Crkva

Pisma iz zatočeništva sv. Carskih mučenika

O, BOŽE, SPASI RUSIJU!

Poštovani čitaoci, povodom Carskih dana posvećenih svetoj Carskoj mučeničkoj porodici Romanov, donosimo prvi put na srbskom jeziku, odlomke njihovih pisama iz zatočeništva, od zarobljavanja u Carskom selu, do Jekaterinburga, gde su pogubljeni. Ova pisma njihovim rođacima i bliskim ljudima su svojevrstan dnevnik života, iskrene pobožnosti, stradanja, nepokolebive vere u Božiji promisao, ljubavi prema Rusiji i nade u njen preporod… „Preko krsta ka slavi; sve suze koje si prolila blješte, kao dijamanti na rizi Majke Božije; nište se ne gubi; za sva tvoja stradanja i mučenja će te Bog naročito blagosloviti i nagraditi… A oni koji po stopama Spasitelja hode – ti više stradaju…“

PISMA IZ ZATOČENIŠTVA SV. CARSKE PORODICE

Carsko selo

Iz pisma Tatjane Nikolajevne  M.S.Hitrovoj (bivša frajlina (dadilja) Visokog Dvora, milosrdna sestra vojnog stacionara Njenog Veličanstva u Carskom selu) 17. marta 1917. godine

„Jutros je Anastasija imala temperaturu  40,1 , a Marija 38,7. Anastasija ne može ništa da jede pošto sve povrati. Ali su obe veoma trpljive i leže mirno. Anastasija je još uvek gluva tako da moramo da vičemo da bi čula šta govorimo. Ja već skoro sasvim dobro čujem, samo na desno uho i ne baš. Napominjem Vam da se i Vaša i naša pisma čitaju “.

Iz pisma Tatjane Nikolajevne V.I.Čebotarevoj (glavnoj  sestri stacionara Njenog Veličanstva u Carskom selu) 9. april 1917. godine.

„Mila Valentina Ivanovna, Mama Vas moli da date našoj pećinskoj crkvi  plaštanicu i dva vozduha, koje je ona sama sašila. I recite ocu Andreju da ih upotrebljava uz svetlo ljubičasto odjejanije…Tužno je da sad kad sam ozdravila  ne mogu ponovo da radim u stacionaru. Čudno mi je da sam ujutru kući a ne na previjanjima. Ko  sada previja? Jeste li vi i na meterijalima i starija sestra? Da li svi doktori i sestre vojnog odeljenja rade? Olga i Marija još uvek leže. A ja šetam sa Tatom i radim na ledu pred kućom, ranije smo bili blizu Znamenske crkve, a sada smo daleko tako da crkvu ne možemo da vidimo. Želim vam sve najbolje, predajte svima srdačni pozdrav “.

Iz pisma Aleksandre Fjodorovne A.V. Sirobojarskomu ( 1916. godine je bio komandir 15-te oklopne divizije, pukovnik, tri puta ranjen, nalazio se na lečenju u stacionaru Njenog Veličanstva u Carskom selu) 28. maja 1917. godine:

„Sve se može izdržati ukoliko osećaš Njegovu (Gospodnju) blizinu i ljubav i u svemu Mu čvrsto veruješ. Korisna su teška iskušenja, ona nas pripremaju za drugi život, za daleki put .

Jako mnogo čitam Jevanđelje i Bibliju jer je potrebno da se pripremim za časove sa decom, i velika je uteha da sa njima potom čitam sve ono što čini našu duhovnu hranu, i svaki put nalazimo nešto novo i bolje razumemo.

Sutra je moleban u 12 sati. Tatjana će  napuniti 20 godina. Svi su zdravi, slava Bogu. Treba Bogu večno zahvaljivati za sve što nam je dao, a ako je i uzeo, ukoliko to bez roptanja podnosimo, biće još svetlije. Uvek se treba nadati. Gospod je tako veliki i treba samo da se molimo, da Ga neumorno molimo da spasi dragu Otadžbinu. Ona je počela je da brzo, strašno propada za tako malo vremena.

Vidite, mi veru nismo izgubili i nadam se da je nikada i nećemo izgubiti, samo nam ona daje snagu, jačinu duha da sve izdržimo. I za sve treba da zahvaljujemo, jer moglo je da bude mnogo gore… Zar nije tako? Još uvek smo živi i svi smo zajedno – mala čvrsto povezana porodica. A oni, šta su hteli?.. Neka Vas blagoslovi i čuva Gospod na svim putevima i neka Vam podari unutrašnji mir i tišinu“.

Soba u kojoj je Carska porodica provodila svoje zatočeništvo u Tobolsku

Iz pisma Aleksandre Fjodorovne A.V. Sirobojarskomu 29. maja 1917. godine

„Kako je teško čitati novine… Gde smo? Dokle smo došli? Ali Gospod će još spasiti Otadžbinu. U to čvrsto verujem. Samo, gde je disciplina? Koliko gadosti o Njemu (Caru) pišu… Sve gore od goreg, bacam novine, boli, boli sve vreme. Sve dobro je zaboravljeno; teško mi je da čitam vređanje voljenog  čoveka; nepravednost ljudi i nikada ni jedne dobre reči… Naravno, neće dozvoliti da napišem, ali Vi razumete šta me boli. Kada o meni pišu gadosti – neka ih, odavno su počeli da truju. Sve jedno mi je sada, ali to što Njega klevetaju, bacaju prljavštinu na Božijeg Pomazanika, to mi je isuviše teško. Mnogostradalni Jov. Samo Gospod će Ga oceniti i nagraditi Ga za krotost. Koliko teško on u sebi pati gledajući rasulo. To niko ne vidi.

Zar će drugima da pokazuje koliko pati: jer On strašno voli svoju Otadžbinu, kako da te ne zaboli duša kad vidiš šta se radi? Nisam ni pomislila da ću za tri meseca videti ovakvu anarhiju, potrebno je da do kraja trpimo i molimo se… Da se molimo da nas On sve spase. A vojska… da plačeš, ne mogu da čitam, ostavljam sve i sećam se stradanja Spasitelja. On je za nas, grešnike, umro, možda će se još i smilovati. Ne treba da sve ovo pišem, ali ovo neće biti poštom poslato, i novi komadant (pukovnik Kobilinski) je cenzor, mislim da mi neće braniti, a Vi ne gubite veru, nemojte, nemojte, jer će nam nedostajati snage da živimo… Ako nagrada nije ovde, onda je tamo, u onom svetu i zbog toga mi i živimo. Ovde je sve prolazno, a tamo je Svetla Večnost. Oh, verujte u to!

Carstvo zla je sada na zemlji. Kome je savest čista, on i klevetu i nepravdu lakše podnosi. Mi ne živimo za sebe, već za druge, za Otadžbinu (tako smo to shvatali). Više od onoga što je On (Car) uradio, nije moguće. A ako su rekli da je za opšte dobro… Ali ne verujem da Ga Gospod neće nagraditi za to. A oni koji su tako gnusno postupili, njihove će se oči otvoriti, kod mnogih su se već otvorile.

Psihologija mase je strašna stvar. Naš narod je veoma nekulturan i zbog toga kao stado ovaca idu za masom. Ali ukoliko im se objasni da su obmanuti, sve se može promeniti. Sposoban narod, ali sirov, ništa ne razume. Ako loši svuda rade na uništavanju, neka se onda dobri trude da spasu zemlju. Loši neće postati bolji, ali zato negde ima dobrih, naravno, oni su slabe „kapi u moru“, kako ih vi nazivate, ali ipak, sve one zajedno mogu vremenom postati potok očišćujuće vode i sprati svu prljavštinu.

Moram da završim. Uvek se molim za Vas. Neka Vas Gospod čuva.  Želim Vam sve najbolje, brzo ozdravljenje i duševno spokojstvo“.

Iz pisma Aleksandre Fjodorovne  M.M. Sirobojarskoj (majka A.V. Sirobojarskog) 4. juna 1917. godine.

Vreme je vrlo lepo. Deca su već vrlo pocrnela, posebno Marija. Život im je isti kao što je i bio, uče svaki dan jer treba da stignu da sve nauče, pošto su zimus bolovali a pritom vreme brzo prolazi. On(Car) i Aleksej svako jutro po jedan sat šetaju. Od dva do pet svi zajedno. A On je sa devojkama od pola osam do osam. Ipak su mnogo na vazduhu i to svima koristi. Fizički posao je za Cara neophodan, od detinjstva je tako naučen. Sa pokojnim ocem, Aleksandrom III, je cepao i sekao drva, tako i sada radi sa svojim ljudima. Ponekad, ako su vojnici dobri, oni im pomažu da nose drva.  

