“Da nije bilo Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu“

nedelja, 05. 01. 2020.nedelja, 05. 01. 2020. Kefalo

Vječnost srbskih Termopila

Danas se ne zna koje gori , da li Montenegrini koji pokušavaju da obesmisle Mojkovačku epopeju tvrdeći da je bila pardoks i samoubilačka, boj iz očaja i iz inata, ali uzaludna, jer su kao na kraju izigrani od Srbije ili ovi građanski Srbi, koji uz ekumenističke službe neodređeno govore o samoj bici na Mojkovcu. Govoriti o borbama Crnogoraca je nemoguće, naročito na Mojkovcu, a ne ulaziti u dubinu i širinu srbstva. Nisu Crnogorci nigdje uzalud ginuli, a naročito ne iz očaja, niti ih je mogla, niti htjela Srbija prevariti, jer su Crnogorci, do pojave Broza, bili Srbski Spartanci i živjeli Milošem i Lazarem, a smisao crnogorskog života je bila žrtva. Žrtva za Vjeru, Otadžastvo i bližnjeg svoga. Ne može smisao života Crnogorca (elitnog Srbina) shvatiti onaj, koji nema vjere u Boga, niti bilo kakvih moralnih vrijednosti. Ne samo da komunisti i globalisti ne mogu da razumiju hrišćansko žrtvovanje, nego to i neće. Oni su bivši ljudi, koji ne prezaju ni od čega i ništa im nije sveto. Žive samo za materijalno bogaćenje i satanistički provod. To nije prava Crna Gora.

Crna Gora je nastala nakon što su Turci okupirali sve srbske zemlje. Nastala je u području katuna gornje Zete, gdje su se oko srbskog manastira na Cetinju skupili oni Srbi, koji su htjeli da nastave da se bore. Njihova borba bila je zasnovana na Kosovskoj legendi, mitu o Milošu Obiliću i Lazarevom zavjetu. Izabrali su težak i skroman život, ali slobodarski i častan. Nastao je jedan novi način organizovanja života preko bratstava i plemena u vladičanstvu cetinjske mitropolije. Srbska plemena kroz borbu sa Turcima (Za krst časni i slobodu zlatnu) stvaraju Crnu Goru u periodu od XVI do XX vijeka, hajdučku državu, pod zaštitom Ruskog cara i uz povremenu podršku Mletačke republike. Vremenom su još od vladike Danila (1696-1735.) Crnogorci postaju hajduci i nepobjedivi ratnici, pa sve preko vladike Petra I Petrovića(1781.-1830.) Svetog Petra Cetinjskog, Petra II Petrovića Njegoša (1830.-1851.) do prvog i poslednjeg kralja Crne Gore Nikole Petrovića (1860-1918.) Car junaka, pročulo se junaštvo, hrabrost i borbenost ovih planinskih Srba.

Odkud to da Crnogorci pobjeđuju mnogo brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja, još od Martinića i Krusa, pa sve do Mojkovca? Mnogi su to neuspješno pokušali objasniti, bez potrebe komplikujući. Najviše su izokretali komunisti, a njihovo viđenje, nastavljaju Montenegrini. Oni tvrde da su Crnogorci pobjeđivali, jer su bili očajni sirotani, pravi proleteri, koji nisu vjerovali u Boga i bili surovi divljaci. Upravo suprotno, Crnogorci su živjeli Svetosavski, veoma skromno i viteški. Žao mi je, ali ne može rob shvatiti viteza. Pas sa lanca ne doseže Vuka gorskog. Ne vežu se sokolovi. Nije starim Crnogorcima bilo najbitnije da se najedu, napiju i pare se, ko ovim nesrećnim Montenegrinima.

Hrišćanski način života je bio osnov stare Crne Gore i zato je pobjeđivala. Njihova snaga je bila od Boga! Svaki post se postio, što je stajalo i u ustavu Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, a do tada je Crna Gora funkcionisala ko vladičanstvo, znači crkvena organizacija. Crnogorce su predvodili srbski pravoslavni episkopi i egzarsi Pećkog trona. Opšte je poznato da je sveti Petar Cetinjski prvo održavao svetu liturđiju, pa onda pričešćene, najbolje među najboljim Srbima, poveo u boj za vjeru i slobodu, držeći u jednoj ruci krst, a drugoj isukanu sablju. Niko ne može pobijediti Hristovu vojsku i zbog toga su Crnogorci bili nepobjedivi.

