Kako je moj djed Ljubomir u 50 godina dva puta ostao bez porodice
„Da li sudbina zaista postoji? Da li vjerujete u sudbinu? Ono što se desilo mom djedu Ljubomiru i mom ocu Anđelku je moja sudbina, loša, nesrećna, tragična sudbina. Porodica je nešto najsvetlije, nešto najbitnije u životu svakog čovjeka.” Ovako kroz suze svoju priču započinje Anka.
„Živimo, stvaramo i borimo se za porodicu. Izgubiti nekog člana porodice je nešto najteže što se može desiti i nešto što uopšte nije lako. Izgubiti cijelu porodicu u jednom danu je nezamislivo, zastrašujuće, jezivo. Davne 1942. godine, muslimanske snage iz Potočara i Šušnjara upale u moje selo Ježešticu i na kućnom pragu mog djeda Ljubomira mučki mu ubili cijelu porodicu. Izgubio je kćerku od 3 godine i ženu koja je bila u drugom stanju trudnoće. Tada je izgubio i brata, i tada je pobijena cijela njegova porodica. Ne znam kako je nekom srećom moj djed tada preživio, ali znam da je tada bio zarobljen i odveden u logor u Njemačku, gdje se zaista napatio i namučio. Iz logora se vratio tek nakon rata. Bio je to veliki šok i trauma za njega, tada mladića koji je imao samo 23 godine. Moj djed, pored svega, skupio je snage i rješio da nastavi život dalje, jer drugog izlaza nije imao. Osnovao je ponovo porodicu. Oženio se sa mojom bakom Savkom sa kojom je dobio šestoro djece, dve kćerke i četiri sina. Pobjedio je prošlost i nastavio svoj put budućnosti. Ja mu se divim. On je primjer čovjeka koji nije gubio vjeru i nadu u bolje sutra nakon svega što mu se desilo. Ali istorija se ponovila posle 50 godina u mom selu. Opet je mog djeda Ljubomira 1992. godine zadesila tragedija. Opet u jednom danu gubi porodicu; opet od komšija muslimana iz Potočara i Šušnjara; opet od istih familija kao i 1942. godine. Opet upadaju muslimani u moje selo da dovrše ono što su njihovi preci započeli 1992. godine; opet na velike srpske praznike; opet se sve ponavlja kao prije 50 godina. Kuće su spaljene, selo je opustošeno. Mnoge porodice bivaju zavijene u crno. Moj djed Ljubomir u jednom danu, tog 8. avgusta 1992. godine, ostaje bez supruge Savke i bez sinova, mog oca Anđelka i strica Dragana. Prije toga, 12. jula, moj djed Ljubomir je teško ranjen i odvezen u bolnicu u Beograd na liječenje. Mnogi smatraju da je 1994. godine umro od tuge, srce mu se osušilo od žalosti za najmilijima. U vrijeme kada je tata poginuo, ja sam imala 5 mjeseci. Mogu reći da je moje odrasatanje bez tate bilo teško, jer odrastanje bez očeve ljubavi i pažnje je veliki hendikep. Mama se trudila da to nadoknadi — sve moje emocije i traume. Ja sam joj stvarno zahvalna za sve to: za ljubav, za borbu, za naš opstanak. Nije bilo lako. I to moje djetinjstvo, i moje odrastanje — sve mi je izgledalo tužno. Tužno je bilo saznati neke detalje iz novina, jer mama mi nikada nije pričala detaljno šta se to stvarno desilo i kako se to desilo mojoj porodici. Preteško je bilo saznati da su mom tati odsjekli glavu i nosili je kao trofej po Srebrenici i igrali sa njom fudbal. Dželat iz Potočara koji je to uradio je bio nagrađen sa 10 maraka i džakom brašna. Tužno je bilo posmatrati djecu u školi koju dovode očevi, njihove poglede i zagrljaje pune ljubavi. Tužno je bilo čuti kada druga djeca kažu „tata”, a ja tu riječ nikada nisam uputila nekome i nikada nikoga tako nisam nazvala. Iz sjećanja mi ostaje i kuća u kojoj smo živjeli ja i majka kada smo se vratili iz Srbije, od tetke iz Nove Pazove. Vratile smo se u Bratunac. Majčina porodica je bila tu. Kada smo došli u Bratunac, smjestili su nas u jednu kuću. Kasnije saznajem da je to muslimanska kuća. Tu smo našle krov nad glavom. Kuća je bila napuštena i malo po malo, mi smo je sredili. Bio je to moj prvi posleratni topao dom iz koga nosim lijepe uspomene. Međutim, sjećam se jednog dana koji sigurno nikada neću zaboraviti. To je dan kada se pojavio vlasnik te kuće koji je zahtjevao da napustimo tu kuću. Tog dana sam vidjela strah u majčinim očima, iako ga je vješto prikrivala. To je bio strah od nemoći. Borila se moja majka lavovski, ne posustajući, i izborila se da dobijemo krov nad glavom. To je stan koji smo dobile od opštine u kome smo bile mirne. Divim se i danas snazi moje majke, njezinoj volji, borbi, upornosti, jer nije lako ostati sam sa malom bebom u svojih 20 godina. Postoji mnogo situacija koje su me boljele, trenutke koji su bili preteški, ali opet shvatamo da ne možemo vratiti vrijeme, a ni promjeniti ništa što je bilo. Za mene je bilo najbolnije kada sam osjetila da me neko sažaljeva, kada me nazivaju siročetom… Milion puta sam postavila pitanje: Zašto baš meni sve to da se desi? Zašto baš ja? Ali, pravi odgovor nikada nisam pronašla. Možda je to sudbina. Ipak, najtužnije od svega je što niko nije odgovarao za te zločine nad mojom porodicom i selom moga oca i djeda. Svi su ubijeni na svojim pragovima. Prošlo je 31 godina, a pravde nema. Izgubila sam vjeru u to da će ta pravda ikada i doći — ta sudska pravda i kazna. Ostaje u meni jedina nada i ono u šta vjerujem — da će te ljude koji su učinili zločine nad mojom porodicom stići Božija pravda. Ja vjerujem u to, u Božiju pravdu, da će ona stići svakoga i da od te pravde niko ne može pobjeći. Ostaje nam moja poruka da se molimo Bogu i da se nadamo da više nikada neće biti rata, da sva djeca odrastaju pored svojih očeva i da uvijek izgovaraju tu predivnu riječ — tata.”
Na promociji moje knjige „Spomen-obilježja Srebrenice i Bratunca 1992–1995” 1. 2. 2024. godine, u biblioteci u Bratuncu, Anka je recitovala dvije pjesme — „Kravičke lastavice” i „Sveto Podrinje” od Svetlane D. Marković. Anka je profesor srpskog jezika i čeka zaposlenje od 2018. godine.
Autor: Pavlović Radomir
Izvor: Iskra
