„Došla su druga vremena, dece je sve manje, a pasa sve više“
Okupali smo se zapadnim otpadnim vodama koliko se ni naši preci nisu oblili krvlju i suzama.
Toliko smo se ugledali na moderne evropejce koji su odavno objavili rat porodici, da za njima kaskamo k’o senka psa za psom. Pogazili smo sve ono što je našim precima bilo sveto i zato smo sami pogaženi.
Samo u poslednjih 100 godina vodili smo 8 ratova u kojima je za odbranu otadžbine živote položilo preko 4 miliona Srba u najboljem reproduktivnom dobu.
Danas, na 5 kontinenata živi Srba skoro koliko i u Srbiji, ali Srbi u rasejanju su samo prve generacije koje polako izumiru, njihova deca i unuci imaju pasoš one zemlje u kojoj su rođeni. Protekli XX vek predstavlja zatiranje srpskog naroda kroz planski genocid. Ulaskom u HHI vek nastavljeni su moderni ratovi bez metka, ali dosta krvaviji nego svi prethodni zajedno.
Nekad smo očekivali ko će nam zabiti nož u leđa, ali su nas vremenom naučili da ubijamo sami sebe, jer dželati više neće da prljaju ruke. Vodeći se podvalom bratstva i jedinstva i gradskog spavanja na klupi, od 1945. godine pa u sljedećih po’ veka u Srbiji je iz sela u grad preseljeno preko 8 miliona ljudi. U drugim delovima sveta takav proces bi trajao najmanje 2 veka.
Pod plaštom industrijalizacije dogodila „civilizacijska revolucija“ koja je promenila poljoprivrednikov pogled na svet. Ona je decu seljaka odvukla u gradove i napravila od njih radničku klasu, od bogatog seljaka stvoren je siromašan građanin koji nema vremena ni za samog sebe.
Posle Drugog svetskog rata po svim bolnicama u Srbiji i Crnoj Gori postavljene su da rade časne sestre franjevke, da šire katoličanstvo, rade na sterilitetu svih viđenijih Srba i na krađi dece. Prva prijava zbog sumnje da je lažirana smrt novorođenčeta podnesna je još 1947. godine u Kragujevcu. Srbiju tako do današnjeg dana bije glas Eldorada za kupovinu dece.
Raseljavanje je poslužilo i da se na KiM zabrani povratak 200.000 Srba dok se istovremeno u njihove kuće naselilo 300.000 Albanaca. Sve republike su dobile jasno definisane granice samo je Srbija ostala sa dve autonomne pokrajine, što znači da će biti onolika koliko joj preostane teritorije kada se svi drugi namire. U to vreme Srbi su bili drugi najzdraviji narod u Evropi, odmah posle Finaca, i danas smo drugi, ali po smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti, odmah posle Rusa. Danas su se tzv. Albanci uvećali za 700%, Rumuni 50%, Bugari 40%, a jedini narod koji je u izumiranju je srpski narod. Ipak, gradovi u Srbiji su sve tesniji da bi primili sve veći broj pridošlica. Prestonicu Beograd danas muči prenaseljenost i nezaposlenost, dok srpska sela izumiru. Po gradskim ulicama i trgovima se vuku beskućnici i psi lutalice a seoske kuće puste propadaju bez domaćina.
Danas raste broj stanovnika samo u 3 naša najveća grada, Beogradu, Novom Sadu i Nišu. Ali još više raste broj stanovnika i u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici kao i opštinama na jugu Srbije, gde žive neki drugi ljudi… Brzina kojom se smanjuje broj stanovnika Srbije je utrostručena u odnosu na period od 1990. do 2000. godine. A sve je još ofanzivnije krenulo baš od oktobra te 2000. godine i operacije nakon koje je nametnuto da Srbima zauvek moraju rukovoditi potomci ustaško-komunističkih funkcionera. Srbi su ovde dočekani i razvojem tehnologije i robotizacije gde će radnici vremenom postati skoro nepotrebni pa se celo društvo moralo prilagođavati nekom novom dobu. Dobu zvano „planiranje porodice“ tj. evropski sistem „ovo dete oću-ovo neću.“ Tako su legalizovani centri za abortus u Srbiji, oni su samo u posljednje 23 godine ubili preko 7 miliona Srba. To znači da se svake godine u Srbiji ubije grad veličine Novog Sada. Još slikovitije, danas se u Srbiji samo u jednoj godini ubije više dece nego što ih je ubijeno u logoru Jasenovac za celo vreme njegovog postojanja.
Ili da objasnim ovako, u Srbiji je od 2000. godine pa do danas ubijeno duplo više Srba neko u svim ratovima HH veka, i to u majčinoj utrobi. Svet se kod nas brzo sveo na svoju koloniju, doveo je narkomaniju i prostituciju a mladost odveo u ponor. Društvenim inženjeringom izopačio je ljudsku prirodu i preoblikovao identitet jednog celog naroda uz pomoć medija i raznih NVO. Zato je narodu bitnije šta se dešava u kući Velikog brata nego u vlastitoj. Ko bi pre desetak godina rekao da će se ovde čekati crni petak a Veliki biti proglašen za dan „lizanja kašičice.“
Ono što u posljednjih 10 godina zabija zadnji ekser u srpski kovčeg je promocija homoseksualizma i savremenog pomodarstva. Tako smo u nedelju videli Anu Brnabić i njenu partnerku koje na glasanje dolaze sa svojim sinom. Kako su ga dobile ne znamo, ali znamo da na listi za koju su glasale nema niti jednog jedinog Srbina. Tu su sve same ustaše, komunisti, homosekualci i šćiptari.
Nakon svega što su preživeli Srbima je sad nametnuto da se kolju i zbog životinja, a to pomodarstvo stvoreno je preko pojedinih „udruženja za zaštitu životinja“ koja su samo vrteška raznih NVO koje preko „krznenih bebica“ izvlače novac od naivnog naroda. U suštini niko od njih nikad nije kupio ni najeftinije granule niti se ikad odazvao pozivu za neku napuštenu životinju. Oni se bave stvarima kao što je slučaj iz Zaječara gde su pre 4 dana po njihovom deca navodno ubila psa tako što su mu zalepila petardu u usta. Kad se dokazalo da nisu, oni su se samo ogradili da je bacanje petradi svejedno nedopustivo. Ali već je bilo kasno, srpsko dete je proglašeno za monstruma, to ga je naučio otac željan krvi, pucanja i ratova. Zapenili jurišnici sa stavom „ma neće, samo se igra, nije pas kriv do vlasnika je, prvi su ga dirali“, decu su već razapeli.
Komentar i njihov stav šta bi oni deci uradili da ih se dokopaju šaka.
Kažu da onaj ko ne voli životinje ne voli ni ljude, međutim, ja sam davno primetio jedan skoro zastrašujuć obrazac ponašanja. Najveći „ljubitelji“ životinja mrze ljude, pa čak i decu. Danas je normalno kada u dečijim kolicima guraš kera i pitaš se gde je Marija Šerifović kupila sina. Normalno je i groblje za kućne ljubimce na Novom Beogradu u Bloku 51 sa zgradom od 300 kvadrata, parkingom za 20 mesta, krematorijumom za životinje, prostorijom za izrade bista i spomenika, te 2.000 grobnih mesta. Normalno je da se ljudima preti da će im se iskopati članovi porodice ako ne plate održavanje groblja, a 2 miliona evra se ulažu za pseća groblja. Normalno je i da se pokrene peticija da se ne uspava pas koji je dan pre teško rastrgao dete, a to dete se i ne pomene. Normalno je kad pas u Laktašima ženi otkine ruku a razna udruženja za „zaštitu životinja“ na giljotinu stave lovca koji je ubio psa kako bi joj spasao život. Ženu, doživotnog invalida niko i ne pomene. Normalno je da za vreme tzv. Kovйda 37.000 građana potpiše peticiju koja im je omogućila da mogu šetati pse 7 puta u toku nedelje za vreme trajanja policijskog časa i osmi put gratis nedeljom. Dok za šetnju dece nije skupljen nijedan potpis.
Sve je ovde normalno osim kad staneš u zaštitu deteta i staviš ga ispred psa, onda si ti nenormalan.
Tako je horor roman po scenariju Stivena Kinga „Groblje kućnih ljubimaca“, dobio svoj nastavak i u Srbiji. Sve se ovo dešava zbog toga što je u svetu strahovita promocija kućnih ljubimaca i potreba da se oni tretiraju kao ljudi. Životinje su postale ljudima zamena za čoveka a kućni ljubimci stvorili su jednu potpuno novu generaciju kojoj je bitniji pedigre od sopstvenog naroda. Jasno je da današnje generacije ne samo da vole životinje već su i opsednute njima. Stvorena je neka nova emotivna kultura prema kućnim ljubimcima, tačnije opsednutost ljudi kučićima i mačićima koja je postala pomama.
Ovaj model se iz dana u dan utuvljuje ljudima u glavu, da su kućni ljubimci u redu a ljudi nisu.
Ali to je samo manipulacija dušama ranjenih ljudi, da čovek zbog toga bude spreman udariti na brata pa i na dete. Zbog toga se danas stalno i forsiraju emisije o kućnim ljubimcima, gde se stalno podstiču ljudi da usvajaju životinje kako bi zapostavili ljude. Priča je uvek ista, postoje zli ljudi koji se svirepo odnose prema životinjama, i postoje oni divni koji spasavaju ta nedužna bića. Tu priču kroz svoje mahom nameštene slike i snimke danas potpaljuju pojedini „zaštitnici životinja.“
Setimo se samo ekstremnog huliganskog udruženja „Levijatan“ koje je oduzimalo samo rasne pse u svom Lambordžiniju. To udruženje više i ne postoji ali Lambordžini itekako postoji. Kupilo ga je 200.000 pratilaca njihove stranice, jer ko se se ne bi rastopio i uplatio koji evro kad vidi tužne oči „zlostavljanog“ kučeta.
Duško Radović je davno napisao: „Došla su druga vremena, dece je sve manje, a pasa sve više. Psi su uglavnom rasni, a deca su naša, domaća i divlja.“
On je pisao a mi se trebamo zapitati ko li ovde uopšte ima pravo na život, čija li će groblja u budućnosti biti posećenija, ljudska ili pseća, koji je to put kojim se krećemo i gde nas on vodi.
Ko li će preživeti u ovoj satanskoj obmani…
Autor: Deki RS
Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu!