Prastara taktika “hleba i igara“ za vladanje nad ljudima
Kako je đavo lukavo domislio, da ljudima treba dati samo hljeba i igara. Te je to onda pohlepnim ljudima i neradnicima i to za njihove duše prodao, dajući im uputstvo, kako da što lakše vladaju nad ljudima i to uz pomoć HLJEBA i IGARA. A to pohlepnici i bezdušnici, odmah prihvatiše. Te tu taktiku vladanja nad ljudima, odmah i primeniše. I to od pradavnih vremena, pa sve do današnjih dana, po tom se sistemu i taktici, nad većinom ljudi i to celog sveta, veoma uspešno vlada.
Jer kad gladnom čoveku dadnete hljeba, a potom mu date i neku igru, da se on sa njome zabavi i razonodi. E, tad pored tog “sitog” čoveka, onaj, ko mu dade hljeba i igara, može bilo kojem drugom čoveku, ili njegovom drugaru, komšiji, rođaku ili radnom kolegi, pa i celom narodu, raditi šta god hoćete: Tući ga, vezati, hapsiti i zatvarati, silovati ili ubiti, a da se onaj “siti” i igrom zauzeti čovek, ni malo ne pomeri. A niti da se pobuni ili ustane, da zaštiti tog ugroženog i mučenog čoveka. Jer za “sitog” čoveka, onaj ko ga je “nahranio” i igru mu dao, postao je njegov dobročinitelj, spasilac i idol, ma neviđeni junak, na kojeg on nema razloga da se ljuti, ili da se protiv njega buni, ili da se protiv njega bori. I to radi neke nepravde, koju njegov “hranitelj” čini nekom drugom čoveku, ili narodu. Jer „siti“ razmišlja, da je njegova guzica „sita“ i sigurna, a i “hranitelj” ga, za sada ne dira. A hoće li i on sutra, postati “hraniteljeva” žrtva ??? E, o tome “siti” neće da razmišlja, a niti će se protiv svoga “hranitelja i dobričinitelja” buniti, a niti boriti. I dok je tako i dok god važi taj sistem i taktika vladanja nad ljudima, mi ćemo i dalje imati to zlo, nepravdu, laž i ljudsko stradanje i to na svome stolu i u svakodnevnom životu. Naravno sa izmenjenim borilačkim ili sportskim igrama i zabavljačima, kao i “gladijatorima”, koji su svoja koplja, mačeve i druga smrtonosna oružja, zamenili sa sportskim dresovima, patikama, kopačkama, naravno i lopotama, kao i drugim sportskim spravama i rekvizitima. Sa tom razlikom, što su nekadašnji gladijatori, zabavljači i igrači, kao i robovi, bili sirotinja. A koju su, dok su se oni između sebe borili, gledali carevi, kraljevi i drugi razni vladari, knezovi i mnogi robovlasnici. I to uz svoje podanike, sluge i polugladne ili gladne ljudske robove. Koji su i danas i to savremeni i nesvesni robovi, ali to će retko koji čovek da spozna i sebi ili drugome da prizna. Da smo robovi mnogih političara i političkih stranaka i partija, kao i “svojih” državnih vlada, čak i onih opštinskih funkcionera, ali i vlasnika mnogih firmi i kompanija u kojima ljudi rade, e, to niko ne može da sakrije ili porekne.
Jer da bi neko zaradio platu, on je čak primoran, da trpi svakave nepravede pa i poniženja, a to nas i to većinu, izjednačava sa onim bivšim i bezvrednim robovima.
Plate, koje dobijamo za svoj rad, upravo su tolike, koliko su odredili političari i vlasnici tih kompanija i firmi. Ponegde su plate dobre, te mnogo radnika od te plate može lepo i ugodno da živi, te sem hljeba, imaće on para i za odmor, ali i za igre, koje nam se od raznih organizatora, čiji su uvek pokrovitelji političari, nude u svakakvim, a pojnačešće u sportskim oblicima i takmičenjima, kao i u muzičkim koncertima.
I naravno, da takvim živim igrama, svoje prisustvo, ne mogu svi ljudi i radnici da si priušte, jer su ulaznice za te i takve igre, kao i druge zabave i te kako skupe. E, zato postoje televizijski prenosi, kako bi oni siromašniji i gladniji ljudi, mogli da gledaju, navijaju i uživaju u igri svojih junaka, idola, sportista i zabavljača, koji su svi od reda, pravi i veliki novčani bogataši, ma čisti milionere. Čije smo džepove i njihove bankarske račune, napunili baš mi, savremeni robovi, plaćajući ulaznice na stadione, ili TV prenose. I to robovi, kojima sem hljeba, treba i igara, kako bi smo mogli da budemo potpuno mirni i bezbrižni, na sve političke, ili od vlasti ili od vlasnika firmi i kompanija, one nečasne, neljudske i nepravedne rabote. Kao i na sve njihove laži i prevare, za davanje malih plata, uz slabe uslove za rad, kao i naš svakodnevni život.