Živeći u visokim planinama u vrlo surovim uslovima, bez dovoljno hrane i bez ikakve ugodnosti, nastajali su moralno i fizički najjači ljudi. Samo takvi, duhovno prije svega jaki, su mogli opstati u kršu i kamenu visokih srbskih planina. Postili su se časni posti, slavila se Krsna slava, Vidovdan i Savindan. Živjelo se časno i pošteno, ali veoma skromno. Svaki Crnogorac je smatrao da nije dostojno čovjeka da živi u prevelikoj ugodnosti i raskoši. Osnova je bio patrijahat, gdje se uloga žene, ko majke, ćerke, supruge i sestre naročito poštovala. Specifičnost Crne Gore bila je i u tome što se više primjenjivao Stari Zavjet od Novog, zbog teških okolnosti i stalne opasnosti od Turaka i Rimskog Pape.

Sličan način života je nastao i u Vojnoj Krajini i Hercegovini, ali bez osnova državnosti. Vjekovna viteška borba crnogorskih hajduka zasnovana na Kosovskom kultu za oslobođenje i ujedinjenje srbstva bila je smisao postojanja Crne Gore. Sve crnogorske vladike, knjaževi, kralj i junaci su živjeli samo za jedno, da se svi zajedno žrtvuju u boju za spas srbstva, kao Lazar i Miloš na Kosovu. Crnogorski ratnici su se vijekovima postrojavali na Obilića poljani na Cetinju, ispod Krstaša barjaka Boška Jugovića,a kasnije i pod srbskom trobojkom (pošto trobojka kao zastava nastaje tek u HIH vijeku) i imali su Obilića medalju za hrabrost. Sebe su smatrali osvetnicima Kosova i Dušanovim vitezima. Riječi koje su se najčešće čule u staroj Crnoj Gori bile su Bog, Srbin i Kosovo. E toj i takvoj Crnoj Gori dolazi Prvi svjetski rat(1914.) nakon uspijeha i velikih žrtava u Balkanskim ratovima (1912.-1913.). Kraljevina Crna Gora ima nešto više oko 400 000 stanovnika, od koji su 90% Srbi i mobilisala je vojsku do 48000 vojnika, podijeljenu na četiri fronta(odreda) Lovćenski, Hercegovački, Starosrbijanski i Sandžački (Sandžačka vojska). Gospodar Crne Gore kralj Nikola je nakon dogovora sa vladom,zbog velikih gubitaka i pokazanih ogromnih nedostataka vojske kraljevine Crne Gore u Balkanskim ratovima, zamolio kralj Petra Karađorđevića i vladu Kraljevine Srbije za zajedničke ratne operacije i organizovanje Đeneralštaba vojske Kraljevine Crne Gore. Tako načelnik đeneralštaba crnogorske vojske postaje đeneral Božidar Janković, proslavljeni komandant Treće srbske armije, a njegov zamijenik postaje pukovnik Petar Pešić. Nisu oni nametnuti od strane Srbije, kako to tvrde Montenegrini, nego su na molbu Crne Gore poslani, jer je najveći nedostak crnogorske vojske bio, njena hajdučka primitivna borbena vještina i nedostak viših oficira.

Kralj Nikola je svog najsposobnijeg oficira Seradar Janka Vukotića postavio za komandanta Sandžačke vojske, najjače crnogorske jedinice i na najbitnijem potezu. Sandžačka vojska je brojala do 26000 vojnika i sastojala se od Prve Sandžačke divizije, Druge Sandžačke divizije i Drinske divizije, a držala je borbenu liniju od Šćepan polja do Višegrada, gdje se povezivala sa Užičkom vojskom Kraljevine Srbije. Crna Gora je imala veoma zastarelo naoružanje i opremu, uz nedostak pozadine (saniteta i intedanata) sa vrlo malo municije i uniformi, a uz posjedovanje malog broja različitog artiljerijskog oružja. Svako ko se iole razumije u vojsku, zna koliko je veliki problem, kada vam vojska koristi oružije i oruđe različtih kalibara. Jedina prednost Crnogoraca bilo je junaštvo i čojstvo. Samo čojstvo je inače nastalo u Crnoj Gori i značilo je čuvanje drugog od sebe.

