Genocid nad Jermenima (tačnije Armeni), sličan genocidu nad Srbima- Dva stradalačka naroda
,,…Jermeni su da bi preduprijedili taj gnjev poraza zatražili zaštitu o Berlinskog kongresa velesila 1878., moleći za autonomiju. No, njihovoj delegaciji nisu dozvolili ni da se obrati Kongresu (prije svega njemački kancelar Bizmark), već su uputili pisani apel Turskoj da bude pažljiva sa jermenskim narodom. To je kod Turaka otvorilo gnjev i nekontrolisanu želju da unište Jermene. U tom, kasnije će se pokazati prvom genocidu, uništeno je 200 000 Jermena, a 100 000 je protjerano. U Carigradu je ubijeno 6 000, protjerano 20 000 Jermena. Sultan Abdul Hamid II pustio je da masa uživa u krvi.
Ali to je bio samo uvod u veliki zločin. U Prvom svjetskom ratu, od 1915. – 1917., Turci su pravdajući da su Jermeni kao hrišćani skloni Rusima i da iznutra podrivaju sigurnost zemlje, započeli svjesni, isplanirani i državno pomognut plan uništenja Jermena. Pod nadzorom njemačkih oficira i uz njihove savjete napravljena je mreža sabirnih centara širom zemlje i trase izgona čitavog jednog naroda! I to naroda koji je živio na svojim istorijskim prostorima (to je prostor tzv. turske Anadolije – inače drevne kilikijske Jermenije, koju su Osmanlije osvojile). Najprije su sve vojnike Jermene razoružale, a potom po unaprijed napravljenim spiskovima u svim gradovima hapsili intelektualni sloj, pisce, političare, poslanike, ljekare, pedagoge, sveštenike. Po selima su prvo hapsili muškarce, a potom žene, starce i djecu. U beskrajnim kolonama su ih progonili ka sabirnim centrima, a onda su svi pravci vodili ka sirijskoj pustinji Der Zor. Treba li govoriti da je sve to pratilo nekontrolisano ubijanje, silovanje, pljačka i pustošenje njihovih sela i imanja. Među glavnim neposrednim izvršiocima plana istrijebljenja bili su Kurdi i sami manjina, ali muslimanska.
Oko 500 000 Jermena stiglo je do pustinje Der Zor i tamo na goloj zemlji i suncu umirali su danima bez vode i hrane. Hiljade su skapavale. Majke su djecu, da bi ih sačuvale, nudile Turcima, Arapima, trgovačkim karavanima. To jermensko roblje kasnije je stizalo do Damaska i Libana, Jerusalima i Egipta, a ona mala djeca koja su ostala u turskim porodicama najvećim djelom ni danas ne znaju svoje porijeklo. U ovom drugom genocidu stradalo je do 2 miliona Jermena. Tada su prvi put viđeni logori za djecu, a Jermenke su duž puteva visile na krstovima. Poslije izgona naroda, imena svih sela i gradova, planina i česmi i baš svega što je imalo u imenu jermenski jezički korijen mijenjano je i nazivano turskim. Jermenske crkve i manastiri su razoreni do samih temelja, tako da je samo po koji kamen svjedočio o građevini.
Ovo je bila velika proba, čije iskustvo su njemački oficiri odnijeli u svoju zemlju i već u Drugom velikom ratu iskoristili ga za rješenje “jevrejskog pitanja“. No, ovo iskustvo je najsličnije primijenjeno za uništenje srpskog naroda. Ipak, Jevreji su stradali na tuđim etničkim prostorima, jedini koji su stradali na svojim etničkim prostorima, i po istom planu uništenja, poput Jermena, bili su samo Srbi.
Poslije rata istorijska Jermenija je podijeljena između carske Rusije i Turske, a za vrijeme SSSR-a taj ruski dio postaje socijalistička republika Jermenija sa glavnim gradom Jerevanom. U to vrijeme staru jermensku kneževinu Nagorno-Karabah (na azerbejdžanskom Crna bašta, Jermeni tu oblast zovu Arcah) Staljin pripaja Azerbejdžanu kao pokrajinu. I ta smutnja do danas rađa zlo.
Nagorno Karabah je proglasio nezavisnost i faktički je dio Jermenije, ali u svijetu niko nema odvažnosti da je prizna, najvećim dijelom zbog velikog uticaja Turske (zaštitnice Azerbejdžana) i njene istorijske saveznice Njemačke, a opet vojni savez NATO-a štiti Tursku kao svoju članicu. Inače, najveća NATO vojna baza u Turskoj sagrađena je na otetoj jermenskoj zemlji.
Na čijoj ono zemlji je sagrađen Bondstil???“
Izvor: https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1965035326965199&id=100003762533871