Sada ima mnogo vremena da čita, što je poslednjih godina mogao retko da radi. On strašno voli vojnu i istorijsku literaturu, ali teško Mu je da posle tolikih godina ostane bez papira, telegrama, pisama… Pokorno i bez roptanja  podnosi sve što se Njega tiče, ali kako strada za Otadžbinom… za Vojskom – to Vi i Aleksandar Vladimirovič i sami znate. Neizdrživo teško je da vidimo to brzo rasulo u svemu… uvredljivo je, bolno – sav trud je propao. Samo Gospod još može da spase voljenu Otadžbinu, i ja ne gubim nadu u to, iako ćemo morati još mnoge teškoće da podnesemo.

Postoje dobri ljudi (iako ih je malo). Ja, uopšte, odavno, malo verujem ljudima, suviše sam mnogo zla videla u svom životu, ali Bogu verujem i to je najvažnije. Njemu je sve moguće. Vreme je da završim. Neka Vas čuva Gospod. Ljubim vas “.

Iz pisma Olge Nikolajevne Z.S. Tolstoj (rođena Behtejeva- sestra pesnika S.S.Behtejeva, žena pukovnika P.S. Tolstoja) 6. juna 1917. godine

„Sada je u vrtu počela seča suvog drveća, cepamo drva itd. Bašta cveta. Juče smo jeli našu prvu rotkvicu. Vrlo je crvena i veoma ukusna.“

23. jun 1917 g. „Svako veče, posle večere, svi nešto radimo a Tata nam čita. Sada završavamo šesti tom knjige „Le conte Monte-Cristo“, Aleksandra Dime. Da li ste čuli za nju? Strašno je interesantna. Ranije smo čitali o raznim detektivima; takođe je interesantno “.

Iz pisma Olge Nikolajevne V.V.Komstadiuskoj (žena general majora N.N.Komstadijusa. Izdržavala je u Carskom selu stacionar za ranjenike) 12. jula 1917. godine

„ Mila, Vera Vladimirovna! Veoma sam ganuta i zahvaljujem Vam za dobre želje. Svi moji Vas pozdravljaju. Naša bašta cveta. Takođe smo pomagali u sakupljanju sena i ja sam malo naučila i da kosim. Želim Vam sve najbolje “.

Iz pisma Tatjane Nikolajevne Velikoj knjeginji Kseniji Aleksandrovnoj. 20. jula 1917. g.

„Veliko ti hvala, draga moja Kumo, za pismo. Drago mi je što ste svi, slava Bogu, zdravi i drago mi je zbog tebe što na kraju možeš biti sa svim tvojim dečacima. Mi smo svi dobro. Tata je dobio tvoje pismo na sam dan odlaska, više ih nije dobijao. Mi smo svi hteli da pišemo, ali nismo znali da li možemo i kako. Pošto učitelji ne smeju da dolaze kod nas, onda časove imamo na domaći način (kod kuće). Mama i Tata nam ih drže. Sa Nastjom čitam i sviram klavir.

Često idemo u šumu gde Tata sa našim ljudima seče suvo drveće i cepa ih na cepanice. Mi mu pomažemo i nosimo ih, i slažemo ih. To već traje oko 2 meseca, a ranije smo sami kopali leje i ispala je vrlo lepa bašta iz koje i jedemo. Imamo više od 60 leja. Svako veče Tata nam čita naglas, a mi radimo ili nešto drugo činimo.

Nas četvoro sada idemo da se šišamo  pošto nam je kosa strašno opala posle prišta, Mariji je pola kose opalo – užas kako izgleda, a sada je ovako zgodno. Vrlo mnogo i često razmišljamo o svima vama. Neka vas sve čuva Gospod“.

Velike Kneginje 1913.god.

Iz pisma Tatjane Nikolajevne Velikoj kneginji, Kseniji Aleksandrovnoj. Jun 1917. godine.

„Žao mi je što nećemo biti sa vama u avgustu. Mi smo svi dobro, samo se Mama loše oseća poslednjih dana pošto je bilo vruće i srce je zbog toga boli. Šetamo svako jutro i još jednom preko dana. Naši ljudi idu sa nama u toku dana, t.j. održavaju red.  Drugi nam pomažu da sečemo suvo drveće. I da, naravno, nekoliko strelaca sa puškama i dežurni ober-oficir. Sve kako dolikuje Uhapšenima… Do viđenja, moja draga, mila teta Ksenija. Hristos  je sa svima nama “.

Zapis u dnevniku Cara: nedelja, 30. jun 1917. godine

„Danas je dragi Aleksej napunio 13 godina. Neka mu Gospod da zdravlje, trpljenje, snagu duha i tela u današnja teška vremena! Išli smo na službu, a posle doručka na moleban na koji smo odneli ikonu Znamenske Božije Majke. Kako je bilo posebno toplo da se molimo Njenom svetom Liku sa svim našim ljudima. Nju su doneli i uneli kroz vrt strelci 3-eg puka “.

Odlazak Carske porodice je bio zakazan za noć na utorak, 1 avgusta 1917 godine. Do jedan sat noću svi su se okupili u poluokrugloj dvorani. Noć je prolazila u mučnom očekivanju, tek u pet ujutru su poslali automobile, i Carska Porodica je, predvođena konjičkim odredom,  napustila Aleksandrovski dvorac. Voz je bio postavljen u maloj stanici Aleksandrovska koja se nalazila tri vrste od Carskog sela. U deset do šest 1.(14.) avgusta, voz je napustio stanicu.

Na krovu u Toboljsku, sunčanje.

Toboljsk

6.(19.) avgusta 1917. g. — 7.(20.) maja 1918. g.

Iz pisma Tatjane Nikolajevne Velikoj kneginji, Kseniji Aleksandrovnoj. 18 septembra 1917. godine

 „Jako nam je prijatno što imamo balkon na kom sunce greje od jutra do večeri, veselo nam je da tamo sedimo i gledamo na ulicu, kako se sve kreće i prolazi. To je naša jedina zanimacija. Sa naših prozora se pruža veoma lep pogled na planine i gornji grad gde se nalazi veliki Saborni hram.

Nedeljom se služi služba u dvorani, bili smo dva puta u crkvi. Da li možeš da zamisliš kakva je to radost bila za nas da posle 6 meseci, i sama znaš, kako je nezgodna naša  crkva u Carskom selu. Ovde je crkva lepa. Jedna velika letnja u sredini gde se i služi za parohiju, i dve zimske sa strane. U desnom bočnom oltaru su služili samo za nas. Ona se nalazi blizu, samo prođeš grad i pređeš sa druge strane ulice. Mamu smo vozili u kolicima, jer joj je veoma teško da hoda. Tužno je što sve vreme ima jake bolove po licu, mislimo da je to od zuba ali i od vlage.

Svi ostali su zdravi. Šta radite po ceo dan – kako provodite vreme? Uveče svi zajedno sedimo, neko čita naglas. Doručkujemo takođe svi zajedno, a čaj pijemo odvojeno. Očekujem od tebe pisma. Želim ti sve, sve najbolje. Neka vas sve čuva Gospod. Ljubimo vas sve jako, jako; veoma vas volimo. Molimo se za vas. Veoma te volim, tvoja kumica Tatjana “.

Iz pisma Aleksandre Fjodorovne A.A.Virubovoj. 20. decembra 1917. godine.

„Obećaj mi da ćeš spaliti sva moja pisma, zato što bi mogla da te beskrajno povrede, ako saznaju da se dopisuješ  sa nama. Ljudi su i dalje sasvim ludi. Bili smo u crkvi u 8 ujutru. Ne dopuštaju nam uvek. Po ceo dan sam zauzeta, časovi počinju u 9 ujutru.

Zakon Božiji sa Tatjanom, Marijom, Anastasijom i Aleksejem. Nemački tri puta sa Tatjanom i jednom sa Mari i čitanje sa Tatjanom. Zatim šijem, vezem, crtam celi dan sa naočarima, oči su mi oslabile, čitam dobre knjige, veoma volim Bibliju…

Žao mi je što mogu da šetaju samo u daskama ograđenom dvorištu… On (Car) je zaista poražavajući – takva snaga duha, iako beskrajno pati zbog zemlje, poražena sam gledajući Njega. Svi ostali članovi porodice su toliko hrabri i toliko dobri i nikada se ne žale… Mali (Aleksej) je anđeo.

Ručam i doručkujem sa njim, samo ponekad silazim dole. Sveštenika ne puštaju radi časova. Za vreme službi oficiri, komadanti i komesari stoje pored nas da ne bismo smeli da govorimo. Sveštenik je vrlo dobar, predan je.

O, Bože, spasi Rusiju! Ovo je krik duše i danju i noću – sve moje je u njemu – samo ne ovakav sramotni, užasni svet… svi moraju da plate za sve što su uradili, ali to niko ne razume… Sada učiš da nemaš nikakvik ličnih želja. Gospod je milosrdan i neće ostaviti one koji se nadaju na Njega. Iako sam ostarila, ipak se osećam majkom ove zemlje i stradam kao za svoje dete, volim svoju Otadžbinu, bez obzira na sve sadašnje užase i sagrešenja.

