Italijani iz međunarodnog Crvenog Krsta kada su pronašli logor i ušli u njega, svi do jednog su povraćali
Prije 28 godina na Svetoga Savu raspušten je zadnji koncentracioni logor za Srbe Silos u Tarčinu. Raspušten je dva mjeseca po završetku rata i sigurno je najozloglašeniji logor kakav na srpskoj strani ni u snu nije postojao u tadašnjem Srpskom Sarajevu.
Poznavao sam i poznajem većinu logoraša, jer sam sa tog kraja i znam sve njihove muke u tih 1357 dana postojanja Silosa. Pola moje familije je prošlo kroz taj logor i kroz logore u mojoj školi 9. Maj Pazarić i kasarni Krupa, iz kojih su svi kasnije prebačeni u Silos. Više od 600 njih je prošlo kroz zidine Silosa.
Zanimljivo je da je Silos raspušten na isti dan kao Aušvic, a po svjedočenju Veljka Savića koji je bio u Aušvicu i Silosu, uslovi u Aušvicu su bili hotelski na spram Silosa. Temparatura u Silosu je uvjek za desetak stepeni niža već napolju, a sunce nigdje ne ulazi u ćelije.
Najmlađi logoraš je moj drug Leo Kapetanović i imao samo 14 godina, a najstariji je Vaso Šarenac sa svojih 85 godina. Zatvorenih je bilo i 11 žena, od kojih jedna u šestom mjesecu trudnoće. Silos je postao i vječna kuća za 24 logoraša koji tu torturu nisu izdržali ili su ubijeni.
Kad su, čini mi se, Italijani iz međunarodnog Crvenog Krsta pronašli logor i ušli u njega, svi do jednog su povraćali, a jedan novinar koji je bio sa njima izjavio je, da nikad nije vidio strašniji prizor. Meni su pored sve krvi i stradanja u ratu ubjedljivo nastrašnije slike rata koje pamtim one kad poslije razmjene vidim nekog od logoraša. To su bili živi leševi i osim očiju na njima nije bilo ništa što podsjeća na žive ljude. Pokojni đed Drago nije imao više od 35 kila i u ćebetu smo ga unijeli u stan nakon razmjene, a to je bilo 02.12.1992. A vi sad zamislite one koji su ostali do kraja rata.
O tim danima tamnovanja često pričam sa svojim drugom Dragišom, koji ima najduži logoraški staž u proteklom ratu od 1355 dana. Njega sam upoznao tu noć poslije razmjene kad je došao u kafanu gdje sam radio i do dana danas pamtim taj pogled na sve nas, pun sreće i slobode. Srećnije oči do danas nisam vidio. Imam i sliku iz novina njega, brata mu i oca u zagrljaju od koje mi i danas krenu suze. Dragiša mi je jedan od najboljih prijatelja i jedan jedini put pored Silosa poslije rata sam prošao sa njim, pa pamtim i taj prizor.
Pročitao sam i mnogo knjiga u životu, ali najduže sam čitao 1335 Dana ili kako je pokojni Mitropolit Amfilohije nazvao Sarajevski Aušvic, a koju je napisao moj stric Đoko. Jednostavno nisam mogao čitati jer poznajem ih sve i potrese me svo to stradanje. A u mojoj familiji taj Savindan je najradosniji dan, jer nakon četri godine svi smo bili skupa i na istoj strani.
Zanimljivi je da su po polasku na razmjenu taj dan stražari rekli logorašima da ne brinu i da svi idu za Ameriku, Australiju i Kanadu, jer su Arapi platili za njih. Tako je i bilo i svi su raseljeni.
Logor Silos je izgubio status koncentracionag logora, jer je Vinko Lale kao svjeok odbrane posvjedočio da mu je u posjetu dolazila žena. Danas je on predsjednik logoraša iz Silosa i podpredsjednik Logoraša Republike Srpske, mada je u Silosu bio samo dva mjeseca u povlaštenoj prostoriji i sa hranom kakvu su imali stražari. On nije jedini, ima ih nekoliko i o njima sam pisao ranije, a svi su nagrađeni dobrim pozicijama i foteljama.
Silos je posjetio i sam Alija Izetbegović dva puta, ali niko iz vrha vlasti BiH nije odgovarao za taj zloglasni logor. Ukupna kazna za Silos je 60 godina za njih osmoricu, a od kojih je najveća u trajanju od 9 godina.
Tako da koliko me taj Silos žuljao u ratu, kad su mi bili u njemu najbliži, tako me žulja i dan danas zbog prodaje i izdaje, ali i nagrade za sve koji su u tome učestvovali.
Familijo, kumovi, prijatelji i komšije nek vam je srećna ova 28 godišnjica slobode i nek vam je Sveti Savo uvjek na pomoći!
Autor: Bojan Vegara