Tu su i njihove velike pljačke radnika, građana, naroda i država, uz činjenje i raznih teških zločina, koje oni čine ne samo u našim srednama i državama, gde živimo i radimo. Već to oni rade i čine i širom sveta, ne samo nad ljudima, tim savremenim i nesvesnim robovima, već i nad prirodom, koju gramzivo uništavaju, radi povećanja svoga bogatstva i kapitala.
Da je to tako, i da se vlada uz pomoć hleba i igara, pripomenuću ovo nogometno prvenstvo u Kataru, uz koje su prilegli navijači iz celog sveta, ne samo uživo u Kataru, već i oni siromašniji ljudi i navijači, i to širom sveta i to uz pomoć televizije i televizijskih prenosa. Sad ti navijači, ti polugladni, gladni ili „Siti“ ljudi, navijaju za svoje ili druge državne reprezentacije. I baš tim i takvim ljudima, važnije je ovo nogometno prvenstvo od onoga, kako oni i od čega i na koji način sa svojim porodicama žive. Kolika je njihova zaslepljenost i maloumnost ili zaluđenost sa tom nogometnom igrom, govori i njihova spremnost: Da svakog kritičara, njihove opijenosti za nogomet, ili bilo koju drugu IGRU ili zabavu, odmah napadnu, pa čak i da fizički prebiju, ako mu se njihova zabava i igra tih milionera, ni malo ne sviđa. Pogotovo, su to u stanju da urade, ako im kritikujete njihovog igrača – milionera, ili pevaljku ili nekog zabavljača, koji je za njih, ali i za većinu naroda postao živi junak i idiol, ali i milioner i to na osnovu toga, što od svih poslova i zanata, samo zna da šuta loptu ili da barata sa nekom sportskom spravom. Iako većina od tih sportista, igrača ili zabavljača, za te i takve ljude – navijače, kao i za narod, nikada i ništa, nije dobro i korisno uradila ili napravila. Čast izuzetcima, ali takvi se mogu, pobrojati na prstima jedne ruke. Ono što je još čudnije i tragičnije, ti sportisti – igrači ili ostali zabavljači, nikada javno ne stadoše uz svoj narod, koji je do sada, bezbroj puta i to od državne vlasti, bio izložen poniženju, pljačkanju i otimačini sredstava za život, pa i brutalnom prebijanju. Što smo svi imali prilike da vidimo u Beogradu, kad omladina i narod, izađoše na ulice Beograda i to na opravdane proteste protiv suludih i brutalnih pandemijski mera i torture, koju je vlast, nad celim narodom, kao i decom primenjivala. Među narodom, niko tada, od tih sportista, igrača i zabaljača, ne bi, da svom narodu, da svoju javnu podršku. Pogotovo da javno protestvuje protiv vlasti i njene bezočne i zverske brutalnosti i to nad svojim građanima, koji plaćaju svaku vlast, pa i svakog tog sportistu – igrača ili zabavljača, kojima puca dugme na košulji, za svoj narod, kao i za sve te sumanute i opijne – polugladne ili gladne navijače. I to navijače, koji su za sebe, od tih sportista, igrača ili raznih zabavljača, napravili svoje junake i idole, za koje bi mnogi od tih navijača, bili spremni i da nekoga ubiju ili da uludo, za svoje junake i idole i glavu izgube. Sve ovo o čemu pripovedam je naša ljudska tužna istina o ponašanja tih obnevidelih, obezglavljenih i u đavolju zabludu odvedenih ljudi. Koje će razne vlasti i vladari i dalje iskorištavati i zavoditi, nuđenjem i davanjem; hljeba i igara, i to onoliko, koliko savremeni robovi za igre, imaju novca da plate.
Jer u protivnom, ako se igre ljudima daju besplatno, izgubiće se publika glupana, budala i idiota. A to ni za jednu vlast i vladare, ne bi bilo dobro. Jer niko ne zna, šta je u stanju da uradi glupan, budala ili idiot, kad mu oduzmete njgovu igru i zabavu. I baš zbog toga, HLJEBA i IGARA, kao i raznih ZABAVA, ne samo kod nas Srba, već i u celom svetu će, među ljudima i narodima i dalje biti. Sve do onog momenta, dok ljudi i narodi ne shvate, da na tom principu, strategiji i taktici: HLJEBA i IGARA, sve vlade i vlastodršci vladaju ljudima i narodima sveta.
Autor: Milosavv Knežević Mile
