Otac je iščekivao dolazak svoje majke, žene i dvoje djece, ali ono što nije očekivao, bile su vijesti koje su ga bacile u očajanje
Anđela Jovanović, učenica II razreda SŠC Srebrenica je na republičkom literarnom konkursu za učenike srednjih škola, po ocjeni stručne komisije, napisala najbolji rad na temu „Stradanje Srba u Srednjem Podrinju i Birču“. Konkurs je raspisala opština Bratunac povodom obilježavanja 30 godina od stradanja Srba na ovom području.
Njen rad možete pročitati ovdje:
OLIVERA
Ko to pominje bezbrižno djetinjstvo? Čije to riječi razaraju moje tek postalo srce? Jedva da je tri godinice otkucalo, a već ga sa svih strana bodu i lome, pa rasipaju. Kao da je to nešto njihovo… Kao da im je moj život dat da biraju kako će njime upravljati. Da li će me mučiti, bez milosti ubiti ili ono najgore, sa kućnog praga otjerati…
,,Ustani dijete, moramo da pođemo.“
Male oči jedva da su provirivale ispod gustih trepavica i spuštenih kapaka, dok je pratila majku iz prostorije pogledom. Ali kada je čula graju i glasne povike ljudi, širom otvorenih očiju skočila je iz postelje i pohitala ka krevecu svog mlađeg brata.
“ Hajde Nemanja, majka kaže da treba da krenemo. Tamo gdje idemo živjećemo bolje i tata će nam stalno kupovati one ukusne banane.“
Nada se ogledala u očima šestogodišnje djevojčice, dok je pokušavala da podigne brata.
,,Nemoj ti da ga podižeš, ja ću“, začuo se zabrinut majčin glas. Prišla je i pažljivo podigla bebu iz kreveca, a zatim je privila u naručje.
,,Bože, tek je osam mjeseci prošlo kako sam ga rodila. Kako život da mu sačuvam?“ šaputala je riječi upućene Gospodu, a zatim se žurno okrenula i pogledala u djevojčicu.
“ Jesi li dobro obučena?“, prešla je rukom po malom džemperu, šalu oko vrata i iznosanim pantalonama, kako bi se uvjerila da je dovoljno stvari na njoj, a zatim je ručicu uhvatila u svoju slobodnu i okrenula se ka vratima sobe.
,,Mama, krećemo!“
Na poziv žene, starica, glave uvijene u maramu, iz koje se probijao poneki sijedi pramen, provirila je kroz otvor vrata i uplašeno pogledala u svoju snaju. Ali kao da je pokušavala da sakrije strah od đece, blago je uvila krajeve usana ka gore, u nešto nalik osmijehu.
„Hajde, mila!“
Teško je izgovorila starica i opet nestala iza okvira vrata, a usiljeni osmijeh joj se brisao sa lica.
Hladan vjetar šibao je po licu. Dok je jednom rukom stiskala crven nosić i duvala u nju da se ugrije, drugom je čvrsto držala majčinu i šaputala neke riječi ili snove, koje je željela da ostvari. Znala je da je čeka nešto bolje. Vrijeme bez straha, strepnje i očajanja, širom je otvorilo vrata za nju, a ona, sigurno je gazila, krijući strah negdje duboko u sebi. Ili je barem mislila da hita baš ka tim vratima. Nije ni pomišljala da možda griješi, snovi su je vodili.
Vrisak se prolomio negdje u daljini i začulo se kukanje žena. Djevojčica se trэla. Dah joj je zastao, a u oku se pojavila kap, sjajna poput oreola samog Gospoda Isusa Hrista. Čvrsto je sklopila oči, dok je suza polako skliznula niz rumen obraz i ostala negdje na zemlji, zaboravljena od strane ljudi, za pamćenje anđelima, čije su oči i bijela krila neprestano bdila nad glavom male Olivere.
I dalje je gazila i drobila mraz nakupljen na lišću, koje je jesenas palo na zemlju, a sada se već stopilo sa njom. Osjećala je, da je baš poput tog lišća nekada letjela na vjetru, a sada, prikovana za zemlju, samo čeka stope bića, koje će nemarno da je gaze i drobe ono malo mladosti nakupljene na površini čiste, bijele duše djeteta.
„Eno je dole Drina!“
Majka je skoro povikala, a zatim žurnim korakom povela djecu i staricu ka mjestu iz kog je nada izvirala. Znala je, ako stignu do rijeke, na ivici su spasa. Ona je bila jedina svijetla tačka u očima ljudi, koji su tog dana, četrnaestog decembra, bili protjerani iz toplih postelja porodičnih domova, na čijim zidovima i dan danas u dimu gore kandila ispod ikona svetaca. Onih zaštitnika domova, porodica, ali ne i oštećenih, izbušenih zidova, koji rasuti po zemlji ostaju osuđeni da vječno trunu u ruševinama nekadašnjih bezbrižnih djetinjstava.
Tog dana, djevojčica je očekivala spas, bolji život. Maštala je o jutrima, kada će trčati po cvjetnoj livadi, a večerima sa drugaricama zvijezde na nebu hvatati. Ali ono što se tada dogodilo, maloj Oliveri zauvijek je ostalo u pamćenju. No, ne kao dobra uspomena, već kao trn ispod nokta, koji nikada nije uspjela izvaditi, pa je pratio kroz život i vraćao bolne uspomene kada god bi ga se dotakla.
Kada su stigle do Drine, zateklo ih je sve osim spasa. Hladne ruke neprijatelja blokirale su prelaz preko rijeke i čamci više nikome nisu bili od pomoći. Ubijali su koga stignu, a dvije žene sa djecom dočekali su spremno, podignutih cijevi i oštrica noževa. Ali kako je to spas? To nije ono što je željela Olivera i o čemu je budna sanala. No, velike želje, malih ljudi, su male u očima onih koji sebe vide preko ostalih.
Otac je iščekivao dolazak svoje majke, žene i dvoje djece, ali ono što nije očekivao, bile su vijesti koje su ga bacile u očajanje: „Dvije žene sa đecom, skočile su u plahovitu Drinu, kako bi izbavile svoje živote iz ustaških ruku“. Nije mogao to da podnese. Iz dana u dan, sve više je propadao u bezdan, stupajući u kontakt sa kim je stigao, kako bi pronašao tijela svoje porodice. Jedino što je sigurno znao, bilo je da ih je nosila nabujala Drina dalje od njega. Počeo je da pije tablete koje mu je doktor propisao, ali kako nisu mogle da zaliječe njegovu bol, odao se alkoholu, koji bi umirio patnju iscijepane duše.
Mnogi povici, plač, kukanje i urlici ljudi, budili su djevojčicu noćima, a danju bi je tjerali da se skupi uz majku i moli je da napuste ovo grozno mjesto. Skoro da nije spavala, provodila bi noći jecajući, ali kasnije bi hrabro bodrila malog brata da ne plače i govorila mu kako mora da bude jak, baš kao što je i ona. Bila je suočena sa surovošću jednog i umiranju drugog naroda. Gledala je kako na mrtvo ime prebijaju čovjeka i psuju sve što je srpsko. U takvim situacijama, Olivera je stavljala ručice preko ušiju, a lice bi zagnjurila u majčino naručje, u kom je mali Nemanja ležao, rijetko spokojan.
„Zašto ovaj čiko ne jede?“, upitala je majku, dok je među prstićima držala zrna kukuruza i drobila ih u ustima. Mrštila se svaki put kada bi joj zrno povrijedilo desni, a zatim je uzimala još jedno i ponovo s mukom žvakala.
„Koji čiko?“, zamišljeno je pitala majka, dok je pogledom prelazila preko prostorije.
„Ovaj“, rekla je djevojčica, prstom pokazavši ka beživotnom tijelu starijeg čovjeka. I dalje joj je sva pažnja bila usmjerena na zrna kukuruza, koje je pažljivo pokušavala da proguta i zasiti glad.
„Taj čiko je zaspao“, rekla je majka, zabrinuto se zagledavši u blijedo lice svoje ćerke.
Djevojčica je podigla brižan pogled ka lešu u drugoj ćeliji, a zatim se ponovo obratila majci:
„A kada će da se probudi?“, upitala je.
„Neće, zlato. Zaspao je i više se neće buditi.“
Dani su prolazili. Noći su trajale duže nego ikada, a hrane i vode bilo je sve manje. Djevojčica je postajala sve potištenija. Sve češće se zbijala uz majku i plakala, a skoro i nije spavala ili jela. A Nemanja nije prestajao da plače. Da li od gladi ili od buke koja je iz dana u dan postajala sve veća, a čuvari su prilazili i prijetili ženi, da ako ne smiri dijete, neće se dobro završiti.
„Zašto ne spavaš?“, upitala je majka, nakon što se probudila jedne noći, primijetivši da djevojčica širom otvorenih očiju pjevuši neku pjesmicu.
“ Majka, jesam li se probudila?“ upitala je i zatim nekontrolisano briznula u plač.“ Jesi zlato, spavaj sada!“ zabrinuto je posmatrala majka i prstima gladila raščupane vlasi meke kose.
„Plašim se, šta ako se ni ja ne probudim, kao onaj čiko?“ upitala je između jecaja, dok je gledala u oči majci, a rukama joj stiskala džemper i borila se za vazduh.
,,Nećeš zlato, nećeš.“, tužno je odvratila, skoro i sama proplakavši.
Zabrinuto majčino lice naglo je starilo, a tijelo klonulo, dok je posmatrala svoje dijete kako u strahu pati. No ni vrijeme im nije bilo prijatelj, jer sati su trajali nedjeljama, a nedjelje mjesecima. Ne tako brzo, prošla su dva mjeseca, a majka je gubila nadu za svakim spasom.
„Razmjena!“, prolomio se urlik i odnekud, krupan, taman čovjek, stao je pred vrata ćelije i bez imalo milosti pogledao u ženu.
„Polazite!“, grubo je izgovorio „dok se nisam predomislio“. Otvorio je vrata tolikom snagom da su lupila o drugu stranu, a buka se prolomila zatvorom.
Mala Olivera, umornog tijela, nepomično je ležala u uglu i posmatrala čovjeka tri puta većeg od nje, dok joj u očima nije bilo ni traga onom sjaju koji je ranije izbijao iz njih. Samo obrisi nekada razdraganog djeteta, sada su ispunjavali ćeliju i ovako punu mirisa truleži i buđi.
„I smiri to dijete!“, opet se začuo povik, natjeravši djevojčicu da se trgne i pogleda u malog brata, koji nije prestajao da plače.
„Gladan je, a ja nemam više mlijeka“, rekla je majka mučno i prvo pustila staricu, koja je podigla djevojčicu i sada je nosila u rukama, a zatim je i sama prošla, sa bebom u naručju, kroz uzani otvor vrata.
Iscrpljen otac, kao da je i sam bio pod torturom ustaša u zatvoru, dočekao je majku, ženu i djecu, ne suzdržavajući se da pokaže koliko mu je drago što su svi živi i sada bezbijedni kod njega. Ubrzo, otišli su u Ljuboviju, da ih skloni na sigurno, daleko od svega što će ih podsjećati na dane provedene u zatvoru.
Prvi vjesnici proljeća izbijali su na površinu i zasipali zemlju prelijepim bojama i mirisima. Grad je vrvio od vike i ljudi, koji su pobjegli iz svoje zemlje, iz teških neprijateljskih okova, u potrazi za trenutnim utočištem. Uprkos svemu, graja i kikot djece širili su se vazduhom i dopirali i do najudaljenijeg dijela grada.
Tog dana i Olivera je šetala ulicama Ljubovije. Dok se jednom rukom držala za očevu, u drugoj je stiskala mekanu, žutu bananu, baš poput onih koje joj je otac donosio kod kuće, a ona ih sa uživanjem jela i sladila se, kako to samo mala djeca umiju. Ali ovaj put, nije jela. Samo je hodala i bezizražajnog lica gleda u svoja stopala. Možda je brojala korake ili kamene ploče rasute po zemlji. Ali bananu nije ni pogledala.
„Zašto ne jedeš?“ upitao ju je otac i pustio malu ručicu, u nadi da će je to navesti da oguli koru banane i počne da jede. Znao je koliko je voljela banane, a ovo njeno ponašanje bilo je neuobičajeno.
Djevojčica je samo slegla ramenima i nastavila da hoda pognute glave. To više nije bilo njegovo dijete. Ostala je samo nijema, blijeda silueta onoga što je nekada bila. Kao sijenka bez lica, emocija, bez živahnosti koju je na pretek posjedovala.
Nije mnogo prošlo, da bi se zamišljen otac ponovo okrenuo prema djevojčici, ali sada, nije samo hodala pognute glave. Usta su joj se pomijerala u ritmu dok je stiskala oči i mrštila se. Pomislio je da jede bananu koju joj je kupio, ali nada se ugušila kada je spazio kako ruku zavlači u džepove pantalona i vadi zrna kukuruza, stišće prstićima, a zatim stavlja u usta.
„Zašto to radiš?“, zaprepašćeno je upitao otac i stao u mjestu, bez snage da krene dalje. „Tako sam naučila u zatvoru“, ishitreno je odgovorila Olivera, dok je uporno drobila zrno kukuruza u ustima i stiskala oči svaki put kada bi joj povrijedilo desni, a zatim bi uzimala novo i opet gnječila zubima, s mukom gutajući, kako bi utolila glad.
Izvor: Despotovina
