Jadar i Orahovac – Zavjetna svijest ili dvosmislenost?
Srbi u ogromnoj većini ne žele sankcije Rusiji niti izdaju zavjetne kosovsko-metohijske svete zemlje. Ipak, Srbi i dalje većinski žele u Evropsku uniju – iako nas tamo više i ne lažu da je preduslov za taj danas posrnuli a uvijek lažni raj na zemlji – odricanje od Kosova i Metohije, uvođenje sankcija Rusiji a nije zgoreg ni malo izdaje Republike Srpske. Kognitivna disonanca, kažete? Da je Bog d`o jedina. Jer Srbi ne žele da Rio Tinto kopa litijum u Jadru. S pravom.
Rio Tinto je poznat kao demonska sila koja će sve iz kosmosa vratiti u haos, pod uslovom da izrudari to nešto litijuma, proda ga na međunarodnom tržištu, od toga potplati vladine službenike koji izdaju koncesije u koloniji koja pristane da im se p(r)oda. Naravno, njih se ne tiče bilo koja zemlja, pa ni Srbija – Rio Tinto se vodi onom Čerčilovom đavolskom sentencom: „Imate li namjeru da živite u Srbiji? Ne. Onda ćemo uraditi ono što je u našem interesu.“ Srbi ne žele da Srbija postane smetlište svijeta, neka latinoamerička ili afrička banana-republika čiji se resursi krčme a priroda uništava. Ali niko nikada nije sebe reklamirao na pošten način. Neće ni Rio Tinto ni njegovi zastupnici ovdje. Zato, pitanje jeste: Žele li Srbi da Srbija postane neka vrsta južne Norveške – standard, „uređenost“, električna vozila, čista energija plaćena time što će se uništiti, recimo, neki drugi pejzaž, onaj koji bi za nas bio ono što je Norvežanima Jadar? Žele. Opet: kognitivna disonanca. I opet ucjena – ili vlast međunarodnih kompanija, ekonomskih platformi Megalopolisa, ili tehnološka zaostalost. A složićemo se da tehnološka zaostalost i nije baš poželjna ako želite da preživite.
Dakle: suprotnosti je neophodno pomiriti, ako želiš da preživiš. Srbima je možda danas najteže da shvate iz onog prvog niza dvosmislenosti – da državna uređenost i tehnološka naprednost ni na koji način nisu vezani za politički savez s neprijateljem. Štaviše, važi suprotno – upravo kao vazali, mi smo osuđeni da budemo „industrijalizovani“ i „tehnološki napredni“ samo onoliko koliko nam to gazde dozvole, a to je onoliko koliko je njima potrebno. Dakle, to što se nakon 5. oktobra 2000. većina „naše“ političke „elite“ (koja to nije) ponaša podatno prema stranim nalozima zarad „uređivanja države“, „stranih investicija“ i „tehnološkog koraka sa čovječanstvom“ isključivo je zasnovano na našem zaostalom imaginarijumu u kome sami sebe doživljavamo kao divljake željne kolonizatora. Čvrsta empirija nam je pokazala da su u poslovnom smislu „dobri ljudi“ iz EU milosrdni koliko i njihovi avioni 1999. iznad Beograda i kragujevačke „Zastave“. Dokle god budemo sami sebe doživljavali kao ljude kojima je neophodan „strani faktor“ i koji ne može da sam sebi uredi društvo i organizuje ekonomiju – nećemo se ni odmaći dalje od robovske radne snage i prirode za krčmljenje.
KOGNITIVNA DISONANCA Možemo li onda izvan te jake dvosmislenosti, postoji li način da se kognitivna disonanca nadvlada?
Postoji, ali on je danas u Srbiji možda najmanje popularan, razbijen između svoje negacije i svoje marketinške forme. U pitanju je srpska zavjetna svijest – poricana od strane zastupnika neposredne kulturne (i svake druge) kapitulacije, ismijana jeftinim dekorativnim nacionalizmom koji paralelno maše zastavom i normalizuje ponor. Kako to da je zavjetna svijest odgovor i na „klasne“ borbe, ekonomsko porobljavanje, kulturnu okupaciju i pritiske na srpski narod ne samo u Republici Srbiji već u čitavoj otadžbini?
Povratak u prošlost je nemoguć u smislu vraćanja unazad istorijskih procesa, ali je poređenje stanja nacije da
Najprije, kroz čitav HH vijek Srbi su prolazili kroz kulturne imaginarijume koji nisu srpski. Kao da nas je istovremeno ispunjavanje zavjeta 1918. i stvaranje prve Jugoslavije naviklo da više i ne težimo kosovskim idealima. Već u periodu između dva svjetska rata postavljeni cilj srpske političke elite bio je pretapanje „tri plemena“ u jednu jugoslovensku naciju – vidovdanski zavjet je imao mjesto isključivo reminiscencije na uspjehe u ranijim epohama, a naročito u balkanskim ratovima i u Velikom ratu. Na pitanje „čemu država?“ – odgovor nije više mogao biti postavljen ni iz perspektive istorijske svrhovitosti (da se integrišu oslobođene srpske zemlje – zašto raditi na obnavljanju srpske svijesti u Južnoj Srbiji ako i sami Srbi treba da postanu Jugosloveni?), niti iz perspektive Carstva Božijeg kao teopolitičkog ideala kome teži zavjetni narod.
Već je prva Jugoslavija zamijenila metafizičke ideale onim imanentno političkim. Druga Jugoslavija – kao plod sinteze marksističke teorije i geopolitičkih interesa velikih sila – nije ni pokušavala da ima bilo kakve političke ideale izvan marksističke eshatologije u kojoj bi čovjek uredio besklasni raj na zemlji. No mitologija žrtve smještena u prošlost i obesmišljena nedostatkom metafizičkih težnji jednog društva nikada ne može da obezbjedi budućnost. Uzalud su se pravili filmovi o partizanima koji gaze hladne vode ukoliko su sve čovjekove težnje svedene na ovdje i sada.
Treća Jugoslavija, nastala na slomu one druge i u burnom vremenu rasapa i parčanja srpske otadžbine, nije imala sreću da ono svesrpsko i nacionalno pobijedi inercije komunističke sumnjičavosti prema „nacionalizmu“ koju su baštinili njeni tvorci. Oni su dobro razumijeli suverenost kao jedini preduslov opstanka i smisao države kao načina da se narod štiti, ali nisu razumijeli zavjetnu svijest sve dok se sam rat nije doselio u SRJ. Današnja Srbija nastala je kao slojevita inercija sve tri Jugoslavije, uz šta još treba dodati sveopšte kulturne promjene HH i HHI vijeka. No najvažnije je – za razliku od pretkumanovske Srbije koja je mogla da odgovori na pitanje „čemu država?“ iz perspektive zavjetne svijesti, današnja Srbija uglavnom teško odgovara na pitanje o sopstvenom smislu u istoriji. Zato, recimo, sve pristalice (auto)kolonijalnog statusa Srbije o njoj govore kao o prostom produktu istorije, bez ikakvih dubljih korijena i smisla: „Srbija je Kosovo dobila u ratu, izgubila u ratu – nikom ništa.“ I takvo sebepoimanje ima dva oblika: pravi autošovinizam lažne kulturne elite i avnojevska indiferentnost dijela stanovništva prema ostatku srpske otadžbine. U oba slučaja Srbija postaje naziv za komunalnu službu, a ne za potragu za smislom i načinom života. Pretkumanovski simboli Srbije i srpskog naroda zato nas dvosmisleno opominju o raskoraku između predaka i nas, ali i bude nadu da sve iz tog perioda nije danas zamrlo u nama.
ZAVJETNA SVIJEST Zavjetna svijest je bila u stanju da obnovi srpsku državnost, ali srpska državnost koja marginalizuje ili kulturno dekonstruiše zavjetnu svijest neće dugo opstati. Imali su Srbi i u XIX vijeku i početkom HH vijeka primjerke užasne „političke elite“, gospođe ministarke, pokondirene tikve (prve autošoviniste), „rodoljupce“ (dekorativne i situacione patriote), korumpiranu birokratiju, Radu Pašića i slične spodobe kakvih u svakoj državi mora biti. No znali su tadašnji Srbi da je smisao Srbije i Crne Gore – oslobođenje i ujedinjenje, da je „naša pravda na Kosovu zakopana“. Niko im nije morao objašnjavati da im je otadžbina šira i dublja od „državnih granica“ (zanimljivost koja dobro ilustruje izgubljenost današnje srpske političke elite: Deklaracija svesrpskog sabora ne spominje nijednom riječ otadžbina!) Niko im nije morao objašnjavati da je Kosovo i Metohija – najsvetija od svih srpskih zemalja, ali da je podjednako svet svaki komad srpske zemlje. Zavjetna svijest je istoriju mjerila nebeskim Carstvom, a čovjeka Bogočovjekom i vrlinom. Zato je ona mogla da poravna klasne razlike, birokratske zloupotrebe, od njemačkih industrijalaca i poljskih oficira zavjetna svijest je pravila Srbe zagledane u Kosovo. Zavjetna svijest je znala tačan omjer modernizacije i konzervativizma: tehnološki se modernizovati, društveno se držati onog vanvremenskog i vječnog.
Danas bi „građanska Srbija“ da brani Jadar i prirodu Srbije koju prezire. Isti ljudi koji prodaju Orahovac i Prištinu, organizuje „mirdite“ po Beogradu sada su odjednom otkrili svoju „ljubav“ prema prezrenoj „seljani“ i prirodi zemlje koje se stide. Važno je ostati u političkom životu i pothranjivati iluzije o sopstvenoj „ekološkoj svijesti“ iako se ljubav prema „domu“ odnosi na čitavu otadžbinu koju ti ljudi nemaju. Vlast nas uvjerava da će uspješno pregovarati sa Rio Tintom – a istorijski bilans Briselskog i Ohridskog sporazuma pokazuje da u svakom od pregovora Zapada i srpskih vlasti ishod bude takav da Srbije ima manje a ni simbolička cijena u vidu „Zajednice srpskih opština nije plaćena. Otuda je opravdan strah da će i nakon ovih pregovora Rio Tinto dobiti sve, a Srbija – ništa. Prvi se sjete „ekologije“, pa i nekakvog „državnog patriotizma“ iz oportunističkih razloga, drugi i dalje paralelno produkuju i pothranjuju dvosmislenost dekorativnog patriotizma. No problem je u nama. Da Srbi danas jesu, bar u većini, samosvjestan zavjetni narod, nemoguće bi bilo da se pregovara ni o Jadru ni o integraciji srpskih državnih sistema u „kosovske“ institucije. Znali bismo da tehnologija služi čovjeku, a ne čovjek tehnologiji. No zavjetna svijest opstaje začaurena samo u onima koje nisu pokondirile NATO ispostave niti zaglupile „farme“ i „zadruge“. Mali je to broj, neko će reći.
Nadajmo se samo da je dovoljan da preživimo i ovu (polu)okupaciju.
Autor: sveštenik Darko R. Đogo
Izvor: Iskra – Pokret za odbranu Kosova i Metohije
