. Zato apokalipsa i počinje porukama koje Gospod šalje crkvama i gde ih opominje na učenja koja su dužni da drže, jer kada se izgubi identitet Crkve, čime onda Crkva ostaje Crkva? Čime se spasavaju verni? Čime svedočimo Bogočoveka Hrista? Ničega nema – nema blagodati, nema razuma, nema Istine. „Zastraniše u željama svojim.“ Dokle god se Istina širi i plod donosi, dotle će i Gospodu biti ugodno spasenje vernih i odložiće vrme svoga dolaska, ako je potrebno zarad spasenja vernih, jer: „Bog želi da se svi ljudi spasu i dođu do poznanja Istine“.

A ko je dakle razuman, i ko je onaj za koga Gospod govori proroku Danilu: „A zli će činiti zlo, i ko je god zao neće razumeti; ali će razumeti oni koji su razumni“.

To su Sveti Oci Crkve pravoslavne, veliki i Sveti Oci, koji su nam ostavili riznice nepropadljive, iako te duhovne riznice u suštini nisu opipljive, ipak, njihov plod je opipljiv, delotvoran i spasonosan. Preko Svetih Otaca Crkve pravoslavne, Bog nam poručuje da se brinemo za spasenje svojih duša, da ne malaksavamo, da verujemo u Njega, da se držimo Istine i da je ispovedamo, a da će On – Bog, biti s nama kao što je bio od prvog dana; tako će biti s nama i do poslednjeg dana ovog vremena, a posle i kroz svu večnost. Poručuje nam preko Svetih Otaca da nije naše da znamo vremena i rokove; jer kao što ne znamo vreme kada ćemo se predstaviti iz ovoga sveta, pa ni mnoge druge, manje bitne tajne, koje su sakrivene od nas, tako nam nije moguće znati ni mnogo veću tajnu – Tajnu drugog dolaska Hristovog. Rekao nam je Gospod da stražarimo nad sobom da nas ko ne prevari; da nas ne prevari po pitanju Boga, da ne poverujemo za satanu da je Bog, da obmanuti ne preklonimo kolena svoja pred satanom, već da ispovedamo Boga u Svetoj Trojici. Da ne verujemo da je Hristos tamo ili onde. Obećao nam je Hristos da kada dođe, doći će tako da ga svi vide. Jer još dok beše Bogočovek, Hristos na zemlji, među nama, rekao je da ništa nije radio tajno, tako da ni drugi dolazak Njegov neće biti tajan i tajanstven, ali će biti iznenadan i javan. A budući da ne znamo kada će to biti, poručuje nam da ne gubimo vreme na duhovne bajke i avanture, da se ne zanosimo i ne igramo s đavolom, nego da vršimo zapovesti Božije, da uzmemo na sebe laki jaram Njegov, te da se ugledamo na Njega, i da ćemo, ako to ispunimo, po samoj Njegovoj molbi i želji, biti tamo gde je i On: „gde nema bolesti, ni žalosti, ni uzdisanja, već gde je život beskonačni“.

Opominjući nas po ko zna koji put i na samom kraju Apokalipse, Hristos, roditelj naš i Car nad svim Carevima, ostavlja nam pouku i poruku kako da živimo: „I reče mi: Ne zapečati reči proroštva knjige ove jer je vreme blizu. Ko čini nepravdu neka još čini nepravdu, i ko je nečist nek se još prlja; a ko je pravedan neka još čini pravdu, i ko je svet neka se još osvećuje. Evo dolazim uskoro i plata moja sa mnom, da svakome dam po delima njegovim. Ja sam  Alfa i Omega, Prvi i Poslednji, Početak i Svršetak“ (Otkr. 27 11-13),

AMIN!

Protosinđel Benedikt (Preradović)

*Objavljeno u časopisu Sveti knez Lazar. Protosinđel Benedikt je nastojatelj manastira Svetog arhangela Gavrila na Brezovici, Eparhije raško-prizrenske u egzilu.

Izvor: https://facebookreporter.org/2018/08/30/protosindjel-benedikt-preradovic-pravoslavni-osvrt-na-apokalipticko-duhovnistvo/