NOVA IDEJA EU: insekte treba jesti sa micelijumom pečuraka
Evropljani bliske budućnosti neće uživati samo u cvrčcima.
Evropska publikacija „EUobserver“, jedan je od glavnih zagovornika prelaska sa tradicionalnih na alternativne proteine, a sada je posvetila čitav broj prednostima nove hrane.
Iz časopisa se može mnogo naučiti o tome da je veštačka hrana, ispostavilo se, istorijska i već proverena stvar. Na primer, 1960-ih, usred zabrinutosti zbog nedostataka proteina, istraživači iz „British Petroleum-a“ došli su do izuzetnog otkrića.
„HRANA IZ NAFTE“
Nusproizvod procesa prerade nafte, n-parafini, kada se kombinuju sa određenim vrstama kvasca, sposobni su da proizvode jednoćelijske proteine (SCP). Ovo otkriće je nazvano „hrana iz nafte“, a UNESKO ga je pozdravio kao otvaranje „mogućnosti izgradnje mikrobnih rančeva u bliskoj budućnosti – ogromnih rafinerija nafte – u kojima bi tehničari uzgajali proteinsku hranu, kao što to danas rade farmeri i stočari“.
Ono što se smatralo trikom i kuriozitetom 1960-ih je u opasnosti da postane mejnstrim tokom 2020-ih. „EUobserver“ podseća da je zamena za meso „Quorn“ nastala otprilike u isto vreme. Proizvod je razvijen u Velikoj Britaniji u zajedničkom poduhvatu između hemijske i prehrambene kompanije kasnih 1960-ih. Posle decenijskog procesa evaluacije, njegov mikoprotein, protein dobijen iz gljiva, konačno je odobren za ljudsku upotrebu 1985.
I kvasac i soj plesni koji se koristi za proizvodnju „Quorn-a“ pripadaju porodici gljiva. Stoga, piše „EUobserver“, upotreba pečuraka u proizvodnji proteina izgleda izuzetno obećavajuće.
Dok mnogi alt-proteini zavise od prerade biljaka bogatih proteinima kao što je soja za proizvodnju proizvoda sličnih mesu, pečurke nisu biljke – u stvari, genetski su više nalik životinjama nego biljkama. U prirodi, gljive razgrađuju organsku materiju, oslobađajući hranljive materije iz mrtve organske materije u zemljište.
Hiljadama godina ljudi su koristili mogućnosti pečuraka u proizvodnji hleba, sira, soja-sosa i alkohola, a plodna tela samih pečuraka su jedena direktno. Ali postoji micelijum na koji do sada niko nije pomislio. „EUobserver“ namerava da ovo ispravi.
Uzgajanjem micelijuma u pravom supstratu i pažljivom kontrolom snabdevanja hranljivim materijama i kiseonikom, strukturna svojstva finalnog proizvoda mogu se promeniti tako da liče na materijale kao što su koža ili namirnice kao što je meso.
Od 2017. godine, talas novih startapa ugledao je svetlost dana, specijalizovanih za upotrebu pečuraka, navodi „EUobserver“. U sektoru hrane, uglavnom su bili fokusirani na proizvodnju proteina, a to se pokazalo efikasnijim od uzgoja stoke.
Već sada u EU ima duplo više startapova „pečuraka“ u poređenju sa SAD, a tehnologija dostiže nivo transnacionalnih korporacija. Pivari poput „Bitburgera“ aktivno rade sa početnicima koji koriste sporedne procese pivarstva kao supstrat za micelijum. I „Unilever“ se udružio sa škotskim startupom „Enough“ da uključi mikoprotein u neke od svojih alternativa za meso.
Istraživači sa Univerziteta „Justus Libiha“ u Gisenu, Nemačka, analizirali su više od 500 vrsta pečuraka kako bi utvrdili njihov potencijal za proizvodnju hrane za ljudsku ishranu.
NIJE JASNO ŠTA ĆE SE DESITI SA LJUDIMA AKO POČNU DA JEDU MICELIJUM U VELIKIM KOLIČINAMA
Glavne prednosti korišćenja micelija u odnosu na tradicionalnu ekstrakciju proteina iz biljaka bogatih proteinima poput soje, piše „EUobserver“, između ostalog, jeste da su proteini koje proizvode pečurke slični onima koji se nalaze u mesu. To ih čini lakše svarljivim. Pored toga, micelijum se može uzgajati tako da liči na teksturu mesa umesto da se biljni proteini podvrgavaju procesu ekstruzije za teksturu.
Problem je skaliranje. Uspešna ispitivanja proizvode malu količinu micelija, brojne kompanije, kao što je „Meati Foods“, ulažu u proširenje, na primer, u nedavno otvorenu fabriku u Holandiji.
Ali, kako „EUobserver“ priznaje, pečurke, iako ih ima u izobilju i jedu se milenijumima, još uvek su relativno nedovoljno istražene. Jednostavno rečeno, nije jasno šta će se desiti sa ljudima ako počnu da jedu micelijum u velikim količinama i redovno.
U bliskoj budućnosti, igrači na tržištu gljiva nameravaju da postignu sertifikaciju micelija kao prehrambenog proizvoda.
Prema „EUobserver-u“, konzumiranje micelija biće sledeći nivo zelene ekonomije. Na kraju krajeva, soja, iako se smatra zamenom za meso, takođe zahteva obradivo zemljište, što znači da doprinosi emisiji ugljenika.
Gledanje za piruetama evropske ishrane je veoma uzbudljivo. Učiti na greškama drugih je uvek pametnije nego učiti na sopstvenim. Prema tome, Evropsku uniju treba tretirati kao globalni eksperiment na velikom broju eksperimentalnih subjekata, koji će uskoro biti hranjeni bilo čime. A razmišljati o prenošenju inovativnih ideja na naše tlo za promenu ishrane od povrća, voća, ribe i mesa do cvrčaka sa micelijumom ne ranije nego tek za 5-6 generacija.
Autor: Elena Panina
S ruskog preveo Zoran Milošević – https://russtrat.ru/think-tanks/8-avgust-2023-1956-12181
Izvor: Nauka i kultura