Marko Miljanov Popović: Dve pohare Kuča
Prva (1774):
Turci, videći krajnje muke Kučima, ponoviše svaku dosadu prema njima, da se niko š njima ni sastat ne može, a kamoli trgovat. Svaka ih pomoć izdade, da se ni travama prijed pomenutijema pomoć ne mogu, a to je bilo stoga što za toliko godina nijesu mogli soli nabavit, no su travu neslanu jeli, pa im se činjelo da ih je i trava izdala, te da ne krijepi kao prijed. To je lako vjerovat, jer su prijed travu zamjenjivali i miješali nekad s mlijekom, nekad sa solju, nekad s mesom, a nekad su krijući kupili oku brašna ili ugrabili po putova turskije više torbica i tovara, a sad nigđe ništa od toga, te zato je trava izgubila svoju prvašnju moć.
Videći da Kuči neiskazanu muku podniješe, Turci izgubiše nadu, da će ih muke nagnat da im se pokore, pa kako su ih prijed zaludu molili da se pomire i caru daju arač kao drugi, stoga su im sad iskali tri turske sitne pare na kuću, samo da su u tefter carski zapisani ka podajnici. Kuči pristanu i daše po tri pare. Drugu godinu zaištu Turci arača po trideset para, misleći da Kuči, onoliko izmučeni, a sad danuli dušom u otvorene pazare, neće zaratit. Kad Kuči ne šćeše dat no opet zaratiše, Turci opet skloniše na tri pare, ali Kuči ne daše ni to, govoreći: „Pošto prevariste drugu godinu, znamo šta ćete treću tražit – psu i sili tek se kost dadne, i meso će izjest!“
Tada vezir pošalje Punana Dedina Oraovca da im zbori za arač. Punan je doša među Kuče i reče im: „Dajte Drekalovići, arač, kumim vas Bogom, e vas uočila turska sila, oće vas poharat, a vezir vam je sklonio arač na pet stotina groša, i to svi Kuči da date“. Oni odgovore: „Ne damo“. Punan je opet reka: „Dajte, Drekalovići, vi svi polovinu, a ja ću sam polovinu, teke da ne poginete“. Onadar reče Sinan Perov Mijović: „Ja ću dat Turcima sam svih pet stotina groša, no viđite, vi Kuči, možete li primit sramotu, jer smo se i lani osramotili što smo im dali po tri pare, a oni ove godine trideset traže“. Onadar reče Nikola Paunov Pejović: „Kad mi posijeku Turci devet brata i bratanića i mene, onda neka dođu da uzmu arač“. Svi Kuči na to rekoše: „Ne damo“, i Punan se vrnu i kaza veziru.
Kad ovo čuje skadarski vezir, upotrebi ovakvi način: dadne mito u Kuče, da se među sobom izdadu, i to mu ispadne za rukom. Neki od ostalije Kuča primiše mito od Turaka i izdadoše. Evo njihovije imena: Ljulja Palumbov, Turčin iz sela Ledina, Pale Lekin, Latinin iz sela Banjkana, Punan Dedin, Srbin iz sela Berove, Bećo Savićev, Srbin iz Lijeve Rijeke. Oni su četvorica uzeli iz Turaka po kapu pulja. (U to vrijeme mlogo je tije para bilo. Jedna pulja imala je vrijednost jedan i po groš.) Turci su poslali para po riječenijema izdajnicima da dijele narodu i odbiju ostale Kuče od Drekalovića.
Pomenuta četvorica dijelili su pare narodu, ko je htio uzet. Kad je Punan Dedin dijelio Oraovcima, pitao je Ola Prašova: „Oćeš li, striko Ole, izdat Drekaloviće?“ Ole odgovori: „Ne, tako mi duše“. – „Ada oćeš da ti dadem pulju?“ – „Oću, tako mi duše“. Ova riječ i sada živi među Oraovcima, te druga oraovska sela ukoravaju Podgrađane, kad se poriječaju, govoreći im: „Vi ćete se za pulju prodat, ka što su vam i stari“.
Za koliko su ovi četvorica dijelili pare, u toliko se vojska turska kupila da udari na Drekaloviće. Vezir skadarski doša je s vojskom u Zetu na kulu Begovića. Tu su mu došli dva oraovska junaka, Đulja Jovanov iz Podgrada i Iveza Vukov iz Kuti. Vezir je dava Đulji barjak da ide pred Turcima na Drekaloviće, no Đulja mu je reka: „Ne dopušta mi pravoslavna vjera i čast junačka, da vojujem protivu braće“. Poslije dužeg razgovora, vezir je spuštio kroz prozor niza zid barjak i konopac, govoreći: „Uzmi, Đulja, sad koje oćeš: barjak pred vojskom ili konopac na grlo“. Govoreći ovo, vezir je bio na prozor od povisoke kule Begovića, a Đulja među vojskom, ulogorenom na polje oko kule.
Pošto ga je nagonio vezir da uzme barjak ili konopac, iskočio je Đulja između vojske i doša pri zidu đe visi barjak i konopac i primio se na šticu povisoko namještenu za vješala, govoreći: „Pomozi, Bože: oću konopac na grlo, a ne barjak protivu braće“. Dodajući još: „Ostavljam moga svakoga na amanet Drekalovićima, a ja veselo mrem za nji“, i metnuo je namčicu na grlo. Vezir mu je opet reka: „Uzmi, Đulja, carsko znamenje, a makni konopac s grla, da ti ne miču šticu ispod nogu“. Đulja je odgovorio, smiješeći se podrugljivo: „Ja ću, pašo, to učinit sam, da se ne muče tvoji Turci“, pa je tresnuo nogom, i štica se prevrnula, a on osta viseći. Pričaju da je tada izdajnik Punan pita: „Na čiju kuću vrana smrdi“? a Đulja mu odgovorio: „Danas na moju, a sjutra će na tvoju“.
Onda je vezir spustio i drugi konopac pokraj barjaka i obrnuo oči na Đuljina druga Ivezu i reka mu: „Oćeš li ti barjak ili konopac?“ Iveza je reka: „Ja ću što i Đulja“, pa je krenuo k vješalima. No poturčenjak Ivezin rođak, koji se zva Sulejman Kut, zamolio je Adži-pašu Osmanagića iz Podgorice, da mu ga odbrani od vezira i vješala. Adži-paša dofati Ivezu, da ne ide na konopac, govoreći veziru: „Čestiti pašo, može li ga blago otkupit?“ Vezir odgovori: „Ne“. – „Ada može li moj sin da se za njega objesi?“ Vezir: „Ne“. – Osmanagić: „Aman, mogu, sve ću dat, a njega ne dam”. To je govorio, držeći Ivezu za oba ramena. Poslije ovoga govora vezir je ćuta zamišljen, pa tek dockan izgovori: „Eto ti Iveza, poklanjam ti ga“. Vojska je čestitala Osmanagiću kao pobjediocu, kad je krenuo sa Ivezom u svoj logor, i čudila se Ivezi, kako ga guše suze i žalost, ostavljajući Đulju svoga druga. Turski i arbanaški vojnici govorili su: „Gle kako ga guši žalost, kad se izbavi konopca, a prije kad iđaše k njemu, niđe toga ne bješe“. Mnogi su turski i arabanaški junaci dolazili, da čestitaju Ivezi slavnu smrt njegovu i njegova druga Đulje, ne razlikujući jednoga od drugoga, a Osmanagić dičio se, što je takvoga junaka izbavio.
Mnogo se priča, da je turska i arabanaška vojska govorila i čudila se, kako srpski junaci veselo u smrt idu, a viša ih tuga spopada, kad se od nje izbave. Ovo je i veliki strah u tursku vojsku ulilo, i govorili su da se zaludu na Kuče vojuje, znajući kako tamo vojske ginu, i gledajući kako ovi rado na smrt idu. Ovaj strah je poplašio cijelu vojsku, te su mnogi govorili da se natrag vraću, i Bog zna oće li se iko vratit iz toga prokletoga krša.
No u taj najviši turski strah oživješe i kučki izdajnici. Pavo Stojanov Oraovac iz sela Lazoraca nije čeka da se Đulja makne s vješala, no je pokraj njega barjak uzeo i krenuo pred vojskom turskom vičući: „Za mnom ko je junak!“
Vezir skadarski razredio je vojsku, da im sa sedam strana udari ovako: begovi bosanski i ercegovački da udare preko Kupusaca, Mećikućić preko Bioča, beg Zotović s glavarima turskijema i arbanaškijema od donje Arbanije preko Fundane, Usein Ot s gornjom Arbanijom preko Zatrijepča, beg Šabanagić i paša Mahmudbegović od Stare Srbije preko Oraova, kapetan Mekić od Kolašina preko Veruše, a vezir s njegovom vojskom na Medun.
Kad je vezir doša na Medun, Drekalovići, videći da se ne mogu izdajstvu i tolikoj sili turskoj održat, nijesu se u grad zatvarali ka prvije puta, no su načinjeli šanac na Ubli na kraj Gomilica. Tu su čekali Turke, a stoku i sitno roblje prećerali u Malu Rijeku, đe je velika uvala i skriveno mjesto, misleći da ih tu neće Turci nać, niti moći doć. Vezirova vojska od Meduna prva im je udarila na šanac. Tu su se branili, dok su ih opkolile i druge vojske, koje su predvodili vješti izdajnici, kudijen će ih manji rizik bit i naši bolje ginut.
Drekalovića nije bilo pod oružjem do sto četrdeset vojnika, od kojih Turci posjekoše u šanac sedamdeset, a toliko utječe k Maloj Rijeci. Tu je poginuo i prije pomenuti Nikola Paunov sa devet brata, kao što i narodna pjesma kaže:
„Tu brat brata ne kće ostaviti,
Tu nijedan život ne zašteđe
Makar staroj majci rad zakletve,
No poštenje i mlijeko njeno
Ljubavom ih brackom opojilo
I vjenčalo da umru zajedno,
Ali ne bez turske pogibije“.
itd.
One što utekoše iz šanca rašćerali su uz Cvilin, kudijen su ih druge neprijateljske vojske sretale.
Punan Dedin, koji je predvodio vojsku tursku od donje Arbanije, doša je po noći u oraovsko selo Kuti na kuću Iveze Vukova. Čeljad, kako su sjeđela oko ognja, nijesu znala za Turke dok nijesu u kuću uljegli, a Ivezin brat, kako je pjeva uz gusli, bačio ih je, a oganj se potulio, i zbrkala se čeljad, a on kroz gomilu naroda uteka iz kuće. Punan ga je zva i govorio mu: „Nemo ubit koga, Iveza ti je u turske ruke“. (Tako je i bilo, i Adža-paša Osmanagić, nije puštava Ivezu iskraj sebe za nekoliko godina, da mu ga vezir krijući ne ošteti). Turci su zakonačili u kuću Ivezinu. Ujutro, kad su krenuli, sve su Ivezino razgrabili do jednoga sača, pod kojim je tu noć žena Turcima ljeb pekla. Paša Mahmudbegović koji je tu konačio, reka je da se ženi ostavi sač. Taj je sač i sad u Spasoja Božova Nikočevića, ali ne cio, jer je polovina pregorela, te je Spasoje onu izgorelu polovinu popravio.
Vojska se turska krenula iz Oraova preko Bezjova gornjijem krajem kučkije sela, paleći dovrh Cvilina. Tu su sreli s nekijem Kučima, koji su iz šanca utekli. Vojske su se turske sastajale od svujkuda. Kuči su izmicali bijući se do na Džepinu za Cvilinom. Tu je bio dub debeo, ka stog sijena. Iza toga duba bili su se nekoliko Kuča s Turcima ka iza šanca, dok su ih primorali da bježe. No stari Bjelan Mićkov bijele do pasa brade nije oružja nosio, no je dotle na toljagu doša. On je reka družini: „Ja, duše mi, dalje ne mogu bježat, no ako ćete mi dati jednu pušku, da ubijem jednoga, kad dođu da me posijeku, a vi bježte i da ste prosti“. Oni mu dadoše pušku, pa se izmakoše u krš prema njega. Turci se primakoše dubu i Bjelanu. Jedan je pred družinom odio, zelena mu čalma oko glave savjena. Kad se primaka, pukla je Bjelanova puška, i Turčin panuo niz konja. Družina Bjelanova zavika: „Aferim, starče, prosta ti duša, sad ne žali umrijet!“ Ovo su pošljednje riječi koje je Bjelan svoga života čuo, a nije moga odgovorit, jer kad je pukla puška, tresnula je kao obično kad pukne, a starost Bjelanova nije mogla taj stres podnijet, no kad ga je gurnula u rame, panuo je nazadačke i nije se moga ispravit, no su ga tako našli i posjekli.
Taj mah sramota je bila, a i sad je, kad koga posijeku neprijatelji, a da ne pogine koji na njega. Kad je Bjelan poginuo, ne zna se jesu li ubili kojega na njega oni koji su gledali, kad su ga sjekli. A za Niška Vulina Oraovca iz sela Podgrada zna se, da se tu odlikova kao junak. Srio se na mejdan sa Selčaninom i ubili se puškama. Arbanas je panuo, a Niško ranjen uteka u goru. Košu sestru mu, koja je š njim u boj bila, porobiše Arbanasi, ali ju poslije platiše glavama i Nišku vratiše, jere su Niško i Selčanin ozdravili i pobratimi poslije bili; stoga je i moga Niško sestru vratit i svetit se. Družinu Bjelanovu i Niškovu, koja je bježala od gornje vojske, pretekla je donja, pred kojom je bio barjaktar Uskoković iz Lješanske nahije. Njega je ubio Stanoje Lazov navrh Gologa vrha i tu mu je poboden kamen, koji se zove „Kiljan barjaktara Uskokovića“. Otalen se svi Kuči zbježaše u Malu Rijeku, đe im je roblje i stoka bila.
Rečene turske vojske sastale su se sa sedam strana i opkolile povrh nadnešenije stijena nad Kučima i Malom Rijekom. U tu saprtiju nije smio uljeć nijedan turski vojnik, jedno od vrleti, a drugo što je pucala i đekoja puška kučka. U to se ču zla riječ u tursku vojsku: „Urvite kamenje vrh njih, ne može im se ništa drugo, no ostaše“. Kad su kamenje urvali, to je bio strah božji: niza visoke visove maloriječke sve je kami zagmiza i goru polomio. Ko je to gleda, priča je da „nije takvijeh gromova na žive duše padalo“. Kuči pobjegnu s robljem, što nije izginulo, preko vode Male rijeke, a sve živo ostade Turcima u ruke. Čeljad prijeđoše Rijeku na bratonožićku stranu i upute se da bježe preko Bratonožića; no pop Maško, bratonoški glavar, kad viđe Kuče đe k njemu bježe, povika je: „Natrag, more, nema ti preko mene bježanja“. Kad su taj glas čuli, mislili su da će postat tursko roblje, jer ne daju naprijed, a turska vojska prisnažuje ozad.
Umrije nada, stiže očajnička muka, nemoćno roblje sjede u strmenitu stranu povisoko od vode, tu da ih Turci fataju, a vojnici se još biju sa Turcima oko vode. U narod se priča da su se u ovome boju očajnički borili: Bele Martinov Popović s Gornjega Meduna, Savko Popov Ivanović, Ljakić Stanojev Ljaković, Đuro Tolev Ivanović i Peroš Vušov Ivanović s Donjeg Meduna, Drekalovići; Čobo Manojlov Ljuljanović s Kržanja i Joko Adžin Žiković s Ubala, i još mnogo odličnije junaka Drekalovića i ostalije Kuča, i nabraja se u kakvom je koji ođelu bio: Savko Popov u crvenu struku, Bele Martinov i Čobo Manojlov u zelene čalme oko glave, itd. No dok su se oni tako borili i mislili da se tu do potonjega kolju, ču se glas među njima: „Evo pećina nadesno prema nas, no bježmo k njoj“. Taj mah uputi se roblje k pećini, a za njim uskoče i ostali vojnici.
Onda Turci jurišaše ka na gotov lov u pećinu, kojoj je ulazak ružan, strmen i kamenit. Kad su Turci došli do vrata pećine, Kuči su ih grdno puškama i kamenjem pobili iz pećine, jer koji je tu poginuo, valjao se niza stranu k vodi, a bilo je i zdravije da se premeću s poginulijema na vrat i na nos. Tako Turci streknu i uzmaknu, a Kuči se otvore iz pećine i juriše u njih puškama i noževima, ćerajući ih do vode. Uzeše nekoliko fišeka s Turaka. To je najbolje bilo, da se više brane iz pećine, jer ih opet ugnaše u nju. Kad Turci ponovo dođoše do vrata od pećine, ne jurišaju ka prije, tek pucaju u svod od pećine više sebe. Olovo je padalo ka grad, udaralo u svod, a od svoda padalo na čeljad, koja su ležala aljinama prekrivena, i kad bi pretežalo i đeca mala počela kvrčat, žene su zgrtale i olakšavale olovo s đece. Turci poznaše, da su orijedile puške pucat iz pećine, a to je znak da fišeke štede i da ih već malo imaju, pa su se sve bliže vrata primicali, da nijesu mogli šteđet fišeke u pećinu, no su morali pucat, dok jedan traje. Dođe krajnja muka, fišeci manjkaše, i dođe vrijeme, da se noževima i puškama ćevački (vrzimice) brane i kamenje isturiše.
Kad bi glas u pećinu, da već nema kamena ni fišeka da ima čim drug pušku napunit, nastade žalost i tuga, proleže se pećina od kukanja žena i đece. Tijem sebe izdaše da se uvjere Turci, da su im robovi. Turska je vojska učinjela veselje, najprijed ona blizu pećine, koja je čula jauk u pećinu, a poslije zagrakalo je veselje u svu tursku vojsku. Već se uze muštuluk serašćeru da se predadoše Drekalovići. Turci dođoše na vrata od pećine, vičući: „Izlaz robe, na aman“. Iz pećine odgovarali su Savko Popov, Ljakić Stanojev i drugi: „Udri, Turčine, nema amana!“ Ka što reko, brane se noževima i puškama toljaške. Prijed je donošeno posuđa, koje im sada služi za obranu. Biju Turke na vrata pećine: kotlovima, štrugljama, vaganima i komatima ljeba. Žene razvile đecu iz kolijevaka, da i kolijevkama biju Turke; no jedna nije imala kad izvadit dijete, no je udarala Turčina s kolijevkom i đetetom u glavu, te se prevrnuo i panuo vrh drugoga, a drugi vrh trećega, i tako udarajući jedan o drugom, da se poslije nije moglo brojit koliko ih se urvalo dolje.
Puška ne puca, tek ko koga može udarit čim reko. U to je Mara Martinova našla fišek u spremu koju je nosila sobom, i dade ga sinu Belu Martinovu, te je pušku napunio. Turski barjaktar uskoči u pećinu, srete se s Belem i ubiše jedan drugoga, da nijesu živi na zemlju pali. Kuči uzeše fišeke s barjaktara te napuniše puške i one Turke na vrata od pećine pobiše s velikom grajom i veselijem alakom. Turci začuđeni povaljaše se, ubjeni i ne ubjeni, gomilama niza stranu bježeći, a Kuči ćerajući ih i tukući žešće nego prijed do vode. Uzeše fišeka i pušaka, kojemu je trebalo, jer je mnogi svoju slomio, pa se vratiše u pećinu po drugi put, Bogu blagodareći s novijem životom, pa iako su mislili, da im neće dugačak biti, no će sjutra Turci svršit što danas ne mogoše. Ali su se veselili, misleći, kako su malo prijed bili i Turci o njima mislili, a sad misli promijenili i nezadovoljni, jer spuze (izmače) im lov između kandža, kao komatić leda između prsta. Kučima slađe bješe ovo produženje vijeka, no prijed što više. Imaju još neke fišeke, još će neki Turci poginut na vrata od pećine sjutra kad dođu. Noć se primače, moć će se živjet do sjutra; ko je danas poginuo, ne žale ga – ljepše je poginuo od njih.
U pećinu su konačili živi i mrtvi zajedno, a najmučnije ranjenici. Neću da pričam kako su ljuđi proveli tu noć na vlažnu zemlju, malo gladni a više i najviše umorni; kako se večeralo, spalo, o čem se govorilo; kako su se ranjenici po pećini u neviđelici bez vode i druge ponude valjali u krvi, ječeći i zovući Boga u pomoć, da im dušu primi i spase ih mučenja; kako su zdravi stražu čuvali, na pomrk, ljuđi i žene kamenje kupili i unosili u pećinu, da se sjutra brane, kad dođu Turci, a ne bude fišeka; kako su majke đecu zamukivale, kad su ljeba tražila, đe ga nije, jer i što ga je bilo, bačeno je toga dana gađajući š njim Turke – no ko ima osjećaj i na muku je bio, samo će mu se kazat, i učesnik će biti njinije muka toga dana i noći u pećinu.
Tu prođe noć, a dođe dan, da se Turcima nadamo. Turska poslovica kaže: „Turčin mudri s kola fata zeca, ni trošeći, ni za njim trčeći“. Tako i sad narediše, da im se bez troška iz pećine predadu. Poslali su Bratonožićima, da utvrde puteve da ne uteknu iz pećine, pa ne treba juriša na njih, jer će pobit Turaka sa onijema fišecima, što su juče uzeli od njih, a i straža im je kazala, da su kamenja u pećinu nanijeli, kako su provali i prvi dan, a od kamenja bojali su se kao i od pušaka na strmeni ulaz pećine. Turci su znali, da nema u pećinu ljeba ni drugoga čim se živi, no je sve juče izbačeno gađući Turke, pa zato su čekali jevtin pazar robovima.
Vezir je doša s Meduna na Kosor, i metnuo lagum u crkvu kosorsku, koji mu ne puče po volji, no kako mu je šator bio prema crkvi, kad se uždio u crkvu, dopro je plam do njegova šatora i opalio mu jedan kraj, a od crkve pade samo jedna strana, Vezir nije da da se više lagum meće ni obaljuje, no je taj čas vratio se na Medun i tu je čeka, da mu roblje iz pećine dovedu. No narodna poslovica kaže: „Ako si jači, Bog je svači“, pa milostivi Bog posla spasenje i Kučima, a evo kako.
Rovački vojvoda Minja Radulov, kad je čuo i vidio da izgoreše Kuči, krene sa svojijema Rovčanima u pomoć, kao što je i prije dolazio na Orljevo i kulu Rašovića. Ali sad mu ne daše doć Bećo Savićev s Ljevorečanima, pobiše se i vrate Rovčane natrag. Onda vojvoda uze dva druga i pođe gorom besputice između sela bratonoškije i ljevorečkije i malo prije mraka stigne na visoke maloriječke stijene prema turske vojske. Razgleda je straže i ulazak pećine, pa š njegova dva druga nazva „dobro veče“ u pećinu. To mu je bila prva riječ, a druga: „Dižte se, da bježimo“. Pošto je mrtve položio jednoga do drugoga, među kojijema su bile i dvije žene mrtve, za ranjenike naredi nosila, da se nose preko Bratonožića krijući, i zapovijedi da se ne smije govorit, ni kašljat, i da se pazi na svaki krok, da nikome ne čorokne kami pod nogom; dijete malo u kolijevku, kojemu majka plač ne mogne ugušiti sisom, rukom, ili bilo čim, bolje da se zakolje, jer ako straža išta dočune, sve propada.
Najprije krenu dvanaest ranjenika, koje su morali nosit. Kad su krenuli iz pećine, morali su odit uz visoku strmenitu stranu, kudijen ni kožđe (kozije) putine nema. Savrh strane, između bratonoškije sela, koja su im s desna i lijeva bila (Klopot, Potkrš i Pavličići nalijevo; Vilac, Vratigoj, Pelev Brijeg, Seoštica, Kisjelica, Lutovo nadesno), preko bratonoškije brda, kudijen su odili, nema puta, no saprtije, krš i gora. Po bijelome danu da čoek tudijen ide, zlom bi taj put zapazio, a kamo li premrlo roblje po neviđelici. Tu mrtvi ranjene nose, jer više je odolio glad i umor zdravome, no li ranjenome. Bježali su preko Lutova navrh moračkije stijena koje se zovu Platije. Tu su slobodnije mogli disat od straha Bratonožića. Pregledali su koliko je mrtve đece u kolijevke, koje su majke ugušile u putu, zatiskajući im usta da ne plaču. Nađoše mrtvo sedmoro đece. Neke majke ne bjehu znale, da im je dijete udavljeno, no su mislile, kad su im usta zatvarale, da su zdrava plač prekinula, a sad, pipajući ih u neviđelicu, govore: „Ada nije ni moje živo!“
S Platija su navalili niz velike strmeni na vodu Moraču, pa otolen opet ajd na više sve jednakijem putem. Samo nema straha ni Turaka, a druge muke produžaju se, dokle ne dođoše u Rovca, đe ih Rovčani bracki dočekaše.
Pošto Kuči prođoše preko Bratonožića u Rovca, Turci opljačkaše sve bratonoško što su imali i zajmili u Podgoricu veziru. Vezir je pita je su li sve uzeli i dognali što su imali Bratonožići, i kad su mu rekli: „Jesmo sve bez jedne crne mačke“, on je posla luđe te su mu i nju donijeli, i to mjesto đe su ju ufatili zove se i sad „Mačkin krš“. S blagom bratonoškim ogradio se most kod Podgorice koji se zove „Vezirov most“.
Turci ne ostaviše Kuče na miru ni u Rovcima. Oni poslaše Rovčanima da im vrate svakojega roba, prijeteći da će sva Rovca popalit, ako biše ikoga ostavili od Drekalovića da ga ne vrate: muško ili žensko, staro ili mlado. No kad viđeše da im Rovčani ne šćeše vratit Drekaloviće, krenuše s vojskom na njih preko Spuža, Bjelopavlića i Pipera. Onda Rovčani opraviše u tursku vojsku jednu ženu s đetetom u kolijevku, da im ponudi šišano kumstvo, jer su Turci ovakva kumstva primali.
Rovačka žena a turska kuma došla je na Bjelopavlicko polje niže Martinića, tu je srela tursku vojsku i zamolila vojskovođu da primi kumstvo i da vraća vojsku. Turci se podrugaše tome, ružno govoreći njoj i svetome Jovanu. Kad je viđela da ne pomaga kumstvo, u onu ljutinu izvadi iza pasa prešlicu, na koju je dotlen vunu prela, pa ju pobode drškom u zemlju među turskom vojskom, govoreći: „Evo vi, Turci, prešlica, ajte na nas, ako vi majka nije kurva!“ pa se onda vratila natrag, a vojska krenula za njom.
Rečenoj turskoj kumi bilo je ime Prenta, i ono mjesto, đe je pobola prešlicu, po njenome imenu zove se Prentina glavica. Tu je doskoro bio pazar, na kome su se kupila Brda i Crna Gora i narod iz Turske svake neđelje, i trgova što je ko ima.
Prenta je rano stigla u Rovca i javila da ide turska vojska. Rovčani i ono Kuča dočekaju Turke i pobiju se. Turci se razbijeni vrate a Rovčana i Kuča pogibe šezdeset, no ne znam jesu li i ranjenici tu brojeni, jer su mi daleko Rovca.
Tako se zlo završila prva pohara Kuča za Drekaloviće i druge Kuče, koji su š njima zajedno ginuli, kao prije pomenuti Đulja Jovanov, Iveza Vukov, Niško Vulin, Čobo Manojlov, Joko Adžin itd. Od kučkije brastava nijesu izdavala Drekaloviće, no se zajedno š njima borila, muke podnosila i bježala u Rovca, brastva Krivodoljani, Žikovići i Bakočevići, od nekije brastava jedni su bili s Drekalovićima, a drugi s Turcima, a više brastava bili su svi pri Turcima.
Ovi je događaj s velikim osjećajem narod spjeva u svoje pjesme. On svakojega junaka ime se poštovanjem spominje, a izdajnike ruži, kao da je juče bilo.
***
Druga (1851):
U ovo vrijeme knjaz Danilo zatraži od Kuča da plaćaju danak i da im postavi sud. Kuči ne kćeše čut o danku, jer ga nijesu ni Turcima plaćali. Ovakav odgovor ražljuti knjaza Danila, te pošlje na njih veliku vojsku sa svojijem bratom Mirkom, da ih silom posudi i protivnike kazni. Vojvoda Mirko doša je s vojskom na Bioče kod Morače i otlen posla Kučima ovu naredbu knjaza Danila: da mu dođu Kuči, dvanaest njinije glavara da se mušketaju, đe se ufate, a drugi narod neka se ne boji, da mu je božja vjera, samo da im postavi sud i sjedini ih s Crnom Gorom i Brdima, ka jedan narod i jedna braća da budu.
Iako su se Kuči čudili naredbi da se ubiju dvanaest glavara, među kojijema su tri sveštenika, jer nijesu priznavali da su učinjeli takvu pogrešku za koju bi smrt zasluživali, opet su se skupili na zdogovor da vijećaju o knjaževoj naredbi. Među Kučima je u to vrijeme bila velika nesloga, stoga oni koji više znahu i zbog nazatka i nesloge očajavahu, nadahu se da će sve to izliječit bracko jedinstvo s Crnom Gorom, govoreći: „Bolje je da se svi zajedno bijemo, nego redom jedan po jedan“, ali evo muke što ne mogahu pristat da im se pogube dvanaest glavara. Zbog ovoga Kuči se još više razdvojiše. Viši dio Kuča ojdoše kod Mirka na Moraču, a manji dio ne kće se odvojit od glavara i sveštenika, kojijema se smrt obećavala, a od brastva Čejovića ne ojde niko, no svi ostaše kod svojije glavara i popova.
Oko glavara i bratstva Čejovića skupi se nekoliko vojske, u kojoj su bili i četrdeset podgoričkije Turaka, i ulogori se, prema vojske crnogorske i brcke, povrh biočkije strana, da se bije, kad vojvoda Mirko krene s vojskom u Kuče. No Kuči, koji ojdoše kod Mirka, nijesu mlogo marili za ovu vojsku, jer su sva jaka kučka brastva bila š njima, a koji nijesu š njima tu došli, ti su čekali u svoja sela ka ozeba sunce, radujući se svak po nekojemu dobru: neki brackome jedinstvu, neki grbu i poglavarstvu, netko medalji ali krstu, a ko je bolji i pametniji, taj se veselio brackome ojačanju prema Turaka, pa i koji nije umio za višu srpsku sreću mislit, da mu jedinstvo koristi prinese, a on se nada e će više zla Turcima učinjet kad jedinstvo bude – tek svaki se Kuč radovaše bez onije dvanaestoro glavara s družinom, jer i oni najsiromašniji nada se, ako ne čemu drugom, a ono pravome sudu, koji će ga branit od jačega.
Vojvoda Mirko sjedio je s vojskom pet-šest dana kod Morače, i tražio je način kako bi zauzeo Kuče bez velike pogibije. Prvo je nudio Tura Đurova i još neke da mu, krijući, uvedu crnogorsku vojsku u Medun. Turo mu je odgovorio: „Neću sam sebi nađest ime izdajnika, a otvoreno ako ćeš da idemo, drug sam ti“. Onda se nađoše Braco Dragojev i Spaho Božov i još neki koji primiše tu ponudu. Oni su pričali da su tada rekli vojvodi Mirku: „Ne briži ti kako ćeš u Kuče doć i sud postavit, no ni dadni božu vjeru da se nijedan Kuč ne boji, pa ćemo ti put otvorit u Kuče da ideš bez nikakve pogibije i štete Vaše ni naše“. Vojvoda Mirko im na to odgovori: „Ja ne znam za koga vi tražite božu vjeru; vjera je data svakome bez onije dvanaestoro glavara, koji su zapisani da se mušketaju. Njima ne smijemo od knjaza vjeru dat, to može učinjet samo on, a drugi ne. Ako tražite vjeru za druge Kuče, to vi je ružna mana, kad sami znate da ja ne oću, nijesam krenuo da se koljem s rišćanskijem narodom, no da sud i red postavim i združim s Crnom Gorom i Brdima“. Kuči, ka prekoreni što mu iskaše vjeru, rekli su: „Znamo e nijesi doša narod da kolješ, no ti ištemo vjeru za one dvanaestoro Kuča, pa mirno da ideš u Kuče i da radiš što je potreba, a svi Kuči željno čekaju da se sjedine s knjaževom zemljom, a ako koji ima da to ne umije željet, takvi ne može nam smest, no ćemo sve lijepo svršit“. Vojvoda Mirko im je odgovorio: „Onijema dvanaest ne mogu vjeru dat prije no knjaza vidim, no neka se oni uklone iz Kuča, a vi naredite, kako najbolje znate, da ja s vama idem u Kuče, da postavimo sud i uredimo Kuče, pa kad to svršimo, vi ćete ostat da sudite narodu ka njegovi glavari, a ja ću otić na Cetinje da kažem knjazu kako smo stvar uredili. U to se nadam da će one dvanaest glavara i sveštenika prizvat sebe i oprostit im živote, pa može bit i za glavare poslije postavit da upravljaju narodom ka i prijed, i još lakše, jer će im knjaz pomagat, a dosad su se sami s narodom mučili, a ja znam da je narodom glavarima muka upravljat kad nema gospodara i strogog suda“. Ali Kuči koji su vjeru tražili za glavare, tražili su samo da ne budu ubjeni, a prvijenstvo su željeli, ka obično Srbi, sebe prisvojit, da oni budnu glavari plemenu, pa i ako im je mana bila pred narodom, da s boljije prenesu glavarstvo na sebe i žmurećke se grabe za prvijenstvo, na tu staru Bogom neblagoslovenu Srbinovu prćiju. No, kako mu drago, Kuči se pogodiše s vojvodom Mirkom ovako: da dovedu vojsku brcku i crnogorsku po noći u Grad medunski i da tu k njima svi Kuči dođu, da se, po rečenom ugovoru, sud i red postavi. Samo je još uglavljeno da se izgore kuće onijema dvanaestorici glavara, bajagi da se knjazu utuli ijed i prijed im oprosti.
Taj mah Kuči, koje je vojvoda Mirko odredio, uzeše jedan dio crnogorske vojske, odvedoše je po noći uoči Petrova dne niz Mazanicu povrh Doljana i uvedoše u Medun. (U prvom se rukopisu kazuje: da je serdar Jole Piletić, koji je, „kao pograničar ima mloge prijatelje u Kuče“, sklonio neke od njih da predadu Grad, pošto im je vojvoda Mirko dao vjeru „da se nikom ništa neće učinjet do onije 12 glavara“, i da je on odveo vojsku u Grad. Vjerovatno je da je ovo mjesto namjerno izostavio vojvoda Marko, štedeći Jola, koji je bio stric njegovoj prvoj ženi. Po drugom rukopisu odveli su vojsku u Medun pop Spaho i Baco Dragojev.) Oni Kuči koji s glavarima bjehu povrh biočkije strana naredni da se biju s crnogorskom vojskom, kad čuše iz Grada šemluk i viđeše za sobom vojsku i međusobno izdajstvo, nijesu boja činjeli, no su utekli kud je ko moga. Ostali narod mirno je doma sjedio, a koji su bili malo više poznati, ižljegli su sa sela da sretu vojvodu Mirka, koji je taj mah s vojskom okrenuo na Medun, ka sretnji, videći bracko jedinstvo i slogu. No moglo se u kretanje viđet da vojvoda drugo misli, a ne ono što je govorio; jer ne povede svu vojsku sobom, ka što se mislilo, no vojvoda lješanski sa svojom vojskom ojde uza selo Raće na Momče, a Novica Cerović, Pavić Đikanov, kapetan rovački, i Milisav Mišnić, kapetan morački, sa svojijema vojskama otišli su gornjijem krajem Kuča preko Brskuta i Širokara, kako će pofatat roblje i stoku u planinu kučku.
Kuči, koji prvi sretoše veselu braću Kuče i vojvodu Mirka s vojskom, biše svi ubjeni i posječeni, a za tijem po sela sve puška pobi i nož posiječe. Ne biše pošteđena ni đeca u kolijevke, bez razlike je li muško ali žensko, jer je svaki ita da mu ga drugi ne ugrabi i za to medalju ali krst dobije, a njega bez poštenja ostavi. Tako i starci i bolesnici, pa i da se nijesu mogli dić od starosti ali bolesti, biše posječeni i glave im ponešene na mjesto đe treba da se broj ne zaboravi. S jednom riječi: ili je bilo hroma, ili slijepa, kljasta, gluva, nijema, odvojenika koji se ne miješaju s čeljadima no se zovu gubavci, i od tije je neke nož i sablja posijekla toga puta.
U narod se broji koliko je koje vrste poginulo i od koliko godina starci i đeca, jer nije bio običaj u kršćanina ni u Turaka da ubiju jedan drugom dijete, ni da se osvete đetetom prijed no oružje počne nosit, a tako i starcem kad bači pušku i boj batali, i ko bi ga ubio za osvetu, taj se osramotio, a ne osvetio. Tako, pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice zakla je troje đece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojice s Ubala. (Ružica Nikolina o tome priča ovako: Kako je nosila dijete u kolijevku, vojnici je ufate i počnu raskubat. Ona je mislila da će joj uzet aljine š nje ka drugijema, no u to je ostave nesvučenu, i ona veselo krenu dalje, misleći da je potrefila na vojnike kojijema je nisko ženu svukovat. No idući opazi ozada krv niza sebe, pometnu kolijevku na zemlju da vidi oklen je krv, kad – ali dijete nema glave, no ju je okinuo i poša rečeni pop Mijailo. Neke su majke kumile i bogoradile vojnike da im dijete ne zakolju, no vojnici, pošto ga zakolju, bačevali su ga u oganj đe kuća gori, i pričaju da je od đeteta zelen plam.) I Koruna Radonjina s Kosora nosila dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom, reče joj: „Stan ženo! Što ti je to na pleći te nosiš?“ Koruna reče: „Dijete, i to nekršteno; evo ga tebe na Boga i sv. Jovana, ti da ga krstiš.“ On joj reče: „Krstit ću ga, no čeka“. Koruna pričeka. Crnogorac, kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu gore na Medun i reče vojvodi Mirku: „Evo sam posjeka glavu“. Kad je iznio đetinju glavu bez kose, svaki se od tuge stresa ko je tu bio i vidio. Pričaju da mu vojvoda nije aferim da, no je mršnuo na njega, govoreći mu: „Poganski sine! nijesi ju moga metnut, đe svi drugi?“
Pošto je vojska Mirkova opljačkala Medun, ko je što stiga, i izgorela kuće, krenuo je doma preko Kosora. (Tom prilikom poarana je crkva medunska i ponešen iz Kuča sv. Arsenije. Kažuju da su ga kaluđeri donijeli iz Pećke patrijaršije u Manastir morački, no iguman morački Dimitrije reka je kaluđerima da ga nose u Kuče, govoreći: „Tu je slobodan od Turaka, a ovđen ga ne smijemo držat blizu Kolašina i drugije Turaka“. I donijeli su ga u crkvu medunsku, đe je staja dok je vojvoda Mirko doša i ponio sveca ka i drugo.) Kad su došli kod crkve kosorske, njegovi vojnici kamenjem su joj vrata slomili, iz crkve što se moglo ponijet ponijeli su: knjige, krstove i kolo sv. Bogorodice, a što mu nije valjalo, to je uždio ognjem i polomio. Ni grobove pred crkvom nije ostavio, no sve polomiše, što nije moga oganj izgoret. Kad su ovi grozni zulum činjeli u crkvu, reka je stari Turo Đurov, potomak vojvoda Petrovića: „Zašto, vojvoda Mirko, ovo da se čini od crkve i grobova?“ Vojvoda mu je odgovorio: „Nije ovo crkva, no džamija, Turo!“ – „Nije no crkva rišćanska i rišćani su ju gradili da se u nju rišćanski Bogu mole od nekoliko stotina godina, pa joj ti danas tursko ime daješ, pošto ju krvnički poara i satrije. Dosta si zla učinio, a da ne rušiš i ne pališ bogomolje. Evo koliko ti je glava kršćenije uvršćeno, ima si se čim zadovoljit i bez crkava“.
Ovo je reka stoga što su glave ljuđi i đece, koje su posiječene, skupljene na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi ih vojvoda Mirko moga pregledat i viđet koliko ih je. Govore da ih je bilo 243 i da je u te glave bilo 17 vojničkije koji su mogli u boj otić da se biju s Turcima, a drugo su bili starci, bonici i đeca. Ne znam je li ovi broj pravo rečen, teke ovo znam: da nijesu vojnici brcki i crnogorski branili, Bog zna koliko bi tu još glava posječeno bilo.
Vojvoda lješanski doša je sa svojom vojskom u selo raćeško. Seljani su ga bracki sreli, i on ih je bracki primio u svoju vojsku. Tu je doša Vučeta Mirkov, pobratim vojvodin, i š njim još nekoliko Vujoševića, i upita vojvodu: „Bojimo li se što, pobratime?“ Vojvoda mu je reka: „Ti ka da si zaboravio, pobratime, e smo ja i ti po Bogu braća, no ka da vjeru išteš“. Vučeta: „Ja nijesam, ni da Bog, za mene, no znam da se ne bojim kod tebe, teke se čuje za neke Kuče da im nema vjere“. Vojvoda reče: „Ko je reka, ja ne znam. Mi smo svi braća rišćani, boža je vjera data svakome, no me vodi u tvoju i moju kuću“. Vučeta s družinom povede vojsku i vojvodu preko preko Ubalca i Zagrede na Gornje Momče. Tu zaždiše dva dubiroga za znak dokle je vojska došla, pa se vrnuli opet u Raće, gđe su konačili i u društvu proveli ka domaća čeljad. Kad su sjutradan čuli glas od Meduna da je vojska vojvode Mirka sve što je stigla posjekla, onadar vojvoda lješanski, znajuć pod čijom je zapovijesti, oslabi i pušti te njegovu vojsku posjekoše kod njega na guvno u selo raćeško. Zaludu mu je Vučeta reka: „Šta je ovo, pobratime! Kamo ti bracka i Boža vjera, koju juče davaše svakojemu rišćaninu?“ Vojvoda mu je odgovorio: „Boga mi ti, pobratime, ne mogu ništa, no stariji zapovijeda“. Tako Raćesi i Vujoševići pogiboše, selo opališe i oplijeniše. Vojvoda nema rišćanskoga srca da odbrani pobratima i njegovu družinu, koje bješe primio u svoju vojsku, ka što su odbranili drugi neke, kojijema nijesu amanet i vjeru davali, a kao senat i vojvoda moga je i od drugije branit, kad ih je već jednom sebe primio, stoga mu govore u stihove: „Ima vlasti, no ne ima časti“. Narod o vojvodi govori da nije ima namjeru da to učini, kad nije prvi dan pobratima s družinom ubio, no je ugađa jačemu, a ne Bogu i svojoj časti; ali se u narod i to govori, da je i on sabljom pomaga sjeć svoje nove vojnike. Njega su ružili njegovi vojnici i drugi Crnogorci. Tako, Joko Savićev, Čevjanin, reka mu je: „Što učinje, vojvoda, od braće i svoje družine, da Bog da mi ne ispala duša iz tijela, dok tebe ne vidio sramotnu pogibiju!“ Vidi se da je lješanski vojvoda prosuo bracku krv preko zadane vjere od straha, teke je to nedjelo za sjutradan ostavio, no se prepa, kad je čuo što je vojvoda Mirko sa svojom vojskom učinio, pa nije smio da ne okrvavi raćeško guvno i da ostane bez poštenja, kad stigne vojvoda Mirko, koji se vraćaše doma.
No gornja vojska kojom su zapovijedali Novica Cerović, Milisav Mišnić, komandir morački, i Pavić Đikanov, kapetan rovački, niđe za sobom traga od zločinstva nije ostavila. Kad su došli od planine u sela kučka i viđeli što nijesu mislili da će ikad viđet: da je staro i mlado, hromo i slijepo pod mač palo, stare i mlade glave na gomile skupljene, a leševi bačeni u ublove i ognjeve – ne može se ovđe opisat žalost i tugovanje vojske i vojskovođa. Videći taj gadni i bezbožni užas, vojnici su zatvarali oči da ne gledaju taj srpski pokor. Milisav Mišnić i Pavić Đikanov bili su sami sebe rukama u prsi, lelečući i naričući za domaćom nesrećom, s kojom se gubi pred Bogom i pred svijetom. Ovako su mnogi vojnici i glavari činjeli, gledajući na gomile skupljene posječene glave od staraca i đece, od kojije mnogi nijesu imale kose: đetinje nijesu još počele kosmatit, a staračke se ogulile, i zubi od starosti pali, da ih je tužno bilo i žive gledat, a ne sad u gomili glava posječenije bogalja, i ako nikad ne bjehu mrski drugome nako Turcima; jer u toj hrpi oguljenije glava bile su i glave Zeka Jokanovića, Nikole Radonjina, Ivana Nikolina, Radovana Stankova, Jovana Nikolina i drugije starije turskije krvnika, koji su u svoje vrijeme bili strašilo Turaka. Reko da ih je tužno bilo gledat, a kad sam, ka dijete, o njima sluša kako se govori, ne oća što više željet, no da mi je ka koji od njih bit. Suze mi na oči udare, kad zborim i pišem o junacima, koji su me, u moje mlade godine, naslađivali njinijem djelima, a i brige mi zadavali u misli: oću li ja ka oni bit. Mnogi od vojnika i glavara tužnijem srcem kaževali su mi s kakvijem su bolom te glave gledali i razgledali, tražeći glave svojije prijatelja.
Gornja vojska i njene vojskovođe tužnijem srcem gledali su ovi polom, koji je donja vojska izvršila. Pavić Đikanov i drugi neki glavari toljagom su ćerali svoje vojnike iz ubalske crkve, koji bjehu uljegli da se prekrste i Bogu pomole. Pavić je ka nezdrav od tuge udara svoje vojnike, govoreći: „Izlaz iz crkve, bezbožna vojsko, ne zaslužuješ u crkvu da ulaziš, ni da se Bogu moliš!“ Vojnici su mu govorili: „Nijesmo mi krivi, kapetane, za zločinstvo koje su drugi činjeli“. Pavić s družinom proklinjali su prave i krive i sami sebe, govoreći: „Sve će ne Bog kastigat, tek ovako činimo, pa i od Turaka ovo da činimo, a ne od samije sebe“. Ovo nije govorio samo Pavić i drugi neki, no svi Brđani i Crnogorci, koji su to činjeli.
No nije samo gornja vojska sa svojijema vojvodama zaslužila falu što nijesu vršili zločinstva nad svojom braćom, no je i u donju vojsku vojvode Mirka bilo dosta glavara i vojnika, koji su radili da manje zla budne. Jole Piletić i Petar Vukotić prvi su počeli branit, i odbranili su od vojvode Mirka da ih ne ubije: popa Đoka Milačića, Nikolu Jovanova, Sava Paunovića i Ujka Rašovića, srpskog junaka i velikog turskog krvnika, koji bješe doša iz Fundane da pozdravi vojvodu Mirka, a Ramo Petrović iz Markovine odbranio je, ka junak junaka, Šuta Radonjina (Šuto je bio jedan od onije koji su sreli vojvodu Mirka na Moraču i uveli mu vojsku u Medun), te mu je sva vojska, ako i krijući, aferim dala.
Da kažem malo više kako je bilo s Nikolom i Savom. Nikola Jovanović s družinom srio je vojvodu Mirka na Moraču i uveli vojsku po noći u Grad. Mirko je u njegovu kuću konačio sa svojom gospodom i slugama. Kad je iz kuće krenuo, kćene da ga ubije, ali ga odbraniše pomenuta dvojica, tj. život mu odbraniše, a imuće ne mogoše, no mu sve što je ima uze. Samoga oružja srebrnoga, pušaka i noževa, naramak, u koje bješe sablja što ju darova sv. Petar prađedu Nikolinu, i „amajlija“, koju je darova vladika Rade ocu Nikolinu. Narod se čudio i njegova ista družina što učinje vojvoda Mirko: da pohara kuću u koju je konačio i ljeba io. Narod je nabraja koliko je turskije paša sačuvalo srpske kuće u koje su konačili, kad su srpska sela palili i plijenili, a vojvoda Mirko pohara svoje! Njegova mlađa i starija gospoda mrčom su se omrčila, gledajući što čini vojvoda, ali nijesu mogli odbranit više no pojedini život, jer on je ima vladalačku vlast. (Koji su to gledali, nagađahu da je to vojvoda učinio, zašto ga Nikola nije, kako treba, dvorio, kriveći ga kako je mirno, kapom na glavu, sjedio i pušio duvan u sipsiju pred vojvodom. Ja vjerujem da je Nikola tako činio, jer ni stariji Kuči od njega nijesu znali, da pred starješinom na valja držat kapu na glavu, ni sjeđet, ni duvan pušit počem sve jedno drugom u Kuče prilicaše prostotom i slobodom. Da li je vojvoda Mirko stoga Nikolu ktio posjeć, ne znam, teke znam da je darovano iz vladike oružje i sve drugo mrtvo i živo ponio, kad je krenuo.)
Pomenuti Savo Paunov ranio se u boj s Turcima osmi dan prije toga i ležaše u postelju od rane, ali je moga na štap ižljeć u selo, da vidi vojvodu Mirka s gospodom u kuću Nikolinu, jer je žalio što ga nije moga na Moraču srest ka drugi, i nada se aferimu od vojvode kad ga vidi ranjena od puške. No mjesto toga onakav junak, kojemu je rijetko para nać u mlade junake, nađe otvoren grob, da ga ne odbraniše Petar i Jole, ali imuće mu ponesoše ka drugijema. (Savovo dijete spasio je od smrti pop Mićo Lubarda s Ljubotinja, koji se tu potrefio. Pop Mićo je pita za Savovu ženu, je li joj kršćeno dijete, a kad mu je ona kazala da nije, reče joj: „Ja sam pop, daj krstimo ga, ako Boga znaš, da ti ga ne zakolju ovi bogozaboravnici, kojije nije prije bilo“. I dijete ne zaklaše, no ga eno i sad živo.)
O zločinstvima, koja su tada u Kuče izvršena, i sad se s tugom govori po Crnoj Gori i Brda. U svako pleme i selo broji se koji je što u Kuče toga puta činio. Ko je dobro činio, dobro mu narod i zbori; a ko je zlo činio, prijed ga proklinjahu, a sad ga žale, jer im se zlo dogodilo, pa narod nabraja kakav je kojega zločinca boži kastig stiga. Evo da kažem, ako i mali dio, njinoga nabrajanja.
Piperska vojska uopšte branila je Kuče i žalila ka svoje zlo, a samo mali dio bio je družina zločinstva. Tako i Bjelopavlići bez Vražegrmaca s malijem dijelom žalili su i branili Kuče ka svoju braću. (Tako, pop Petar Vujošević s Raseljenove Glavice obranio je popa Lakića s nekoliko Medunjana da ih ne pobiju.) Čevljani su odbranili Kuče, đe su goj do nji mogli doć. Vojska njeguška, cucka, bjelička, ćeklićka, pješivačka, sve ove vojske čuvale su se od zločinstva, nako da je krijući koji što učinio. Od Cetinjana bilo je koji su činjeli, a bilo ih je koji su branili, ali njihov vojvoda Marko Martinović odlikova se grabnjom, ma nije sjeka. Ceklinsko pleme ima koji je što drmnuo, a uopšte su Kuče žalili i šteđeli. Ljubotinjani neki su zlo činjeli, a višina branili, no njin vojvoda, pop Đuro Kusovac, koji je bio prvi do vojvode Mirka, pokaza je junaštvo na jednog siromaha iz sela Žikovića imenom Joko Durkov, kojega „ne bi iz kupusa izagna“ što je ona riječ. (On bijaše doša vojvodi Mirku da se požali na Drekaloviće, kako ga biju, zašto je od nejaka brastva. Pop Đuro mu reče: „Primakni glavu da vidim jesu li te bili, ali lažeš vojvodu Mirka“. On je saga glavu da pokaže rane, a pop Đuro mu je otkide jednijem mahom, govoreći: „Neće te više bit!“ Popa Đura narod je kleo i ukleo: nikoga mu u pustu kuću nema, do njegova stara popadija, đe pjeva uz gusli i s tijem se u jadu svome razgovara.) Ali najviše su svakojega zla učinjeli i bezboštine pokazali u Kuče jedan dio Crmničke nahije i Vražegrmci iz Bjelopavlića, te ih je narod kleo i pljuva, pa i oni poslije pristaše da sami sebe pljuju i obličavaju, koreći sebe i kajući se, pošto viđeše kakav boži kastig na njih pade, da ih sad narod žali, iako je prijed proklinja. Tako, nekojemu su oči ispale, nekojemu ruke se osušile, neki se razguba te se ne miješa u čeljad, nekojemu đeca pomrla, nekojemu se poboljela, a nekom istražila. I sami zločinci, a ne samo narod, nabrajaju što je ko činio i što dočekuje. Pop Jovo Vojvodić iz Gluvoga Dola govoraše: „Neće od naše kuće traga ostajat, zašto je moj brat pop Mijailo najprvi počeo klat đecu u kolijevke, pa sad nema njega ni od njega nikoga, no mu je pusta kuća zatvorena. I ja sam ima tri-četiri đetića, sad nije do jedno živo, i njemu se ne nadam da će živjet, no će mi se trag iskopat ka svijema zločincima i bezbožnicima“. Marko Perazić pita je Neška Dupiljanina: „Kako si, Neško? Odavna te nijesam gleda“. Neško mu je odgovorio: „Ja nikako, Marko, no mi se steče ono kad mi reče da ne zakoljem ono dijete e ću Bogu platit. Ja ne posluša, no ga zakla, i Bogu plati: tri sam sina ima, jednoga mi izjela zmija, jedan mi se udavio u vodu, a jedan mi se raspa od bolesti na postelju; sad nijednog nemam živoga. Mala što sam ima i š njim živio, sve mi se je pogubalo, i Bog mi je sve moje nagrdio“. Marko, ožalošćen, reče: „Nemo sam sebe tako ubijat; može bit da je to boža sudbina“. Neško reče: „Nije to boža sudbina, no je to đavolja sudbina, koja nagna mene i druge da koljemo đecu u kolijevke i starce, te ne Bog nagrdi, mene i druge koji smo to činjeli, te se kaliježi narod s nama“. Marko reče: „Ne kaliježi se narod, no ve žali“. Neško: „Nema pravo nitko da nas žali; zgriješio bi Bogu, ko bi nas žalio“. Jedan Ljubotinjanin zapita Đoka Punišina, Kuča, odakle je, i kad mu on kaza da je iz Oraova, upita ga: „A je li sad oni dub kod ubla blizu sela?“ Kad mu Đoko kaza da jest, on mu reče: „Pod oni dub zakla je dijete u kolijevku jedan naš; eto ga slijep od oba oka, a ruke osušene“. Za tijem mu je nabraja po sela i plemena šta se je kome dogodilo, a slijepac, čujući što mu priča, reče: „Neka, Bogu fala, e sam ja i drugi ovo dočekali, dadosmo primjer narodu“. Zdravi mu reče: „Vas žali narod, da vi može što pomoć“. Slijepi: „Ne zaslužujemo da ne žale“. Zdravi: „E, jadan, zaslužuje svatko da se žali; i sveti su se varali, pa se i vi prevariste, no će Bog oprostit onoga što se kaje“. Slijepac, malo okrijepljen, reče: „Može Bog da ni ove muke što olakšaju za oni svijet, a za ovi nemamo što tražit“. Kapetan Pavić Perazić govoraše: „Bogme, vi, Kuči, one godine platiste od nas što nije prije bilo, a mi platismo od Boga, da se ne čuje da je Bogu ko tako plaća“, pa je nabraja s družinom što je ko platio Bogu.
Koliko je ovakoga zbora u narod, ne bi lasno opisa, da je samo u jedno selo, a ne u svu Crnu Goru i Brda, a osobito sad, kad se sve više u narod za ovi događaj govori, iako se otvoreno ne smije, ma se prijed ni ovoliko nije smjelo, a sad se svako smije falit i kazat svoje dobročinstvo, a osobito kad se govori o onijema koje je Bog kaznio.
U prvi mah mislilo se da je crnogorska vojska učinjela onolika zla bez zapovijedi starijega, ka neznanija kakva, jer se nije moglo vjerovat svojijema očima i razumu, dok se nije viđelo koliko je vojvoda Mirko s tijem zadovoljan. Počem mu se nije moglo poznat, kad je na Moraču bio, da će i pomislit što rđavo, no ka da je u svoju kuću odio, narod je nagađa: „Š čega učini ovo?“ Jedni su jedno govorili, a drugi drugo, ali se brzo znade da je knjaz Danilo naredio da tako budne, i vojvoda Mirko nije moga da ne izvrši naredbu, pa i da nije želio. Istina, moga je da ne učini cio ovi ibret i kastig, ali naređeno mu jest bilo. Ovo su posvjedočili glavari brcki i crnogorski, koreći sami sebe zašto puštiše da se ono zlo učini, čujući da narod zavidi onijema koji odbraniše, a kori i kune one koji zlo činješe. Kapetan Lazo Puranov, kad su ga korili, reka je: „Nijesam ja kriv, no je knjaz naredio da se zakolje i dijete u kolijevku“.
Za sva nedjela, koja su u Kuče učinjena, narod s razlogom osuđuje knjaza Danila (što vojvoda Mirko kće da ubije Nikolu Jovanova, popa Đoka Milačića i Šuta Radonjina, koji mu vojsku u Grad uvedoše, ovo narod daje njemu, a ne knjazu), i Bog zna koliko bi još Kuča poginulo, da nijesu branili, i to vojnici više no glavari, jer su vojnici bolju priliku imali da više života sačuvaju. Glavari su pojedine odbranili da ih ne ubije vojvoda Mirko, a vojnici su ih na buljuke odbranili jedan od drugog na razne načine. Neki su ih odbranili, govoreći družini kako „će se osramotit, ako ubiju svoju braću“. Neki su krili Kuče gorom, đe je gore bilo. Neki su ih preobukivali u svoje aljine, a najviše su ih sačuvali kapama, jer Kuči nijesu taj mah kape crnogorske nosili, pa su im crnogorski i brcki vojnici davali svoje kape, i tako je svaki Kuč pod crnogorskom kapom zdrav osta. Mnogi je Kuč spasa život tijem što je nazva kojega crnogorskog vojnika kumom i pobratimom, iako ga ni vidio nije, jer tada ga ovi vojnik odbrani od drugog vojnika riječima: „To je moj kum (ili pobratim), no mi ga nemo tać bez tvoje i moje zle sreće, e ćemo se među sobom klat, ako mi kuma (ili pobratima) ubiješ“. Ako bi mu drug reka: „Otkud ti je kum, a ne znaš mu ni ime?“ dobio bi odgovor: „Kako otkud mi je kum, pasji sine! Da l nijesi čuo, đe mi je sad reka: „Od mene ti Bog i sv. Jovan“? Zar ne znaš da je to jednako rečeno ka i kršćeno kumstvo?” Ovi objesi ruke, ne zna što ga nađe, jer mu je kazano da „Kuči nijesu rišćani“ i da će „grešan bit pred Bogom i pred sudom, ako Kuča ne ubije i ne posiječe“.
Tako su vojnici spasli mnoge Kuče, krijući od vlasti, koliko se moglo, a da su zapovijed izvršili, drugi bi broj poginulije Kuča bio; jer mnogi vojnici koji su se natjecali da sijeku Kuče, koji su na skupove sjeđeli u svoja sela (Kuči nijesu bježali ka obično što se pred neprijateljem u boj može pobjeć, no su mirno sjeđeli u svoja sela, ne misleći za opasnost, dok nijesu puške u njih počele pucat i noževi mahat, a onadar je dockan bilo za bježanje), kad vide nekojega vojnika đe brani Kuče, vičući: „Ne udri brata Srbina, Crnogorče, crn ti obraz, ka ti i jest, mimo braću!“ začuđeni na ovi glas, počnu i oni branit. Koji su Kuče branili, u prvinu krili su od vlasti, a poslije svi se kazaše jedan drugom, faleći se koliko je koji Kuča sačuva, i dičeći se pred narodom više no da su turske mejdane dobili. Većinom mladi vojnici, koji su se nadali grbu ili krstu i medalji, ili drugome daru u budućnosti, ti su više krili ako su Kuča sačuvali od pogibije; a koji se nije tome nada, pa bio glavar ali vojnik, taj se nije krio, no je rado priča što je on i drugi činio. (Bilo je Crnogoraca koji je svoj rad u Kuče krio i od svoje žene, da mu se ne ruga, a mnoga da ga ne kune i prezire.) Ali najviše su govorili o prećeranosti u Kuče i osuđivali zločince oni koji su smjeli govorit. Kapetan cetinjski stari Lazar Puranov, Stefan i Mašan Perkov, Vido Bošković, pop Risto Piletić, Vule Nikolin, Sula Radović i mnogi starci ove vrste, koji se nijesu budućnosti bojali, niti se stepenu ni ordenu nadali, do onome velikome krstu, koji će ih s ovoga svijeta popratit, smijahu govorit da je knjaz Danilo naredio „i đeca u kolijevke da se kolju“ i da je reka: „Udri Kuča na božju vjeru, ako ga drugojače ufatit ne moš!“ Mnogi su se vojnici, ka na ispovijed, jedan drugom žalili, kako su neke Kuče na vjeru ubili. Takvi su se vojnici pravdali, govoreći da im je tako rečeno i da su mislili da će zlo učinjet koji bi živa ostavio i jednoga Kuča: „Kad viđesmo druge đe ne sijeku, no brane i prijete svakom sramotom, taj mah počesmo i mi branit, iako ni začudo bi kako smiju branit od suda, ali branili smo, misleći: ako poginu oni što brane, neka i mi poginemo od suda, a još viđesmo da su bolji oni što brane, no mi koji se grabljasmo da više posiječemo, da ni ne ugrabi drugi i reče pred gospodarom: „Bolji sam od tebe“.
Lijepo je da se naš narod boji Boga i kletve i umije cijenit i žalit izgub koji je knjaz Danilo poharom Kuča učinio, te osveti Turke od Kuča koji su im vazda bili sumpor u nos, a srpska srca ubi i zaplaka u ono doba, kad se bjehu ograšila, osobito u Turskoj oko Crne Gore, knjazu Danilu i njegovu sudu, pa im ovo iz ubaha bješe bracko poklanje. Narod više žaljaše knjaza i opšti izgub no Kuče, iako suviše tužno i grešno bješe što je š njima učinjeno. Svi po Brda i Crnoj Gori uzdisahu i bonijem srcem tužahu od turskog veselja, koje činjahu za događaj u Kuče, jer oživje i oveseli se i najgora turska golica. Turci, koji bjehu streknuli od knjaza Danila i srpske sloge, mišljahu da su toliko dobili, da će Srbi od Srba bježat u Turaka i utok tražit, ka što je i bilo. Turci, veseli, podsmijevahu se Srbima koji su među njima, nabrajajući sve što su Crnogorci učinjeli Kučima, i najposlije im i crkve poharali, a među Turcima sve su zdrave; ali to su zborili Turci džegaduri, a ne svi.
Autor: Marko Miljanov, Sabrana djela, knjiga 3, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, Grafički zavod, Titograd, 1967.
Izvor: Stanje stvari – Srpski list