Hrvati veličaju i mole se za ustaše, čije zločine ljudski um teško može pojmiti
Ko su najkrvoločnije ustaše, čije zločine ljudski um teško može pojmiti
Dvije godine kasnije je uspio, pridružio se prvim ustašama u Mađarskoj, ali ga je koštalo slobode to što je došao kao delikvent. Vlasti su ga uhapsile zbog nekakve pronevjere i osudile na pet godina zatvora. A kad je 1936. pušten, praktično je umirao od gladi na ulici. Za klupu za ratne zločine bilo bi dovoljno već to što je upravo on bio taj koji je u avgustu 1941. osnovao logor u Jasenovcu.
Zlo u ljudskom liku, Maks Luburić
Samo u dječjem logoru u Sisku umrlo je između 1.152 i 1.631 djece u jezivim uslovima. Praktično je zapovijedao logorskom mašinerijom smrti u NDH. Nije se libio da strelja ni svoje. Krajem 1942. zbog divljanja ga je sam Pavelić jedva zaštitio od von Horstenaua koji je učinio sve što je mogao da ga strpa iza rešetaka. Iza Luburića je ostalo na desetine hiljada streljanih, poklanih, raskomadanih civila svih dobi, vjera, nacionalnosti, polova, doslovno rijeke krvi.
Zatvorio je čak i HSS-ovca Radka Mačeka, a pri kraju NDH on je bio među najzaslužnijima za sprječavanje Vokić-Lorkovićevog pokušaja puča u marionetskoj državici koja se totalno raspadala.
Iz NDH je ipak pobjegao prije konačnog pada. Tek nakon dosta godina i svih tih zločina, Luburić se u emigraciji sjetio da predloži „ujedinjenje svih Hrvata“. No, vrlo slično kako je i sam ubijao, 1969. stradao je i on.Ilija Stanić, sin jednog od pokojnih ustaša, a u tom trenutku jedini u koga je Luburić imao povjerenja, ispalo je da je Udbin agent. Mjesecima je Stanić pripremao da s njim ostane sam, da ga prije toga drogira praškom za spavanje, da ima apsolutno čistu situaciju. Konačno, 20. aprila 1969. Stanić je sve to pripremio u Luburićevoj kući. Kad je 56-godišnji Luburić bio u kuhinji, Stanić mu se prikrao sa čekićem i raspalio ga svom snagom u čelo. Luburić je pao, pokušao da ustane, a ovaj mu je viknuo: “ Majku ti j*em ustašku! Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu!“ i nakon toga mu sa još tri udarca razbio lobanju.
Višnja Pavelić je pričala da su Njemci, čak i nacisti, bili vrlo neraspoloženi prema ustašama, odnosno da je Pavelić na vlasti opstajao isključivo zbog Adolfa Hitlera i uskog kruga njegovih najviših nacističkih saradnika. Ono što ona tad nije rekla, ali je jasno iz njemačkih dokumenata iz Drugog svjetskog rata, jeste da je razlog bila ekstremna ustaška brutalnost, pokolji koji su sa sobom nosili užasan pečat najgorih psihopatoloških devijacija.
Najgori od svih
Ljubo Miloš zapravo je bio možda i najgori u toj manijakalnoj konkurenciji. Bio je Luburićev rođak. Rat ga je zatekao kad je imao samo 22 godine i Luburić ga je od prvih dana uzeo kao svoju desnu ruku. Postavio ga je za upravitelja Jasenovca već u oktobru 1941., tako da je baš njemu zapalo da u Jasenovcu pazi na Mačeka. A stari HSS-ovac poslije je pričao da je jednom prilikom pitao Miloša zar se ne plaši Božje kazne zbog svih tih zločina. „Ništa mi ne govori. Ja znam da ću goriti u paklu za ono što sam učinio i ono što ću učiniti.
Ali ću goriti u paklu za Hrvatsku“, odgovorio mu je. Obožavao je da se u logoru pretvara da je liječnik i zapravo se „igrao“ dok je tamanio logoraše. Nekad ih je ubijao pištoljem, nekad parao nožem. Bio je jako ponosan na svoj izum „ritualno klanje Židova“. Mnogi su svjedočili da su ga hvatali pravi napadi ludila, pa bi na primjer zajahao konja, galopirao logorom i pucao po logorašima. Zbog toga su ga se klonili čak i mnoge ustaše u logoru.
Diana Budisavljević, Zagrepčanka koja je kao Austrijanka uspjela da prevari sistem NDH i iz ustaških logora spasi 12.000 djece, čak im sačuva i identitete, svjedočila je da su u Staroj Gradiški kozaračka deca umirala od gladi, bolesti i hladnoće, da su djecu ubijali tako što bi im razbili glavu o zid. Jedna od preživjelih svjedočila je da su jednom prilikom u logor došli Maks Luburić i Ljubo Miloš s nekolicinom drugih ustaša i da su donijeli kantu ciklona B (otrova za gasne komore).
Ljubo Miloš
Djecu su otimali, tukli kundacima, a kad bi ih konačno strpali u neku prostoriju, djeci su unutra ubacili tu kantu i potrovali ih. Zbog divljanja, pljačkanja po okolnim selima i kako je to već išlo, i Miloš je krajem 1942. uspeo da zaglavi u NDH u zatvoru kao optužen za zločine, da bi Luburić i njega izvlačio na slobodu. Miloš je kasnije bio i upravitelj zatvora u Lepoglavi, no 1945. uspio je da pobjegne pred partizanima preko Austrije, očito uz pomoć dijela klera, koji je, za razliku od Alojzija Stepinca, takođe bio ekstremističkih nacionalističkih nazora.
Za razliku od velike većine ostalih izbjeglih ustaša, Miloš se već 1947. ilegalno vratio u Hrvatsku, naivno vjerujući da će mobilizirati dovoljno „krstaša“ za gerilski ustanak. Vlasti su ga uhvatile vrlo brzo i 1947. optužile za ratne zločine.
Dokazati mu zločine bilo je vrlo lak posao, osim što je bila riječ o masovnom gradivu. Lak posao zato što je Miloš apsolutno sve priznao, još od planova istrebljenja cijelih nacionalnih i etničkih manjina smišljenih već pri osnivanju ustaškog pokreta. Tako, na primjer, kad su ga pitali za ubistva djece, mrtvo hladno je odgovorio: „Ona su takođe likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru s fra Majstorovićem saznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle.“ Osuđen je 20. avgusta 1948. u Zagrebu i istog dana obješen.
Jedini koji je prošao bez smrtne kazne
Od svih njih jedino Dinko Šakić na kraju nije završio s formalnom ili neformalnom smrtnom, nego kaznom od 20 godina zatvora koju je od 1998. gulio u Lepoglavi, onoj istoj u kojoj su nekog mučili i ubijali njegovi kompanjoni.
Šakić je takođe bio rodom iz Ljubuškog, samo što je od svih navedenih bio najmlađi. Imao je samo 20 godina kad ga je Luburić uzeo da mu pomaže u svemu onome što su činili u logoru u Jasenovcu. Smatra se da je upravo Šakić 1942. u Jasenovcu ubio HSS-ovca pjesnika Mihovila Pavleka Miškinu.Tog ljeta u Staroj Gradišci videli su ga i da je lično pogušio izduvnim gasovima pun kombi djece i žena. Sljedeće godine oženio se tada 18-godišnjom Luburićevom polusestrom Nadom, koja je takođe od početka logora učestvovala u svemu tome. Sa samo 22 godine, u aprilu 1944., Luburić ga je postavio da upravlja tom klaonicom.
Sjećaju ga se kao tipa koji je bio kicoš, vječno u ispoliranim čizmama i savršenoj uniformi, te užasno arogantan. U mučenjima logoraša znao je i lično da učestvuje. Za njegovog šefovanja u Jasenovcu pobijeno je najmanje 2.000 ljudi, a zabilježeno je i to da su Šakić i jedan drugi zločinac Andrija Artuković, ministar policije u NDH, sjedili i ručali šnicle dok su gledali kako vješaju logorskog ljekara dr. Milana Boškovića, njegovu suprugu i još trojicu koje su razotkrili da su slali informacije partizanima. Kao i Pavelić, i Šakić je iz Hrvatske pobjegao u Španiju malo prije kapitulacije NDH.
Dinko Šakić
Bio je prijatelj s paragvajskim diktatorom Alfredom Stresnerom, ozloglašenim zaštitnikom najgorih nacista. Još 1994. izjavljivao je da mu je „žao što nije ubio još Srba“, da „spava kao beba“.
Ali kad ga je 1998. Argentina ipak izručila Hrvatskoj, bio je iznenađen. Na suđenju se smijao svjedocima njegovih zločina, kao kad je dr. Milanu Boškoviću rekao da će mu, zbog njegovog ugleda, učiniti čast da ga ubije lično zbog krađe kukuruza, jer logoraši su bili gladni. Pri presudi mu ipak nije bilo smiješno, odslušao ju je potpuno ozbiljan. Njegovu je presudu oduševljeno pozdravio cijeli svijet, jer bila je riječ o zapovjedniku logora smrti. A kad je umro 2008., nakon godina robijanja i problema sa srcem, to mediji jedva da su posebno zabilježili.
Izvor: oslobodjenje.ba
