Današnji Gadarinci su među nama
Čuli smo jevanđeljsku priču o Gadarincima: kad je Hristos prolazio kroz gadarinsku zemlju u susret su Mu izašla dvojica đavoimanih, u velikoj meri opsednutih zlim duhovima. Jevanđelisti s neznatnim razlikama opisuju ovaj događaj. I evo, ovi đavoimani, tačnije, nečista sila, demoni, koji su se uselili u njih, počeli su da govore Hristu: zašto si došao da nas mučiš? I počeli su da Ga mole da ako ih istera, uđu u krdo svinja koje je paslo u blizini. Gospod je iscelio ove nesrećne ljude i isterao je demone, oni su se uselili u krdo svinja i celo krdo svinja je potrčalo i utopilo se u jezeru. Čobani koji su bili svedoci ovog događaja otišli su u grad i ispričali šta se desilo. Stanovnici ovog grada su se zbunili. Jevanđelista Luka piše da je sve ljude iz okolnih mesta obuzeo užas, uplašili su se. Došli su kod Hrista i zamolili Ga da ne ostaje kod njih, da ide dalje.
U ovoj kratkoj priči svako od nas će naći vrlo poučne momente za svoj život i za život cele Crkve. Kao prvo, Gospod pokazuje Svoju silu i to da je čak i naizgled potpuno izgubljenog čoveka u stanju da oslobodi od vlasti đavola. Kako je mnogo ljudi među nama za koje govorimo da su već potpuno propali, da nema sile i mogućnosti da se opamete. I često čak pravdajući sebe govorimo jedni drugima: pa on stvarno kao da je đavoiman! Međutim, Gospod pokazuje da i takve svirepe đavoimane ljude koji su, kako ih opisuju jevanđelisti, išli nagi, kidali lance u koje su bili okovani, napadali prolaznike, tako da pored njih niko nije ni prolazio – da je Gospod u stanju da isceli i takve ljude, zato što je Sin Božiji, Tvorac neba i zemlje, i u Njegovim rukama se nalaze sve sile za naše spasenje. Priča o ovoj dvojici nesrećnika razobličava i nas, neverujuće – nas koji smo već prežalili svoje bližnje, često i rođake.
A što se tiče drugih Gadarinaca – to su bili stanovnici ovog grada i ove okoline – vrlo često ličimo i na njih, i ovakvih Gadarinaca ima mnogo među nama, svuda ih ima. To su ljudi koji su videli čudo Božije, koji ne mrze Hrista, koji se u principu prema Njemu odnose mirno i spokojno, ali koji su shvatili da radi spasenja bližnjeg i radi spasenja svoje duše njihov privremeni red, njihov život može biti poremećen. Svinje su uginule u jezeru i ovi ljudi, koji su živeli u gradu, pre svega su videli da su izgubili imetak – svinje – i da su pretrpeli materijalnu štetu.
I ispostavilo se da je to za njih važnije nego isceljenje đavoimanih o kojima su se glasine pronosile nadaleko, za koje je znao ceo grad i sva ova okolina, tako da su se plašili čak i da prolaze pored njih. Ispostavilo se da im ovo čudesno isceljenje nije toliko važno kao gubitak uređenog života, zato su i rekli Hristu: prođi pored nas, idi od nas. To se svuda dešava, stalno to vidimo, u svom društvu, u svojoj zemlji, uopšte, u celom svetu ima vrlo mnogo takvih ljudi. Oni govore Crkvi, kad počne da propoveda Jevanđelje i da poziva na pokajanje: samo nemojte ovde gurati svoj nos! Molim vas, oče, propovedajte u svom hramu, ali ovde ne treba!
Ima ih svuda – u ministarstvima, na vlasti, oni žive pored nas u komšiluku, u ulazu, to su često naši najbliži: majka, otac, braća. Kažu nam: pa vidiš da živimo normalno, nismo grešnici, nismo lopovi, nismo ubice, nismo preljubočinci, zato ne treba da nam pričaš o Hristu. Toga ima vrlo mnogo: verovatno da takvih ljudi ima i više nego jarosnih Hristovih protivnika koji hule na Crkvu. Đavoimani je kasnije sam došao kod Hrista i molio Ga je da ide zajedno s Njim i Njegovim učenicima, a Hristos ga je poslao u grad da ispriča šta mu se desilo, odnosno i njega je poslao na apostolsku propoved, na najtežu propoved u ovom svetu – kad čovek ide kod svojih bližnjih, u zajednicu ljudi koji su ga poznavali kao teškog grešnika, kao bolesnika i izgubljenog čoveka, da svedoči o istini, o spasenju. Na ovu propoved Hristos je Sam izašao, On je propovedao izabranom rodu, izrailjskom narodu, i oni Ga nisu slušali. Čoveku je veoma teško da propoveda među svojim bližnjima.
Nema proroka u svojoj otadžbini – svi znamo ovu krilaticu, ali joj retko pridajemo dužan značaj, i u svojoj misionarskoj delatnosti, u smislu da ako propovedamo Hrista postoji predstava o tome da misija obavezno znači da čovek ode u Papua Novu Gvineju i da tamo krsti pet plemena i tako dalje. Dakle, to je naša slika o misiji. Najteža i često najnezahvalnija, ali zato najplemenitija u očima Božijim – jeste misija među svojim bližnjim, među onim Gadarincima, đavoimanim ljudima koji će nam govoriti: ma šta nam pričaš, pa znamo te! To je najteža misija, zato što od svakog od nas zahteva potpuni preporod, potpuno oslobođenje od svih naših grešnih i demonskih strasti. Isto onako potpuno kao i od ovih đavoimanih koji su se od bića nalik na zveri opet pretvorili u ljude koji su u stanju da opšte sa svojim bližnjima. I mi smo isto kao oni danas, nadahnuti blagodaću Svetog Duha, milošću Boga Oca i ljubavlju Sina Božijeg Isusa Hrista, podjednako prizvani da propovedamo spasonosnu jevanđeljsku misiju. Amin.
Autor: Jeromonah Ignatije Šestakov
Izvor: Pravoslavie.ru