O de fakto i de jure ili O Kosovu i na nebu i na zemlji
O de fakto i de jure ili O Kosovu i na nebu i na zemlji [1]
Hriste Bože, raspeti i sveti,
Srpska zemlja kroz oblake leti.
Leti preko nebeskih visina,
Krila su joj Morava i Drina.
Himna kosovskih junaka
1. Već nepuna dva vijeka traje otimačina srpskog nacionalnog identiteta, počev od njegovog jezika i pisma, istorije, naročito antičke[1] pa kulture i tradicije, a onda su se reptili samoživi ostrvili da uz pomoć zla domaćega prekroje svetosavski identitet, utemeljen na pravoslavlju srpskog stila i iskustva, vidovdanskom kultu i kosovskom zavjetu koji je krov naše besmrtne narodne duše. Na djelu je opasni eksperiment transformacije nacionalne samosvijesti s ciljem odnarođivanja i rasrbljavanja putem nas samih, provođen po fabijanskom principu kuvane žabe i instrukcijama evroatlantskih globalista, kroz marionetizovanje naučne elite, što je otišlo dotle da SANU danas izbjegavava čak i pominjanje srpskog imena u svome nazivu.
Radi se o projektu bjelosvjetske oholokratije koja provodi moralno slamanje srpske nacije u ovo, po svim znacima, predantihristovsko vrijeme koje pogoduje onima koji ne priznaju vaskrsenje Hristovo, već čekaju dolazak svoga mešijaha, koga mi pravoslavni nazivamo antihristom[2]. Prije nego što ga ustoliče, moraju da unište pravoslavlje koje jedino sprečava njegovov dovođenje na vlast i da dušmanski poharaju najveće svetinje srpskog naroda osuđenog na neviđena materijalna i duhovna razaranja. Nikada ne smijemo predati zaboravu NATO bombardovanje sa osiromašenim uranijumom, 1999. godine, kada su se protiv Srba digle najmoćnije sile korumpiranog međunarodnog poretka, 26 zemalja od kojih 19 NATO članica, sa najmodernijom ratnom tehnologijom. Sve kako bi nam oteli samo srce Srbije[3], Kosovo i Metohija na kojoj svjetski grabežljivci, naročito oni iz reda hazarokratije, danas provode drumskorazbojničku privatizaciju svih nacionalnih dobara.
Na koncu je, kao vrhunac cinizma briselskih vlastodržaca, zatraženo od satelitske vlasti Srbije da lično prizna otcjepljenje i nezavisnost samoproglašene republike Kosovo i tako da legitimitet toj natovskoj tvorevini stvorenoj na besprimjernoj otimačini svete srpske zemlje. Ipak, prije nego li što lično učini, najamnička vlast je 2015. godine za svog doradnika i svjedoka pozvala novoizabranog predsjednika SANU, Vladimira Kostića, da upravo on bude posmrtni zvonar i najavi buduće odcjepljenje Kosova od države Srbije. I zaista, do tada apolitični profesor spremno se odazvao zahtjevu novih kvislinga i u gesti papističke samovolje klevetničkiizjavio `da Kosovo de fakto i de jure nije u našim rukama i da to neko narodu mora da kaže`.
2. Dvoslislenost ove šokantne formulacije koju akademik niti je povukao niti izmijenio, a u kojoj je sažeta dugogodišnja teorija i praksa postupnog srpskog odustajanja od Kosova, što seže još od prvog svjetskog rata pa do danas, izrečene čas u ime SANU, čiju je funkciju ovakvim svojim iskazom obesmislio, a čas u lično ime, nakon što je bio oštro opomenut, svjedoči o jezuitskoj dvoličnosti ovog neprincipijelnog sagovornika, ali ništa manje i oficijelne vlasti koja takve antiustavne stavove prećutno protežira i toleriše. Kvazidiplomatskom izjavom da Kosovo slovom i duhom nije više srpsko, kooperativni akademik Kostić je po drugi put ponovio, početkom januara ove godine, na pravoslavni Božić, pozvavši javnost da prihvati predaju Kosova kao svršen čin, ne bojeći se od strašnih konsekvenci toga priznanja. `Režim je riješio da ne prizna da je priznao Kosovo`, ironično je komentarisao akadenik Dušan Teodorović ponašanje vlasti na akademikovu farisejsku tvdnju da „Kosovo u ovom času nije naše“.
Djelujući apologetski spram zahtjeva dnevne politike okrenute ka evrounijatskim integracijama, ovaj zagovornik dioba ponašao se kao džabni šiptarski agent od uticaja koji krivotvorenjem međunarodnog i unutrašnjeg prava krši teritorijalni integritet i cjelovitost države Srbije. Kao takav, izrodio se u primjer sablazni kada je u svojoj odbrani prozvao neke, kako reče, „opskurne manekene patriotizma“ koji su se suprotstavili njegovim stavovima o statusu Kosova i neophodnosti njegove predaje Šiptarima.
Tim i takvima, kao i usamljenim akademicima koji na njegove pet godina stare izjave više neće da ćute već su se od njih javno ogradili i jasno im se suprotstavili, poput akademika Predraga Pipera, ostao je do danas dužan odgovora: Čiji je pak on „opskurni maneken“, kad već odbija da bude maneken patriotizma? Po svemu sudeći, eunijatske vlasti koja bi da defetistički služi dva gospodara: da se i dalje klanja ovozemaljskom bogu Mamonu, a pod omoforom Svetog Save; da po potrebi podržava Brisel i evroatlantizam, ali u isto vrijeme koketira sa evroazijstvom; da je javno za ekumenizam, dok se, s druge strane, ne odriče ni pravoslavlja srpskog stila i iskustva i u isto vrijeme bi da bude u taboru nacionalista i globalista sa njihovim nakaradnim pacifizmom.
Sve to skupa, ta jedna velika laž i obmana koja isuviše dugo bode oči i vrijeđa zdrav razum čestita čovjeka, dovela je do toga da se pred nacionalnom akademijom nauka i umjetnosti u Beogradu kao nikad i nigdje u svijetu nedavno organizuje protestni skup zbog izjava njenog predsjednika kojom poziva na predaju Kosova; ali i zbog ponašanja predsjednika Vučića, koji prema riječima jednog omladinskog akriviste, podržava i „sprovodi u praksi“ Kostićevu najavljenu predaju Kosova.
3. Stajući u odbarnu srpske akademije od urušavanja njegovog ugleda od strane predsjednika Vladimira Kostića, povodom njegove izjave o statusu Kosova i Metohije, učesnici protestnog skupa i potpisnici podrške su spremni da brane neotuđivo ustavno pravo Srba na zemlju otaca koju su nam svjetski špiclovi silom preoteli u nuklearnom ratu sa ekocidnim i etnocidnim posljedicama. Umjesto da bude primjer jedinstva sa svojim narodom i njegovim kosovskim zavjetom kao najsvjetlijim primjerom mučeništva iskazanim u borbi pravoslavnih sa inoslavnima; da se odlučno ogradi od arhijeretičke samovolje svoga predsjednika koji, ne pitajući navodno nikoga i ne tražeći ničiju saglasnost, pozerski zagovara kraj srpske istorije na Kosovu, izjavljujući da ono više nije naše, SANU do danas neprincipjelno odlaže da iznese svoj jasan stav po pitanju sudbine Kosova. I po tome ona je više nego slična svome predsjedniku koji se nakon savlažnjive izjave kao moralni prevrtljivac uhvaćen u laži, u lukavosti svoga uma, brže-bolje, ispravio kako „to“ i nije rekao u ime akademije već u lično ime. Učinio je to ne bez gordljivosti taj samo na prvi pogled smioni mislilac, spreman da detabuizira strašni zahtjev evoatlantskih neokolonijalista koji je stajao kao kost u grlu novoizabranoj vlasti; poput Kostića dovedenoj sa zadatkom da preda Kosovo i Metohiju briselskim narkodilerima.
Takvu sorošizovanu SANU, srozanu do nivoa nevladine organizacije da radi protiv svog naroda, podržali su na izvjestan način njeni privilegovani foteljaši iz Predsjedništva koji su dosad „mudro“ ćutali ne ograđujući se od izjava ovog nepokajanog jeretika, koji je otvorio pandorinu kutiju sa pitanjem punim zebnje: neće li slijedom zahtjeva za odricanjem od Kosova uskoro ići i onaj za daljom regionalizacijom Vojvodine i Stare Raške pa čak i onaj da se ukine Republika Srpska i niz strmac otpošalje u provaliju jer, zaboga, poput Kosova takođe nije u rukama Srbije?
4. Uprkos poigravanja tačkama imenovanja, sve upućuje na to da je svoju izjavu Kostić ipak dao u ime SANU, koliko god se i samo Predsjedništvo nastavio da obmanjivački poigrava tačkama gledišta. Pa tako i ono Kostićev poziva na odrecinje od Kosova svodi na čin slobodnomislećeg pojedinca `koji se usudio da svoje mšljenje izgovori`, čak i onda `kada, prema mišljenju Predsjedništva SANU „ima izrazito različite stavove prema osnovnim društvenim i životnim pitanjima“. Nastavljajući igru skrivača i samo Predsjedništvo smatra da po prirodi stvari takvi glasovi izražavaju lične stavove i simbol su intelektualne slobode izražavanja. Zaključak Predsjedništva glasi: „Smatramo da se time postižu i sučeljavanja mišljenja koja su daleko djelotvornija nego bilo kakva uporna nastojanja kreiranja kolektivnih stavova u SANU.“
Ko je vjera, ko li je nevjera?
1. Odjeljenje istorijskih nauka SANU nazvalo je reakcije na navodno „netačno interpretiran“ intervu Vladimira Kostića hajkom, što sve upućuje na sumornu činjenicu da je SANU izgubila istorijsku misiju da bude rukovođa svoga naroda, naročito u današnjim vremenima zla. Nesumnjivo, ovakva akademija postala je saučesnik u porobljavanju vlastitog naroda i otimanju dijela njene teritorije, dijeleći kolektivni stav sa predsjednikom koji uporno ostaje u nepokajanom grijehu sergijanizma. Sve to neminovno je dovelo do razdora, koji je katkad i dobar jer bi inače oni koji su u vjeri, bili tuđini u sopstvenoj zemlji. Ovako, jasno se vidjelo ko je vjera, a ko je nevjera.
2. U prošlim vremena zapadnjaci su prema opominjućim riječima vladike Njegoša “i mrtvu tursku ruku držali pod našom gušom”, da bi u naše smutno vrijeme bezakonja uznapredovali dotle da nam pod gušom drže umrtvljenu srpsku ruku naše „najumnije“ glave, koja bi da nas neurolinvistički programira riječima: „Odričemo se Kosova jer ono i onako više nije naše.“ To nam poručuje ovaj vjerovijesnik praktične politike ustupaka skrivajući iza suvoparne latinštine svoju nepravoslavnu prirodu; koji neće da prihvati da Kosovo nikad ne može da bude izgubljeno dok postoji ijedan od srpskoga roda, spreman da za krst časni i slobodu zlatnu postrada kako je to učinio Sveti knez Lazar i njegova vojska, upodobljujući se strašnoj Hristovoj žrtvi.
Pozivanjem na odricanje od Kosova, lijepog polja ravnog, Kostić je iskazao lojalnost knezovima ovoga svijeta, ali i iskoračio iz jedinstvenog srpskog naroda koji je sačuvao svoju pravoslavnu dušu pod turskim ropstvom ponajprije zahvaljujući kosovskom zavjetu i Kneževoj kletvi. Naime, opominjanje na kosovski zavjet je za Srbe u dugim vijekovima ropstva pod Turcima imalo snagu pozivanja na Gospoda Boga jer je vidovdanska žrtva za Srbe personifikovala strašnu Hristovu žrtvu, tako da je i danas poziv na odricanje od Kosova ravan pozivanju na odricanje od raspetog i prvovaskrslog Hrista!
Zna li to ovaj razmetni sin, sav u vlasti Kneza ovoga svijeta, čije je svako carstvo propadljivo i za kratka vijeka, poput carstva Saulovog, na šta nas opominje Sveti vladika Nikolaj?
Takva bi bila i vlast slavnog knez-Lazara da je izabrao carstvo zemaljsko, koje bi kao svako drugo bilo i prošlo, kao što će na sreću da prođe i ova najamnička vlast kod Srba. Kao što će da prođe svaka ovozemaljska vlast, a samo se Lazareva vinula put nebeskog carstva, vječnog i neprolaznog. Stoga je Kosovo za nas svetinja, juče i danas, jer su na njemu `Srbi izgubili carstvo, čestitoga cara zemaljskoga`, ali su zauzvrat zadobili čast da budu pričesnici neprolaznog carstva nebeskoga u kome Boško Jugović ne prestaje da u vječnom podnevu “sagoni Turke na buljuke i nagoni na vodu Sitnicu“.
3. Utoliko je poziv slabovjernog Kostića na odricanje od Kosova za nas Srbe ravan pozivu na odricanje od hristopodobne Lazareve žrtve i njegovih kosovskih junaka, što je u ishodu ravno pozivu na odricanje od vječnoga života u Hristu. Na to nas opominje neuvelo kosovsko predanje prema kome je knez Lazar lično od Bogorodice primio knjigu uoči boja u kojoj je pisalo:
Care Lazo, čestito koljeno,
Kome ćeš se privoljeti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?
Ovaj nesumnjivi Hristov borac dao je odgovor koji ga je udostojio da se zauvijek svrsta pod Njegovo vječno okrilje:
Kome ću se privoleti carstvu?
Da ili ću zarstvu nebeskome?
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
Privoleti carstvu zemaljskome ,
Zemaljsko je za malena carsto,
A nebesko uvek i doveka.
Upitamo li se, makar i retorički, koje carstvo volede akademik Kostić?, odgovor je nesumnjiv:
– On volede carstva zemaljskoga, kojim vlada car ovoga svijeta.
Sam od sebe nameće se zaključak da smo dobili predsjednika SANU baš prema našoj vjeri, poslanog da kod Srba produbi krizu nacionalnog identiteta i krizu vjere u mogućnost pobjede dobra nad zlom koje je toliko ojačalo da od današnjih Srba pravi kukavice spremne da se bez boja odreknu zavjetnog Kosova. Koji to čini u ime najslobodoumnijeg naroda srpskog koji do danas ostade duhom živ upravo zato što se bojao Kneževe kletve i sačuvao neoskrvnjen kosovski zavjet. Danas, pak upitan mu je duhovni i fizički opstanak na zemlji otaca jer je ogrezao u otpadiji od Boga i ne boji se više `su čim li će izać` pred Miloša i pred druge srpske vitezove`.
4. Zašto je nezamislivo da bi se kod nekoć bogoizabranog naroda jevrejskog u 2000 godina dugoj istoriji lutanja po rasejanju, mogao da pojavi neki defetistički Kostićev alter ego koji bi se osmjelio da od Jevreja zatraži da se odreknu svetog grada Jerusalima, da ga zaborave, samo zato što je bio palestinski puna dva milenijuma?
- To je prosto nezamislivo zato što bi takav istoga časa bio proklet za sva vremena i on i svi njegovi i izopšten iz jevrejskog naroda kao najveći izrod, otpadnik i bogohulnik.
Zašto je samo kod nas Srba, skrenutih sa svijetlog svetosavskog puta u pustinju koja neprestano raste, moguće da takav predvodi akademiju nauka, a da se u isto vrijeme u njeno i svoje lično ime odriče svete srpske zemlje?
- Zato što je Knez ovoga svijeta, Satana, toliko omrznuo Srbe da se ustremio da ih totalno uništi, fizički i duhovno, samo zato što su pravoslavni. Jer Knez tame, sile i svakoga zla zna za snagu njihove molitve Gospodu, koja ga sprečava da ustoliči svog sina pogibli u trećem Solomonovom hramu i proglasi ga za lažnog spasitelja čovječanstva. Stoga je u pomoć pozvao tajne vladare ovog palog svijeta da mu se stave na raspolaganje kako bi duhovno uništio to pleme Svetog Save koje neće da se odrekne Kosovskog zavjeta po cijenu NATO bombardovanja radioaktivnim otpadom. Ovi pak našli su pomagača u liku predsjednika najstarije i najugledniju instituciji srpskog naroda, Srpske akademije nauka i umjetnosti: da nas pozove da se svi javno odreknemo Kosova kao srca Srbije. Znajući da ćemo se tim javnim činom u isti mah odreći i Kneževe posljednje večere, a samim tim i Hrista Boga, raspetog i svetog. U tome je sadržan eshatološki značaj odricanja od Kosova, tog za Srbe suđenoga mjesta, na kojem toliko uporstvuje nesrećni Kostić opsjednut time da moramo priznati silu u topuzu.
5. Da se na kraju ovog teksta podrške akademiku Predragu Piperu, još jednom upitamo, obraćajući se akademiku Kostiću:
Zna li taj zavrbovani sluga Oca laži, spreman da se domunđava sa kvislinškom vlasti svjetujući nas da zaboravimo krstaš barjak sa Kosova ravnog te da se kao strašivice sa njega zanavijek povratimo – da takav zahtjev nije samo izdaja kosovskog zavjeta već je ravan najvećoj nacionalnoj izdaji?!