Ti znaš da ne mogu da istrgnem ljubav iz mog srca i Rusiju, bez obzira na crnu nezahvalnost Gospodaru, koja mi kida srce, ali ipak nije takva cela zemlja. To je bolest posle koje će ojačati.

Gospode, smiluj se i spasi Rusiju!… Stradanje sa svih strana. Koliko već vremena nemam nikakvih vesti od mojih rođaka. Ali izneneđujući duševni mir, beskrajna vera, data od Gospoda, i zbog toga se uvek nadam. I mi ćemo se takođe sresti – sa našom ljubavlju koja lomi zidove. Ponekad ne mogu da trpim, ljutim se kada su ljudi nečasni i vređaju one koje volim. Ljubim, blagosiljam, molim se bez kraja“.

nikoljnapanju

Iz pisama Nikolaja II svojoj sestri, Velikoj nnjeginji Kseniji Aleksandrovne. 23. septembra 1917. godine.

„Draga moja Ksenija, nedavno sam dobio tvoje pismo od 23. marta, napisano tačno pre pola godine.  U njemu su bila dva dela, jedan od tebe , a drugi od M. Trub. Srdačno se za njega zahvaljujem, i njoj takođe. Dugo, dugo se nismo videli s tobom. Nadao sam se takođe da ćeš uspeti da dođeš kod nas na Krim. Kako smo se samo nadali da će nas poslati tu i zatvoriti u Livadiji bliže vama. Koliko sam puta molio za to Kerenskog.

Mi stalno mislimo na sve vas i živimo istim osećanjima i stradanjima sa vama. Neka vas sve čuva Gospod.  Grlim te jako, mila moja Ksenija, Sandro, i deco. Tvoj stari Niki“.

5. novembra 1917. g.

“Mila, draga moja Ksenija. Od sveg srca ti zahvaljujem za lepo pismo od 15. oktobra, koje mi je pričinilo ogromnu radost. Sve, što pišeš o zdravlju Mame me je sada umirilo. Daj Bože da se njena snaga potpuno vrati i da sačuva svoje zdravlje.

Tek što smo se vratili sa službe, koja za nas počinje u 8 sati, u potpunom mraku. Da bismo došli do naše crkve potrebno je da prođemo gradski vrt i pređemo ulicu – svega 555 koraka od kuće. Strelci stoje u stroju levo i desno, i kada se vraćamo kući, oni postepeno napuštaju svoja mesta i idu pozadi, a drugi su udaljeni sa strane, i nas sve to podseća na kraj tora, tako da mi svaki put sa smehom ulazimo u naš kavez. Veoma mi je drago što su vam ukinuli obezbeđenje – „veoma je dosadilo“ i vama i njima, što je razumljivo. Nesrećni, poludeli ljudi“.

24. januara 1918. g.

„Draga mila moja Ksenija. Danas je tvoj imendan, iako ga nisam našao u kalendaru. Od sveg srca ti čestitam i šaljem ti želje o zdravlju i sve najbolje. Od samog jutra sam imao potrebu da popričam pismeno  sa Tobom baš danas. Koliko smo puta često provodili ovaj dan zajedno sa celom porodicom i pri drugim uslovima, srećnijim od današnjih. Daće Bog da će i ovo proći. Živimo kao i pre,  tiho i stalno se sećamo drage Mame i vas milih. Sva deca su od Nove godine obolela od crvenog prišta. Sada su već odavno ozdravila i nastavljaju da izlaze bez obzira na vreme. Poslednji dani su bili vrlo hladni, veoma jaka bura sa mrazom od 25-30 stepeni. Vetar ulazi čak i u kuću i temperatura nekih prostorija je bila čak 7-8 stepeni, na primer, u dvorani i mom kabinetu. Ali na sve se čovek navikne, oblačimo se toplo i svako jutro sedimo u valjenkama (vunenim čizmama) sve dok se peći ne zagreju. Odlično.

Vreme od čaja do ručka obično je ispunjeno repeticijama različitih pozorišnih komada u raznim prostorijama, kojima se bavi ceo naš kružok. Vreme prolazi tako brzo. Do sada smo igrali francuski komad, sada učimo ruske i engleske komade. Spremam se da igram sa Olgom i Mari u zabavnom skeču Čehova “Medved“. Nadam se da ćemo nasmejati ostale. To je dobra vežba za mozak. I to bi bilo sve. Hristos je sa svima vama. Volim te svom dušom. Tvoj stari Niki“.

Soba u kojoj su Velike Kneginje živele u zatočeništvu

Iz pisma Olge Nikolajevne Velikoj knjeginji Kseniji Aleksandrovnoj. 6.(19.) februara 1918. godine.

„Tetka Ksenija, mila, draga, ja sam se tako obradovala tvom dugačkom pismu. Slava Bogu što je kod vas u Aj-Todore sve dobro, i kod nas je dobro, ne bi trebalo da se žalimo. Sunce sija skoro uvek, i ovde je ono nekako posebno svetlo. Sada je vreć mrak, mesec jako sija i ima mnogo svetlih zvezda. Vrlo su lepi zalasci. U poslednje vreme je pao i sneg i naša planina cveta. Iako nije velika, nalik na brdo, ali i to je dobro, tako da sa vrha vidimo prolaznike. Ponekad se neki zaustavljaju i gledaju, a ukoliko je stražar ljut, on ih tera.

Mi se sada sami sankamo, pod jedan – da se ne okuplja masa, a i da nam ne zabrane i to, što bi bilo veoma dosadno, ali za sada je sve dobro. Ponekad kod nas dolazi da se sanka dečak Miša koga je uzela da vaspitava jedna od četa iz 1-og puka, jednom je dolazio i jedan drugi iz 4-og puka ili psi iz čete.

Kao što vidiš gostiju je malo, ali su nam dragi. Pišem ti sedeći na sanduku u hodniku, nekako mi je prijatnije i udobnije.

Moram da idem kod ostalih. Igraću bridž sa Trinom, Valjom i Evg.Serg. Ostali igraju Bezik (kartaška igra) ili rade. Tata čita naglas Leskova.

Moram da idem na probu. Grlim vas sve i šaljem najlepše pozdrave. Neka te čuva Gospod. Tvoja Olga.

Iz pisma Aleksandre Fjodorovne A.A.Virubovoj. 13.(26.) marta 1918. g.

„Gospod Bog nam je dao neočekivanu radost i utehu, dopustivši nam da primimo Svete Hristove Tajne za očišćenje greha i večni život. Svetlo ushićenje i ljubav ispunjavaju dušu.

…Zamisli, bila sam 3 puta u crkvi! O, kakva mi je to uteha bila! Hor je pevao divno i odlični ženski glasovi; „Da se uzdigne molitva moja“ smo pevali kod kuće 8 puta bez pravog ponavljanja hora, ali Gospod je pomogao. Tako je prijatno učestvovati u službi. Otac i đakon su nas zamolili da nastavimo da pevamo i nadamo se da ćemo naći, ako je moguće, ili pozvati nekog basa. Čitam novine i telegrame i ništa ne razumem. Mir je, a Nemci ipak produžavaju da osvajaju zemlju,na njihovu pogibelj. Da li je moguće da tako žestoko postupaju? Bože moj! Kako mi je teško! Jednu nedelju smo sedeli sami uveče, vezli, i On(Car) nam je čitao o sv.Nikolaju Čudotvorcu. Sećaš li se da smo zajedno čitale o njegovom životu?  Father(Otac) sada sam čita ceo Stari Zavet.

Ispovedili smo se kod drugog oca (oca Vladimira Hlinova), onog koji sada služi; imali smo zajedničku molitvu sa našim ljudima. Blagosiljam te i nežno ljubim. Pozdravljam sve“.

Iz pisma Tatjane Nikolajevne Velikoj knjeginji Kseniji Aleksandrovnoj. 1.(14.) aprila 1918. godine.

Dušice, mila tetka Ksenija. Obradovali smo se tvom pismu. Veliko hvala. Koliko vremena nismo imali od vas vesti, a u novinama pišu mnogo o svačemu.

Kod nas je još uvek sve, slava Bogu, manje – više dobro. Ovde je došlo, naravno, mnogo pakosnika itd. Crvenogardejaca i drugih, i opet nas drže strožije. Iz one kuće su nas prebacili ovde, gde nam je tesno, ipak Bog će nam dati… Vreme je prolećno: sneg se lepo topi i mnogo ima vode svuda. Sunce odlično greje i već smo počeli da crnimo. Danas je bilo 7 stepeni po mraku i veoma jak vetar. Da, mi vas svi užasno žalimo i mnogo dobrog u sebi govorimo. Mogu da zamislim kako je teško bilo napustiti Aj Todor… Čak ne smete da vidite T.O. i Irinu. Takva svinjarija ali ništa ne možemo da uradimo.

Jutros je kod nas u 11 sati 30 minuta bila služba, a juče Sv. Liturgija. Imam interesantne vesti. Znaš, naše ljude neće više puštati da bi bilo kao u Carskom selu. Ne razumem zbog čega; pošto nas od prošle godine tako i drže, i zašto druge tako pritiskaju, savršeno ne razumem, po meni ni zbog čega.

Kako su zabavno obučeni, tj.naoružani Crvenogardejci – kao da je na njih okačeno oružije, svuda nešto visi ili štrči.

Najverovatnije i vama rade stvari, da tako kažem, za Vašu korist, da? Nadam se da ćete uspeti da postite u Strasnoj nedelji? Sada završavam. Nadam se da ćeš dobiti ovo pismo. Svi te jako, jako ljubimo i grlimo. Nek vas Gospod čuva. Tvoja Olga.«

Iz pisma Carice AleksandreTeodorovne, Ani Aleksandrovnoj Tanjejevoj-Virubovoj (frajlini-dadilji sv. Carske porodice) 6./19. aprila 1918. god.

“Tvoj krsni put će ti doneti nebeske nagrade, rođena, tamo ćeš po vazduhu hodati, okružena ružama i ljiljanima. Duša je porasla – ono oko čega si se ranije jedan dan mučila, sada trpiš celu godinu i ne slabiš silama. Preko krsta ka slavi; sve suze koje si prolila blješte, kao dijamanti na rizi Majke Božije; nište se ne gubi; za sva tvoja stradanja i mučenja će te Bog naročito blagosloviti i nagraditi. “Ko dušu svoju položi za drugove svoje“. – Da, mala moja mučenice, sve je to tebi na korist. Bog je dopustio tu strašnu klevetu, fizičko i moralno stradanje, koje si ti podnela. Mi nikada ne možemo da zablagodarimo za sve, osim u molitvama, da bi te On i ubuduće sačuvao i zaštitio od svega. Jedan je put ka Njemu, ali u tom jednom je mnoštvo drugih – i svi stremimo da dođemo do pristaništa spasenja i večne svetlosti. A oni koji po stopama Spasitelja hode – ti više stradaju“. 

Iz pisma Aleksandre Fjodorovne A.A.Virubovoj. 8.(21.) aprila 1918. godine

„Draga moja! Veoma ti se zahvaljujemo za sve: jaja, čestitke, mali za čokoladu, pticu, za divnu ikonu – stajala je posle službe na stolu. Hvala Mami za stihove, note, knjigu. Svima vam se zahvaljujemo. Sneg je opet pao, ali sunce jako greje. Aleksejeve noge su pomalo bolje, manje pati, noć je bila bolja, konačno. Očekujemo danas pretres; prijatno.

Ne znam kako će sa dopisivanjem dalje biti, nadam se da će biti moguće. Moli se za tvoje drage. Atmosfera je svuda naelektrisana, oseća se nesreća, ipak je Gospod milostiv i odbraniće nas od svakog zla. Danas će biti služba, mnogo nam je teško što nismo u crkvi. Ti to najbolje znaš, mučenice moja malena. Neću poslati preko A, pošto očekuje pretres. Tužno mi je da uvek palim tvoja pisma; jer su sva dobra, ali šta da se radi? Ne treba se vezivati za zemaljske stvari…

Užasno mi je žao što je Osorgin poginuo, jel još neko? Koliko nesrećnih žrtava! Nevinih, ali oni će biti srećniji na onom svetu. Iako se nesreća približava, u duši mi je mir, sve je po volji Božijoj. On sve za naše dobro radi. Samo se na Njega oslanjamo. Slava Mu, što je malom bolje. Neka te čuva Hristos. Blagosiljam te, grlim, čuvam u srcu, želim ti zdravlje, jačinu duha. Svima pozdravi od tebe večno voljene, stare M“.

Jekaterinburg, Dom Ipatijevih 1918. god.

Jekaterinburg

Iz pisma Marije Nikolajevne Z.S.Tolstoj. 4.(17.) maja 1918. godine

„Užasno nam je bilo tužno što ni jednom nismo mogli da odemo u Sabornu crkvu i poklonimo se moštima sv. Jovana Toboljskog “.

Iz pisma Olge Nikolajevne:

„Otac moli da prenesete svima onima koji su ostali predani Njemu, i onima na koje oni mogu da utiču, da se ne svete za Njega, pošto je On svima oprostio i za sve se moli, i da se ne svete za sebe i da zapamte da će zlo, koje je sada u svetu, biti još silnije, ali da neće zlo pobediti zlo, već samo ljubav“.

Molitva Velikoй knяžnы Olьgi Romanovoй

Pošli nam, Gospodi, terpenьe

V godinu buйnыh mračnыh dneй

Snositь narodnoe gonenьe

I pыtki naših palačeй.

Daй krepostь nam, o Bože pravый.

Zlodeйstvo bližnego proщatь

I krest tяželый i krovavый

S Tvoeю krotostью vstrečatь.

I v dni mяtežnogo volnenья,

Kogda ograbяt nas vragi,

Terpetь pozor i oskorblenья,

Hristos Spasitelь, pomogi.

Vladыka mira, Bog vselennoй.

Blagoslovi molitvoй nas

I daй pokoй duše smirennoй

V nevыnosimый strašnый čas.

I u preddveriя mogilы

Vdohni v usta tvoih rabov

Nečelovečeskie silы

Molitьsя krotko za vragov.

Velikaя knяžna

Olьga Nikolaevna Romanova

1918 g.

MOLITVA

Olge Nikolajevne Romanove (pronađena u njenoj beležnici, zapisana pre pogubljenja)

Pošalji nam, Gospode, trpljenja sile,

u godini mračnih dana strašnih

da podnesemo progon gomile

i sva mučenja dželata naših.

Pravedni Bože, snagu nam javi

zlo bližnjega da prostiti smemo

i krst svoj teški i krvavi

s krotošću Tvojom da sretnemo.

U dane meteža, haosa, tuge,

kada se mržnjom vragovi glase,

uvrede trpeti i poruge

pomozi nam, o Hriste Spase!

Vladiko sveta, Bože svemira,

Ti blagoslovi molitvama Nas,

a duši daruj pokoja, mira

u nepodnosivi, strašni čas.

Kraj dveri groba, kraj mogile

nadahni da se sluge Tvoje,

krotko, uz pomoć nadljudske sile,

za neprijatelje mole svoje.

Hronološki redosled događaja krstonosnog puta sv.Carskih Mučenika:

22. februara  (7. marta — nov.kal.) 1917. g. — Odlazak Cara u Stavku koji je poslužio kao signal za početak revolucionih događaja.

23. februara  (8. marta) 1917. g. — Početak uličnih nemira u Petrogradu.

27. februara  (12. marta) 1917. g. —Formiranje Privremenog komiteta Državne Dume i Saveta radničkih (i vojnih) deputata i njihovo osvajanje vlasti u Petrogradu.

2./15. marta 1917. g. Navodno odricanje Cara od prestola na stanici Dno. (Savremena ruska istoriografija tvrdi da je to odricanje od prestola falsifikat i da ga nije potpisao car svojom rukom. Jer je sve to učinjeno mimo svih pravnih procedura potrebnih za takav čin. Potpisano je običnom olovkom na kopiji dokumenta o odricanju – prim. prev.).

8.(21.) marta 1917. g. — Hapšenje Cara u Mogilevu. Hapšenje Carice i Carske dece u Carskom selu.

9.(22.) marta 1917. g. — dolazak Cara u Carsko selo.

1.(14.) avgusta 1917. g. — odlazak Carske porodice iz Carskog sela u Sibir.

4.(17.) avgusta 1917. g. — Dolazak Carske porodice u Tjumenj. Presedanje na parobrod „ Rus“

6.(19.) avgusta 1917. g. — Dolazak Carske porodice u Tobolsk.

13.(26.) aprila 1918 g. — Odvođenje iz Toboljska Cara Nikolaja Aleksandroviča, Carice Aleksandre Fjodorovne i Velike Kneginje Marije Nikolajevne

14(17) aprila 1918 g. — Dolazak u Tjumenj. Presedanje na voz.

17.(30.) aprila 1918. g. — Dolazak Cara, Carice  i Velike Kneginje Marije Nikolajevne u Jekaterinburg

7.(20.) maja 1918. g. — Odlazak iz Toboljska Carevića Alekseja, Velikih Knjeginja Olge, Tatjane i Anastasije na parobrod „Rus“.

9.(22.) maja 1918. g. — Dolazak u Tjumenj. Presedanje na voz.

10.(23.) maja  1918. g. — Dolazak Carske dece u Jekaterinburg

—U noći na sredu 3./16. – 4./17. jula 1918. godine – ubistvo sv. Carske porodice u Jekaterinburgu

Skoro godinu dana i četiri meseca Carska porodica je živela pod stražom:

—skoro pola godine u Carskom selu.

—više od 8 meseci u Toboljsku.

—Poslednja dva i po meseca u Jekaterinburgu.

Izvor: pokaianie.ru.

Prevod: Duška Zdravković, Pravoslavna porodica, jul 2015.

Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu!