Istorija

Kako sam prestao biti ustaša?

Ja sam pobijedio samoga sebe. Sada putujem s lakšom prtljagom od one kojom sam natovaren od djedova i roditelja jer sam koračao pod silnim teretom strahovitih povjesnih zabluda

Ne mogu pobjeći od činjenice da je zaljubljeni mladić pun očekivanja, dobrih nakana, posebno o svijetu potrebitih i siromašnih, koji je nekad bio u mojoj koži, ovaj isti koji u ovo gluho doba noći vjeruje da ovo piše ne samo za sebe jer izranjava iz močvare autodestruktivnih osjećaja i načina života…
Refleksija uz knjigu “Bijeli zamak” Orhana Pamuka

“Drago, do kada ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”

Na to pitanje, koje mi je tada samo mogao postaviti argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojeg tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar, naravno, nisam sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svijetskog nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti, ali danas znam da je bitno odredilo moj život i olakšalo pisanje ove pripovijesti.

U njoj će moji djedovi, jedan gestapovac i jedan ustaša, ustupiti prostor (pokojnom) ocu, Pavelićevom slučajnom bodygardu koji je dugo, kao mirni Paragvajac (tu je živio od napuštanja naše obitelji koncem 1972.), na sve to gledao kao da se to dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. aprila u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.

Oni su pak stvorili mene a ja sam u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu stajao ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim svim činjenicama i mitovima, i da shvatim, kao da se budim nakon dugoga sna, negdje između jave i stvarnosti, sa desetljećima zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom sam natovaren od djedova i roditelja jer sam koračao pod silnim teretom strahovitih povjesnih zabluda.

Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko ću, rekao sam si više puta, ići drugačiji i vrijedi ako će vam i ova velika priča u kojoj opisujem tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali paradoksalan strah da ju ne izgubim jer imam i zadovoljstvo koje sam dobio kada sam je se riješio, pomoći u samooslobađanju. Dovršavam to samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu, negdje.

U rukama imate autobiografski fragment kojeg vam predajem u nadi da ćete me: ili upoznati i shvatiti ili, što bi bilo važnije, spoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje balkanski prostor treba ne bi li se konačno smirio i nekako integrirao u obitelji europskih naroda.

Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega je kreveta u spavaćoj sobi još visjela slika diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda, u građanskom odjelu, snimljena u dobi kada je prijateljevao s Pilselovima i navraćao u našu obiteljsku kuću, slika koja je resila mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini koji su živjeli u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, zabluda koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja koji i dalje slave ili obilježivaju 10. aprila 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Aloizijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.

A kažem “iluzija” i “zabluda” jer sam ja, zahvaljujući dobrim prijateljima i važnim suputnicima, ali prvenstveno nemalim naporom o kojem želim svjedočiti i ovim člankom, za razliku od mnogih koji su mi okrenuli leđa i odrekli se naših dobrih mladenačkih dana, znao izabrati istinu koja me je oslobodila: da je NDH bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, da smo u emigraciji nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi oduzeli svaku sreću i, nažalost, živote, i da je pred nama još uvijek prevažan zadatak oživotvorenja odredbi hrvatskog ali i svakog drugog ustava iole civilizirane države.

Mojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi, da se to isto moglo dogoditi i meni ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra, svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, želim kazati da su promjene o kojima će ovdje biti riječ moguće, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo, te da znam kako će ovo sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli i da je moj cilj probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastito ni ičije.

Radnim danom argentinski borac protiv diktature, vikendom kao hrvatski fašist

Moj otac Adolf Pilsel približio se Paveliću u drugoj polovini pedesetih kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. maja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu. Odmalena ja nisam znao ni za što drugo nego za ono što sam upijao u redovima ustaške emigracije odrastajući među ljudima kakvi su bili Ivo Rojnica, Dinko Šakić, Danijel Crljen i drugi.

Meni je Poglavnik bio simbol hrvatske države koju “smo izgubili”, pa sam, nabrijan, odlučio čak neko vrijeme ne spavati pod raspelom već pod Pavelićevom fotografijom. Netko je tada imao Freddieja Mercuryja iz grupe “Queen”. Netko pak Marija Kempesa, čiji su nam golovi donijeli pobjedu na nogometnom prvenstvu svijeta. Ja sam te 1978. godine iznad kreveta imao Pavelića.

Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands). Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam si svakim danom kojim sam se budio svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno, ponovit ću: “Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”

Naime, moram kazati, nipošto da se pravim važan, da je ta tema u mom životu takva da treba postaviti neka ključna pitanja: što mislite – da li bih početkom devedesetih mogao funkcionirati kao jedan od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i braniti ugrožene hrvatske Srbe, a kamoli među prvima opisati i osuditi hrvatske zločine nad Srbima nakon “Oluje” da se nisam tada već bio dobrano i definitivno odmaknuo od ustaštva?

Ali tu moja nastojanja ne staju. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji. Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Odbacio bih svaku vrstu rodovske odgovornosti. Naime, skloni smo, jer smo iste krvi, jer smo srali u isti šekret i jeli iz iste ranjgle, osjećati se pogođenima ako netko iz naše obitelji čini nepravdu. A stoga bismo trebali biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni.

Moja savjest mi ne dopušta da šutim

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu, političku povijest, i koji postaje svjestan ne dohvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom, već i u kontekstu datuma koji se obilježio ovih dana, 10. april – proglašenje i uspostava NDH.

Ja moram preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma, i ne samo stala već i ostala.

Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije iz uzroka – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.

Ne, ne smijemo okončati stvar kazavši da nas se zločini onog i ovog rata ne tiču, valja se osloboditi pritiska pod kojim nastavljamo koračati našim životnim putem i kroz koji treba sazreti ono najvrednije, vječito biće naše duše oslobođene mržnje, oslobođene razumijevanja prema zločincima, oslobođene straha od nužnosti da se kaže istina, oslobođene od kukavičluka da se ne traži oproštenje.

Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Sram me je, jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Sram me je kada se na srpskim plakatima piše “Za dom – spremni!” ili “Srbe na vrbe”, sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrlili su na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo! Svatko, dakle, svatko bez iznimke sudjeluje u političkoj i moralnoj odgovornosti i dužan je ispravljati nepravdu.

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma. Slično bih rekao i za Srbe i podršku četnicima i drugima.

Svaki Hrvat (svaki Srbin, ne samo za onodobne stvari, već ako zna za Srebrenicu ili za Ovčaru, svaki Bošnjak, svaki Crnogorac ili Makedonac, ili Albanac, ili Slovenac…), zacijelo svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Moja savjest mi ne dopušta da šutim. Ja želim biti odgovoran građanin. Želim živjeti i obaveze koje prihvaćam i kao kršćanin.

U krajnjoj liniji, dozvoljavam da se svatko želi i smije negdje osloboditi vezanosti uz državu, narod ili bilo koju skupinu, ali samo ako se želi probiti u nevidljivu solidarnost ljudi kao ljudi dobre volje i kao ljudi u zajedničkoj krivnji bivanja čovjekom koji drugim ljudima posvuda donose zlo.

Ali povijesno ostajemo vezani uz bliže i uže zajednice. Tko dakle može odrediti duh jednog naroda? Svi mi i svatko od nas to može. Tko ne poznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: i ja sam Hrvatska, i ja sam Srbija, i ja sam…, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.

Ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.

Pavelić u baka Rozinom dvorištu

Unuk sam Jakova Pilsela, građevinara iz Prnjavora (BiH), i sin sam Adolfa Pilsela. Jakov je gradio i bunkere za njemačku vojsku po Romaniji i okolo Sarajeva. I dobro ih je sagradio jer će 1992. koristiti za bestijalne napade na Sarajevo do strane snaga bosanskih Srba pod komandom Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića. Radi vojnih obaveza a u sklopu velike akcije premještanja Njemaca na područja “od interesa za Treći Reich”, Jakov Pilsel će odlučiti napustiti Sarajevo, koncem 1942. i prihvatiti premještaj u Poljsku. Prvo u “Lublin” onda u “Zamošč” i sa njime ide cijela njegova obitelj.

Tata je rođen koncem 1936. u Uroševcu, na Kosovu, a pamtio je zvuk njemačkih zrakoplova lovaca “štuka” koje su bacale bombe na srpske položaje nadomak mu rodne kuće, zatim se nakon preseljenja u Sarajevo 1941. pretvorio u momčića koji će nakon dvije godine provedene na jugoistoku Poljske (kada će djed Jakov kao suradnik Gestapoa ulaziti u Majdanek i u Treblinku) biti u Austriji, nakon povlačenja zbog nadiranja Sovjeta u Poljsku, kao član Hitlerove mladeži, pa će onda postati momčić koji strepi hoće li Englezi (koji su moga djeda uhitili nakon WW2) pustiti njegovog ćaću iz zatvora (moj djed Jakov Pilsel, između ostalog, bio je, da pojasnim, prevoditelj Gestapoa), pa je otac postao također spretni prevoditelj ali ovaj put za Amerikance na brodu na kojem su Pilselovi iz Đenove stigli do Buenos Airesa (početkom 1949.), pa je postao član domobranske mladeži, pa veličatelj ustaštva, pa suradnik tajne službe argentinske vojske, i dosta toga još.

A kako je do toga došlo? Jednog dana maja 1945., bilo je to 10. maja rano u jutro, eskivirajući Ruse, ali i Engleze, napustivši svoj “voljeni hrvatski narod” kako u Zagrebu tako i u pravcu Bleiburga, u Judenburg je stigla mala grupa u bijegu i nabasala na baku Rozu i tetu Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka sa naslovnih strana novina, onog koji je u Sarajevu dao odlikovati njena muža: pred njima se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić koji se najprije namjeravao predati Amerikancima ali su se naglo povukli iz Judenburga a u grad ulazili Rusi. Poglavnik, reći će kasnije memoaristi, nalazio se u klopki.

Napustio je Zagreb, “kukavički i dezerterski”, u poslijepodnevnim satima 6. maja 1945. Noć sa 6. na 7. maja je proveo u Novim Dvorima. Sutradan, 7. maja, napustio je Nove Dvore i nastavio put Austrije. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini. Tu se 8. maja vijećalo na posljednjoj sjednici tzv. Glavnog stana Poglavnika. Vijesti su bile porazne: njemačke su snage kapitulirale pred ruskima na istočnom bojištu što je značilo da će se njemačke snage, tada u Sloveniji, predati partizanima. Sjednica u Rogaškoj Slatini je bila prekidana dramatičnim i paničnim ispadima nekih hrvatskih časnika te je odlučeno da “NDH definitivno kapitulira pred zapadnim saveznicima (hej, “saveznicima!”), dok su se hrvatske trupe trebale predati britanskim ili američkim trupama. Njemci su se spašavali kako su znali pa tako je pokušao i Pavelić.

Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini, 9. maja, Poglavnikova mala grupa je krenula s ciljem da stigne u Wolfsberg a onda u Klagenfurt, u Koruškoj. Po prelasku u Austriju Pavelić se u svom automobilu odvaja od ostalih. To se navodno dogodilo u Spiefeldu, neki pak tvrde da je bilo u Leibnitzu. Ti su gradovi međusobno udaljeni desetak kilometara. Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu, dakle tog 9. maja. Stigavši u predgrađe saznaju da nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg, i odluče ići prema Triebenu da nastave prema Salzburgu. Situacija je dramatična. Paveliću se pred nosom povlače američke trupe i on 10. maja u 6. sati u jutro ulazi u Judenburg kojeg opkoljuju ruske snage. Trebalo mu je hitno se skloniti! Svojoj je grupi predlagao sklonište u nekoj kući a onda bijeg u šumu.

Bila je to kuća mojih djedova. Moja baka Roza je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se zadržao cijeli dan. Tek sam mnogo godina kasnije, 2013., shvatio zašto će se Ante Pavelić i Jakov Pilsel tako pobratimiti u Buenos Airesu: poglavnik je mislio, bio je uvjeren, da su moja baka i moj djed njemu spasili život, toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva imajući u obzir da je Pavelić izmasakrirao Židove na teritoriju NDH – Judenburg (utvrda Židova).
Čuo sam prasak, čujem taj prasak…

Kako sam odmotavao filigransku obiteljsku pripovijest, povijest je urlala u mojim ušima. Bio sam nemiran, nesiguran, nespokojan, uplašen da ću uprskati život. Ali sam, s vremena na vrijeme, slutio da će se nešto dogoditi, da će me nešto pokrenuti, kao toliko puta tijekom mojega života, nenadano.

I stigao je taj čas: čuo sam prasak.

Ja to ne mogu sasvim točno opisati, samo znam da sam se vraćao sa Titova groba u Kući cvijeća, zaokupljen mislima i dojmovima, da sam ušao u svoju hotelsku sobu, legao na krevet, umoran od puta… od svega, da sam skoro zaspao i da sam čuo prasak.

Mama je držala revolver kalibar 38. obijema rukama. Metak je prošao, tako danas mislim, nekoliko centimetara iznad glave mojega brata Branka koji je tada imao četiri godine, i zabio se u zid tik iznad njegova kreveta. To je bila sedamdeset i druga. Tata je odlazio. Ja sam imao nepunih deset godina i nitko mi tada nije pojasnio da će tata nestati niti zašto. Svašta sam čuo. Ukratko, da nas je napustio, i to ću, do toga ćemo stići, početi odgonetnuti tek koncem 1997., dakle, četvrt stoljeća kasnije, kada sam se opet, ili konačno, susreo s ocem.

Svih tih 25 godina sam živio, trebam to reći, u grču, presjećen. Paraliziran. Kao kada je mama, nehotice, skoro ubila mojega brata.

Postoje slike koje ostaju urezane perfektno svježe, kao kostur 92-godišnje Srpkinje Save Lavrnjić, najstarije žrtve post-“olujnih” događanja, koja je mučki ubijena 11. augusta 1995. u svom selu Komić, kod Udbine, od strane pripadnika Hrvatske vojske, kostur koji sam našao u februaru 1996. (toliko o tadašnjoj propagandi hrvatske Vlade i Hrvatske televizije o tome da je Hrvatska opet “cijela” i opet “lijepa”). Takva je ostala slika mame kako puca preko glave Branka.

Brat se znao igrati sa tim revolverom kojem je tata skidao bubanj, nakon što bi ga očistio. U kući je bila nervoza. Moja sestra Jadranka i ja pisali smo zadaće na školskoj klupi koju je za nas napravio mamin otac, djed Erih, zagrebački ustaša, ništa osobitog angažmana, koji je stigao u Argentinu koncem 1947. Klupa je stajala ispod prozora. Prozor je bio iza naših leđa. Desno od mene se nalazio dvokatni krevet. Gore sam spavao ja a sestra dolje. Ljevo od naše klupe, paralelno duplom krevetu bio je Brankov krevet. Mama je sređivala sobu pa je iznova vidim kako sprema moj krevet. Ne primjećuje da je moj brat iza nje s revolverom do kojeg je došao nepažnjom oca. Nepažnjom jer je revolver bio s bubnjem i s metcima.

Moj brat je imao jake ručice ali nije mogao stisnuti okidač koji se kod punog revolvera teže stišće nego kada je okvir bez bubnja, pa je s pištoljem uperenim u mamu, mami iza leđa, molio da mu pomogne jer revolver neće opaliti.

Mama mu je rekla da ne gnjavi ali je brat navaljivao. On je jako volio taj revolver. Mama se refleksno okrenula i ne shvativši što radi, da uzima u ruke napunjen 38. kazala: “Evo ovako”. I opalila metak. Čuo se prasak.

Čujem taj prasak.

Mama je ušla u stanje šoka. Pala je natraške. Branko se smijao i bio je jako uzbuđen. Ja sam vidio veliku rupu na zidu i čuo kako se tata munjevito penje stepenicama. Mi smo bili na prvome katu kuće. Uzeo je od mame revolver. Mama je vrištala. Izbila je velika svađa. Čini mi se da je tata mami opalio šamar. Mama kaže da nije. Dalje se ne sjećam. Tata je nakon toga nestao iz mog života na 25 godina, sve do 1997. kada smo se susreli u Paragvaju.
“Sjećaš li se Dolly Bell”

Prvih deset godina mog života proveli smo u Patagoniji, u gradu Comodoro Rivadavia, na Atlantiku, 1900 km južno od Buenos Airesa i u hrvatskom domu koji je izgradio moj otac a zvao se “Vitez Jure Francetić”.

Ustašovao sam skoro pa sve do rata s Englezima 1982. Čak sam 1981. pokušao izvršiti malu diverziju dimnim bombama u jednom kinu u Buenos Airesu u kojem se nalazio jugoslavenski ambasador a igrao je Kusturičin film “Sjećaš li se Dolly Bell”.

Elem, što od šoka nakon izgubljenog rata u kojem sam bio pozadinac, logističar, kada shvaćam da, zaista, ne mogu biti i argentinski ljevičar i hrvatski fašist, što u susretu s teologijom i s isusovcima pape Franje, što mojim godinama u franjevačkim samostanima (manastirima), ja sam pobedio samoga sebe, tog malog ustašu u sebi i prigrlio ispravan stav a to je antifašizam, ali i liberalizam u kojem mora biti prostora sa siromašne i za socijalnu državu.

Antifašizam je nastao kao vrednosni stav – u odbrani osnovnih ljudskih prava, slobode i jednakosti, i kao aktivni pokret koji se suprotstavljao nacifašizmu. Ne treba zaboraviti da je nacifašizam građen na netoleranciji i mržnji prema stigmatiziranim grupama, na veličanju nasilja i militarizma, na kultu vođe, nacije i dubokom preziru prema demokratiji.

Evo mene sada, godina je 2024., a meni teče vrijeme. Mladost je iscurila. Kažu da čovjek govori dubokim, toplim glasom opće stvari, običnim riječima, ali da tu riječ, ljubav, s kojom želim zaključiti ovaj članak, ovu za mene sudbonosnu i prevažnu priču, koja sve nagovještava i svatko očekuje, ne izgovara nikako ili da je neće do kraja života izgovoriti kako treba.

Mislim da sam pokušao to ovdje opovrgnuti. I još nešto, parafrazirajući Iva Andrića: ovo što sam napisao, nije učinjeno za vrijeme još jednog sna, nego u vrijeme nesanice.

Ne spavam i znam da ne spavam. Claudia, dok pišem, povremeno ulazi u sobu jer me nema pored nje u toplom krevetu u kojem među nama, jer kažu da se život vrti u ciklusu, leži mala maskota, jedan od onih pingvina koji se prodaju za par eura u IKEA-i.

Možda misli da sam potpuno odsutan, u drugoj okolini, na drugom kraju planete, u nekom drugom svijetu. U djetinjstvu, s Irmom, moja dječačka ljubav među pingvinima. U Patagoniji.

Ne. Prisjećam se sebe, nekih trenutaka svjetlosti, brišem nepotrebna sijećanja. Mržnju i nečistoću misli i djela. Gazim sve dublje u tu svjetlost koja se budi izvan moje radne sobe i gubim se u njoj. Za Claudiju. Za uvijek.

Sve što nikad nisam mogao u snu naslutiti ni na javi vidjeti, kazala mi je nesanica svojim nijemim, plahim, očaravajućim mirom.

Autor: Drago Pilsel

Izvor:  Velika priča

Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu!