Džuli Pones: Ne odustajte od svojih prava
Dr Džuli Pones je profesor etike koja je 20 godina predavala na Univerzitetskom koledžu Huron u Ontariju. Suspendovana je i zabranjen joj je pristup radnom mjestu zbog obavezne vakcinacije. U okviru ciklusa Vjera i demokratija održala je 28. oktobra govor koji donosimo u nastavku.
***
Vratimo se par godina unazad – recimo u jesen 2019. Šta ste tada radili? Kakav Vam je bio život? Do čega Vam je bilo stalo? Čega ste se najviše bojali? Kako ste zamišljali budućnost?
Jeseni 2019. bila sam profesor etike i antičke filosofije; učila sam studente kritičkom razmišljanju i samosagledavanju, postavljanju pravih pitanja i procjenjivanju dokaza, učenju iz prošlosti i potrebi za građanskom vrlinom u demokratiji.
Da se odmah prebacimo u 16. septembar 2021, kad mi je uručen „otkaz s obrazloženjem“ pošto sam odbila da se povinujem poslodavčevoj odluci o obaveznoj vakcinaciji. Dali su mi otkaz jer sam radila upravo ono zbog čega sam i zaposlena. Bila sam profesor etike i dovela u pitanje nešto što smatram neetičkim zahtjevom. Ironija je očigledna.
Kanadom vladaju zakoni zasnovani na etici. Moglo bi se reći da je etika temelj naše demokratije.
„Pravo na odlučivanje o sopstvenom tijelu i nepodvrgavanje ljekarskom postupku bez saglasnosti predstavlja pravo duboko ukorijenjeno u našem običajnom pravu.“ Ovo nisu moje, već riječi sudije Apelacionog suda Ontarija Sidnija Robinsa.
Uz svega nekoliko rijetkih izuzetaka, fizički integritet se u kanadskom pravu smatra neprikosnovenim, i taj etos je i u osnovi Nirnberškog kodeksa, obećanja čovječanstvu da više nikad nećemo odlučivati o liječenju pacijenta bez njegove saglasnosti i prethodno mu ne pruživši sve podatke, čak ni za njegovo lično dobro, čak ni za opšte dobro.
Po definiciji, obavezna vakcinacija predstavlja strategiju prinudne imunizacije: bez prinude – prijetnje gubitkom posla, na primjer – ljudi bi dobrovoljno pristali na ono što propisana obaveza nastoji postići!
Poslodavci su zarobili naše karijere, onemogućavajući nam učešće u ekonomiji i javnom životu. Opravdanje im je da „smo u pandemiji“, zbog čega se moramo odreći tjelesnog integriteta u prilog opšteg dobra.
U slučajevima vanrednog stanja, savezna skupština i pokrajinska zakonodavstva imaju ograničenu moć da radi javnog dobra donose zakone koji krše pojedina prava iz Povelje. Ali, da bi se ta kršenja opravdala, odluka o obaveznoj vakcinaciji morala bi preskočiti veoma visoko postavljenu ljestvicu: kovid-19 bi, na primjer, morao biti visoko virulentan patogen za koji nema odgovarajućeg lijeka, a vakcine bi trebalo da budu dokazivo djelotvorne i bezbjedne.
Trenutno stanje stvari u Kanadi ne zadovoljava nijedan od ovih kriterija.
Uzmite u obzir sljedeće činjenice:
- zaraznost kovida-19 ne iznosi čak ni jedan odsto zaraznosti malih boginja (s još manjim rizikom po djecu);
- postoje bezbjedni, visoko djelotvorni lijekovi (uključujući monoklonalna antitijela, ivermektin, fluvoksamin, vitamin D i cink), i
- za ove vakcine prijavljeno je više neželjenih reakcija (uključujući nebrojene smrtne slučajeve) nego i za jednu drugu vakcinu na tržištu tokom posljednjih trideset godina.
U tom svjetlu nameće mi se toliko pitanja:
Zašto su vakcinisanima dati vakcinacioni pasoši i omogućen pristup javnim objektima kad je direktorka CDC-a izjavila da vakcine ne sprečavaju prenošenje zaraze?
Zašto je vakcinacija jedina strategija za suzbijanje kovida kad je sve više dokaza (uključujući nedavno istraživanje s Harvarda) da nema nikakve vidljive veze između stepena vakcinisanosti i broja novih slučajeva?
Zašto naša vlada i dalje ne odobrava ivermektin kao preporučeni lijek kad ga podržava američki Nacionalni zdravstveni institut, i ako ga je indijska država Utar Pradeš dala svojih 230 miliona stanovnika, svodeći tako stopu smrtnosti skoro na nulu? Kako je Indija prestigla Kanadu u zdravstvenoj zaštiti?
Zašto uvodimo vakcinaciju petogodišnjaka kad za njih kovid predstavlja manji rizik od neželjenih reakcija na vakcine i dok još nema djelotvornog sistema za praćenje rezultata vakcine?
Zašto smo se usredsredili na vakcinalni imunitet kad empirijska istraživanja pokazuju da prirodni imunitet pruža bolju zaštitu, snažniji je i trajniji?
Zašto sramotimo one koji su suzdržani spram vakcine a ne one koji su njene bespogovorne pristalice?
„Zašto“, kako je nedavno pitala jedna medicinska sestra, „zaštićene treba štititi od nezaštićenih prisiljavanjem nezaštićenih da koriste zaštitu koja nije zaštitila zaštićene?“
Kako god okrenuli, ovo je kula od karata koja će se svakog trenutka srušiti.
Ali pitanje koje me zanima je: zašto se već nije srušila? Zašto ova pitanja nisu u naslovima svih glavnih listova u Kanadi, i to svaki dan?
Šta se desilo s našim rukovodstvom? Naš predsjednik vlade izgovara borbene pokliče: „Mislite da ćete se moći ukrcati na avion?“, zaprijetio je. U kampanjama se sada daju obećanja u smijeru segregacionizma. Naša vlada svakodnevno podstiče podjele i međusobnu mržnju u društvu.
Kako su se stvari tako drastično promijenile? Kako smo se mi Kanađani tako drastično promijenili?
Primjećujem da se ne suočavamo samo s pandemijom virusa, već i pandemijom poslušnosti i samodopadljivosti, u kulturi šutnje, cenzure i insitucionalizovanog zastrašivanja.
Glavni mediji vole da kažu da vodimo „informacioni rat“ – da su poluistinite informacije, pa čak i postavljanje pitanja i sumnjičavost, djelovale na pandemiju poput kuge.
Ali u ovom ratu se kao oružje ne koriste samo informacije, već i pravo da se razmišlja svojom glavom.
Može se čuti rečenica „pa, ne znam baš puno o virusima“, tako da ne bi ni trebalo da imam mišljenje. Ali…
Suština nije znate li o virusologiji više nego naši zdravstveni zvaničnici, već zašto ih ne prozivamo zbog nespremnosti da sagledaju dokaze i uđu u raspravu s nekim ko ima drugačije mišljenje.
Valjalo bi da pozivamo na ponovno uspostavljanje ne ishoda, već samog procesa.
Bez tog procesa nemamo ni nauku ni demokratiju.
Bez tog procesa u nekoj smo vrsti moralnog rata.
Ali, ratovi iz prošlosti imali su jasne linije razgraničenja: Istok i Zapad, rodoljubi i vlast.
Rat u kom se danas nalazimo je rat u kom se ide na infiltriranje umjesto na invaziju, na zastrašivanje umjesto na slobodu izbora, i u kom se koriste psihološke sile koje djeluju iznutra tako da nam se čini da su ideje koje nam se nameću zapravo naše, i da dajemo svoj doprinos odustajući od svojih prava.
Kako nedavno mudro reče jedan kolega:
„Ovo je rat o ulozi vlasti. O našoj slobodi da razmišljamo i postavljamo pitanja, i o tom može li se autonomija pojedinca svesti na uslovljenu povlasticu ili ona ostaje pravo. Ovo je rat o tom hoćete li ostati građanin ili postati subjekat. O tom kome pripadate… sebi ili državi.“
Radi se o tom gdje ćemo povući crtu.
Nije riječ o liberalima ili konzervativcima, pro i antivakserima, stručnjacima i laicima. Svakom bi trebalo da je stalo do istine, svakom bi trebalo da je stalo do naučnih i demokratskih procesa, svakom bi trebalo da je stalo do onog drugog.
Smatram da ne vrijedi obezbjeđivati opstanak naše nacije ako s njom ne opstanu i sloboda da se raspravlja, kritikuje, i zahtijevaju dokazi za ono što naše vlasti od nas traže.
Kao neko rođen sedamdesetih, nikad nisam mislila da će to biti rat u kom ću se morati boriti, i da bi moglo biti ugroženo pravo na tjelesni integritet i na slobodnu razmjenu informacija svakome dostupnu na uvid.
Razmislite na trenutak o najnezamislivijim zločinima iz prošlog vijeka – „konačno rješenje“, aparthejd u Južnoj Africi, genocidi u Ruandi i Kambodži. Zar ne bi trebalo da pamtimo zvjerstva iz prošlosti kako se ona ne bi ponovila? Izgleda da je pamćenje kratkotrajno, porodični lanci se raskidaju, nove brige se nadvijaju nad stare, a pouke iz prošlosti blijede, tonući u istoriju i zaborav.
Danas se čini da vakcinisani uživaju sva prava i povlastice civilizovanog društva: slobodu kretanja, dostupnost obrazovanja, i odobravanje vlasti, zakonodavaca, novinara i porodice. Vakcinacija je ulaznica za uslovno vraćanje prava da učestvujemo u kanadskom društvu.
Ali, kako reče Džon Kenedi: „Prijetnja pravima jednog čovjeka umanjuje prava svih drugih ljudi.“
Zaključak
Nema sumnje da je kovid-19 najveća prijetnja s kojom se čovječanstvo ikad srelo, ali ne zbog virusa – to je tek jedno poglavlje znatno duže i složenije priče – već zbog tog kako smo se ponašali.
A to ponašanje će, smatram, ući u sve knjige iz medicinske etike koje će biti objavljene u idućem vijeku.
Šta nam je činiti?
Što reče kanadski hemičar i pisac Orlando Batista, „omaška postaje greška tek kad odbiješ da je ispraviš“.
U današnjem svijetu izgleda da je bitno biti ljubazan, „snaći se“, „kretati se ispod dometa radara“. Nema više revolucionara iz šezdesetih, nema više rodoljuba rane Amerike. Mi smo žrtve – i plaćenici – pandemije poslušnosti.
Ali poslušnost nije vrlina. Nije ni neutralna. I ni u kom slučaju nije bezazlena.
Kad je Hana Arent za Njujorker pratila suđenje Adolfu Ajhmanu 1961. godine, očekivala je da će zateći komplikovanog, arogantnog, sotonskog, možda i psihotičnog čovjeka. Ispostavilo se da ju je dočekalo nešto potpuno suprotno. Pogodila ju je njegova „krajnja običnost“. Bio je „strašno i zastrašujuće normalan“, pisala je, čovjek koji je „samo izvršavao naređenja“, kako je neprestano ponavljao. Tu sklonost običnih ljudi da bez razmišljanja izvršavaju naređenja kako bi pokazali poslušnost i izbjegli da razmišljaju svojom glavom nazvala je „banalnošću zla“.
Netrpeljivi, dobro uvježbani nastupi naših zdravstvenih zvaničnika stvorili su veoma djelotvornu mašinu koja ne iznosi dokaze ili se upušta u raspravu, već samo izdaje naređenja koje nam je obaveza da izvršavamo. Uz pomoć medija, njihove greške se sakrivaju, postupci ne dovode u pitanje, a drugačija mišljenja potiskuju.
Kako da prekinemo ovu šutnju? Kako da povratimo zdravu pamet i ponovo izgradimo svoju demokratiju? Možda je nastupio trenutak da postanemo malo bučniji. Istraživanjima je dokazano da kad svega deset posto stanovništva usvoji neku ideju, to postaje prekretnica ka usvajanju ideja, mišljenja i vjerovanja i od strane ostalog stanovništva. Potrebno je samo glasnih, bučnih deset posto.
Demokratija, „vladavina naroda“, ne samo da dozvoljava slobodu izražavanja i postavljanja pitanja, nego je i zahtijeva.
I: niste loša osoba ako tražite dokaze, niste loša osoba ako slušate svoj instinkt, i niste loša osoba jer hoćete da mislite svojom glavom. Upravo suprotno.
Ako ste zabrinuti što više nema pravde, ako ste zabrinuti kako će nam živjeti djeca, ako hoćete da povratite svoju zemlju – koja je nekad bila predmet zavisti čitavog svijeta – sad je trenutak za djelanje. Nema razloga, luksuza ni izgovora za čekanje. Potrebni ste nam odmah.
Sad je trenutak za protest, čak i za građansku neposlušnost.
Kako je rekla Margaret Mid: „Nimalo ne sumnjajte da mala skupina mislećih, posvećenih građana može promijeniti svijet; samo oni ga i jesu mijenjali.“
Drugim riječima, nije potrebno čitavo pleme junaka, masa junaka ili zemlja junaka. Potreban je samo jedan. Uradite što je do Vas i možete uticati. Poput pilota Sautvest erlajnsa, kanadske policije i medicinskih sestara.
Junaci su nam potrebniji nego ikad. Naša demokratija traži dobrovoljce… Hoćete li biti junak – za našu zemlju, za našu djecu? Hoćete li biti dio bučnih deset posto?
Autor: Džuli Pones
Izvor: Stanje stvari