Zna li taj neznajša koji sve one koji se bore da Kosovo ostane neraskidivi dio Srbije, posprdljivo naziva „opskurnim manekenima patriotizma“ – da ako bi se Srbi poput njega javno odrekli Kosova, da bi se time odrekli i Svetog kneza Lazara, a sa njim i Hrista povjedonosca nad svakim zlom?
Stoga bi prije nego što preda ključe od srpske akademije nauka i umjetnosti dostojnima toga visokog doma i istorije naše, morao u najmanju ruku da se pokaje zbog svog groznog nepočinstva u kome je tražio od Srba odricanje od Kosova ravnog, a sa njim i od Svetog Lazara Kosovskog i srpske krune zlatne. Takođe, da se pokaje što je tražio od srpskih akademika da podrže njegovo javno odrečenje od Kosova i Kosovskog zavjeta, po kojem su naši viteški preci pošli na ročište čestitome knezu kako bi „za krst časni krvcu prolijevali i za svoju vjeru umirali“.
To pokajništvo trebalo bi da učini što prije ne samo zbog naroda srpskog nego ponajprije zbog spasa duše svoje – da u tome požuri dok se njega nije odrekao Otac naš nebeski, a onda mu spasa nema ni na nebu ni na zemlji.
Ako li se pak pokaje i za spas Kosova prizove Svetoga Lazara Kosovskog, a sa njim i sve druge srpske vitezove koji svojom krvlju natopiše to kosovsko strašno razbojiše, na koje su pristigli pošto su se pričestili svetom krvlju Hristovom – i njega će Gospod javno da prizna za Hristovog borca i sačuva od svakog iskušenja đavolskog.
U suprotnom, pada na njega Kneževa kletva kako ju je narodni pjevač u stihove iskovao: Od ruke mu ništa ne rodilo …
Autor: Prof. dr hadži Mirjana Stojisavljević
[1]Naša škola uči da smo se doselili iza Karpata, a ruska, opet, da su se doselili iz Podunavlja. Znači li to da je sto hiljada Slovena moglo da porobi osam miliona Ilira u okolnostima kada car Justinijan ima 600 hiljada vojnika? I da taj doseljeni narod koji se pred Rimljanima sakrivao u vodu dišući na trsku, bez opaljenog šamara potom asimiluje sve druge starosjedilačke, civilizovane narode i pritom slavenizuje cjelokupno Helmsko poluostro sa svim njegovim rijekama, planinama i gradovima? Zaista, intelektualnom parazitizmu srpske naučne elite kao da nema kraja kada je dozvolila da se već dva vijeka provodi ovakvo nakazno majmunisanje narodnih masa i prepariranje uma kroz indoktrinaciju lažnom i duboko antisrpskom naukom.
[2] `Procvjetaće i osiliće se oni koji čekaju lažnog mesiju`, proročke su riječi bogomdanih otaca naših kojim nas pripremaju da bez straha čekamo nadolazeće nemile događaje puni poslušnosti prema Iskupitelju svijeta.
[3] Prisjećam se tih događaja iz 1999. godine kada je moja kćerka Ana pobjegla kroz prozor iz škole koju su bili zaključali, kako đaci ne bi mogli da se pridruže demonstracijama u Banjoj Luci organizovanim u znak podrške odbrani srpske svete zemlje Kosova i Metohije. Tri dana ostala je bez glasa od podvikivanja: Kosovo je srce Srbije! – Jest i biće, mila moja kćeri!
[1][1] Ovo izlaganje posvećujem srpskim junacima, našoj „braći Jugovićima“ iz Republike Srpske, blizancima Zoranu i Goranu Orelju, koji herojski poginuše istog dana, 23. oktobra 1994. godine na podgrmečkom ratištu kao pitomci Centra vojnih škola iz Banjaluke u svojoj dvadesetoj godini. Kao srpski dobrovoljac predavala sam im književnost od koje su naročito voljeli epske narodne pjesme kosovskog ciklusa. Neka je vječna slava i spomen mojim đacima, novim kosovskim vitezovima, a nama da Gospod podari snagu vjere da nastavimo njihovu borbu za Srpstvo.