Crna Gora nije imala nekih velikih borbenih operacija do jeseni 1915. ( osim onog prodora do Pala u jesen 1914.) To se smatralo kao posljedica pregovora kralja Nikole sa silama Osovine. No, 1915. u oktobru Centralne sile su odlučine da Srbe obrišu sa lica zemlje, što znači da unište Srbiju i Crnu Goru. Kada su združene Njemačke, Bugarske i Austrougarske snage razbile odbranu Srbije u velikoj ofanzivi, srbskoj vojsci je ostalo samo da se povuče preko Crne Gore i planina vještačke države Albanije do Jadrana, gdje će se priključiti saveznicima. Situacija bi bila mnogo lakša, da je Srbiji nakon Balkanskh ratova ostala srbska zemlja oko Drača i Lješa, umjesto što je stvorena Albanija na srbskoj i grčkoj zemlji. Sandžačka vojska je vodila borbe od 22.oktobra 1915. kod Višegrada do 2o.januara 1916. kod Berana i sve vrijeme držala bok i pozadinu srbskoj vojsci i cijelom srbstvu u povlačenju. Crnogorci su sve više oskudjevali u svemu, čak nije bilo dovoljno ni hljeba, ali ni u jednom trenu nisu pomišljali da se predaju i izdaju. Oni su živjeli za žrtvu i eto, prilika im se još jednom ukazala. Crnogorci su uvijek htjeli da idu tamo, gdje su najteže borbe, jer su sebe smatrali najodličnijim Srbima. Tako je Crna Gora prva krenula u Balkanski rat 8.oktobra 1912. Pa šta bude, a bila je OSVETA KOSOVA! Kralj Nikola je bez oklijevanja ušao i u Prvi svjetski rat, jer napadnuta Srbija i srbstvo, iako Crna Gora tada nije bila spremna ni za kakav rat,a kamoli svjetski. Srbski Spartanci su živjeli, da bi časno ginuli za srbstvo, da imaju su čim izađ pred Miloša i zato su u ratove radosno išli. Situacija je bila više nego očajna u januaru 1916. i srbska vlada i regent Aleksandar Karađorđević (unuk Nikole Petrovića) mole kralj Nikolu i serdar Janka da zaustave neprijatelja barem na 48 sati i time se oduže srbstvu. Njemačke i austrougarske trupe su planirale da lagano pregaze Crnu Goru i podave Srbijance u Jadranskom moru. Nego su se prevarili. Desilo se ono o čemu sve generacije Crnogoraca sanjaju, herojsko žrtvovanje za spas srbstva.

Gladni, loše obuveni i obučeni. Umorni i izranjavani Crnogorci formiraju poslednju liniju odbrane na Tari i Limu. Božićni je post. Svi su svjesni da se Crna Gora sama oduprijeti i spasiti ne može i da se srbstvo može spasiti samo, ako se žrtvuju za spas Srbije. Sijeku se i lože Badnjaci. Crnogorci slave Badnji dan uz borbe sa Austrougarskim trupama, koje su tri puta brojnije, moderno naoružane i opremljene za to vrijeme, a nastupaju ka Mojkovačkim vratima.

Serdar Janko na Badnje veče saziva svoje oficire i odlučuju, ne da se povlače ili drže odbrambeni položaj, nego da se u zoru na Božić svom silom napadne! Božić 1916. Mojkovac, rana zora, mraz , temperatura -25, snijeg od metar do 2 metra visine i gusta magla. Visoka brda i planine, gdje ni ljeti nije lako proći. Vojska se moli, tišina. Švabe miruju i spremaju svoj novi napad, očekujući uspješni prodor.

Odjednom,komanda :PALI! Sručila se živa vatra na švabske položaje. Nova komanda : JURIŠ,JUNACI!!! Kreće Prva Sandžačka Divizija (koja je brojala od 4000 do 6500 vojnika) na neprijatelja (koji je imao od 16000 do 20000 vojnika)! Dolazi do borbe prsa u prsa, gdje su Crnogorci nadmoćniji. Fizički jači i krupniji, a i vještiji i iskusniji od austrougarskih vojnika. Pucaju bombe, sudaraju se sablje i bajoneti, sijeku crnogorski jatagani. Tri dana Božića traju borbe. Pozicije padaju iz ruke u ruku. Svaki metar je prekriven leševima, a svaka stopa natopljena krvlju, srbskom, ali i austrougarskom! Serdar Janko vidi da mu je vojska desetkovana, ali napada i raspituje se za pozicije Srbijanaca. Odstupanja nema. Naročito je izražena bila uloga Crnogorki. One su došle od svojih kuća za svojim očevima, braćom, sinovima i muževima. Noseći im nešto malo hrane i preobuke, njegujući ranjenike i pomažući u borbi. Crnogorska vojska nije imala sanitetske jedinice i komoru, ali je imala svoje gorštakinje Vile, koje su zajedno sa muškarcima branile Mojkovačka vrata.

Konačno, treći dan Božića, Crnogorci drže sve bitne kote i zaustavljaju neprijatelja, ali 10. januara kod Berana serdar Janko saznaje da je pala prestonica Crne Gore, bastion srbstva, Cetinje! Crna Gora je kapitulirala 16. Januara 1916. prvi put u svojoj istoriji. Austrougari su ušli na Cetinje iz Boke Kotorske bez velike borbe. Hercegovački front je u rasulu.

Formalno postoji još Starosrbijanski front i Sandžačka vojska koja se bori na Tari i Limu. Kralj Nikola bježi u Italiju sa dijelom vlade. U takvoj situaciji srbska vrhovna komanda poziva svoje oficire iz Đeneralštaba vojske Kraljevine Crne Gore, da joj se priključe u Skadru. Serdar Janko drži položaje do 20.januara 1916. kada mu stiže naređenje da raspusti vojsku, jer Crna Gora više ne postoji. Nepobjeđeni srbski Spartanci se razilaze, Vojska Kraljevine Crne Gore je kapitulirala 21. januara 1916. godine, pet dana nakon kapitulacije Crne Gore, kao države i 15 dana nakon 48 sati, koje je tražila Srbija za zaštitu. Oko 5000 crnogorskih vojnika se priključuje vojsci Kraljevine Srbije kod Skadra, a ostatak se vraća kućama, gdje su neki zarobljeni, a drugi su se odmetnuli u komite i pružali otpor okupatoru do oslobođenja 1918. Serdar Janko se razbolio od tuge. Neprijatelj ga zarobljava bolesnog u okolini Danilovrgada, te odvodi u robstvo. Nakon oslobođenja je unaprijeđen i odlikovan od kralja Aleksndar i živio je u Beogradu do 1927. gdje je i sahranjen. Vječno počiva srbski Leonida pored Nikole Pašića. Zahvaljjujući crnogorskom žrtvovanju na Mojkovcu, srbska vojska se povukla i spasila, a potom i oporavila, te na kraju oslobodila Srbiju i Crnu Goru i vaskoliko srbstvo. Podvig srbskih Spartanaca na Mojkovcu je do sada ne prevaziđen,po žrtvi, junačkoj borbi i značaju za Vaskrs i slobodu srbstva.

Pogrešno su razni Jugosloveni tumačili, kako su se Crnogorci kod Mojkovca žrtvovali za spas ,,bratskog,, naroda i ,,savezničke,, vojske ili ti za drugu državu. Ne, Crnogorci su bili srbski vitezovi, koji su se žrtvovali za srbski narod i znali su da će njihova žrtva, kao i Lazareva na Kosovu, omogućiti da svane nova zora za sve Srbe. Danas, kada od Srba nastaju razni konvertiti i jeretici, koji patološki mrze sve srbsko, pokušava se poništi srbstvo Crnogoraca. Njima,Motenegrinima koji su nastali u Jajcu 1943. je krivo što kralj Nikola nije priključio Crnu Goru Centralnim silama i da zajednički ubijaju ostale Srbe (tadašnji Crnogorci bi ih pobili samo za ovu pomisao). Sve im je uzalud. Mojkovačka epopeja živi, dok je Srba. Neka svi znaju za najljepšu srbsku himnu Onamo, onamo (napisao ju je kralj Nikola) i za SRBSKE TERMOPILE, jer da nije njih, ne bi ni nas bilo. Vječna im slava i hvala! Nek Bog podari Carstvo Nebesko mojkovačkim junacima mučenicima!