Svet

Crno plemstvo

Deo današnje vladarske aristokratije neki istraživači Zavere nazivaju: „Crno plemstvo“. Ovaj naziv se odavno već ne odnosi na crne plemićke porodice koje su vladale u drevnom Egiptu i Severnoj Africi i koje su odavno pobijene i opljačkane, već se odnosi na današnju evropsku aristokratiju koja je svoju ogromnu moć i bogatsvo zasnovala delimično i na pljački ovog drevnog crnog plemstva.

Današnje Crno plemstvo ovakav naziv nosi isključivo zbog svoje bezočne i beskrupulozne tehnike vladanja i poslovanja. Dobit po svaku cenu, bez milosti i ikakvih moralnih ograničenja je jedino što ih zanima. U tom cilju primenjuju sva raspoloživa sredstva i odbijaju da priznaju bilo čije pravo osim sopstvenog.

Najubojitije njihovo oružije je: prevara. Ako treba, mogu žrtvovati i pripadnike sopstvene loze za koje smatraju da im nisu od koristi ili posumnjaju da će im pokvariti plan za ostvarenje dobiti. Glavna tehnika za jačanje moći Crnog plemstva je stalno izazivanje ratova i drugih oružanih konflikata koje oni finansiraju, podstiču i onda zaustavljaju mirovnim pregovorima gde se nameću kao garanti ispunjenja ugovora. Nekada su koristili plaćenu vojsku mnogih feudalaca, a onda su prešli na korišćenje vojski nacionalnih država kojima bi mentalnom manipulacijom predočili da je određeni ratni pohod u njihovom nacionalnom interesu.

Crno plemstvo koristilo je tako: atentate i trovanje kraljeva, careva, prinčeva, državnika, papa, ucene i korupciju vlada i parlamentaraca, te bankrote korporacija i čitavih država. Nije im strano ni kidnapovanje dece i likvidacija čitavih porodica, kao ni izazivanje masovne gladi, pogroma i genocida. Osim monopolskog trgovačkog biznisa koji im donosi najveću dobit, putem posrednih i veoma udaljenih kompanija i pojedinaca (mafije) bave se švercom zlata, oružja, trgovinom narkoticima, pranjem novca, a posebno tajnim instruiranjem i finansiranjem terorističkih organizacija preko kojih izazivaju tenziju i oružane konflikte bilo gde u svetu. Jedna od najvažnijih prikrivenih delatnosti Crnog plemstva je šverc tehnološkog znanja i same tehnologije.

Medijske, kao i naučne obmane i laži su sastavni deo njihovog delovanja na mentalni sklop mase. Ono što je u srednjem veku radila religija, danas rade mediji – u suštini sprovode prihološke operacije. Ljudi danas provode život opsednuti trivijalnostima ili borbom za goli opstanak. Svaki intelekutalni razvoj se strogo kontroliše i usmerava na pogrešnu stranu.

Oni koncentrišu ljude u velike gradove, kako bi ih bolje nadzirali, iako su ogromne površine na planeti nenaseljene. Industrijski i tehnološki razvoj zaustavljaju ukoliko im ugrožava dobit. Prljavi motori sa unutrašnjim sagorevanjem nafte (tehnologija stara preko 100 godina) i dalje je zato nezamenjiva.

Mi o ovim ljudima znamo samo ono što je namerno pušteno u javnost ili navodno „slučajno“ izašlo iz dvorskih zidina preko raznih agenata koji se obično predstavljaju kao bivši obaveštajci ili članovi niže vladarske hijerarhije i koji su greškom ili namernim istraživanjem došli do podataka o ovoj danas već globalnoj sili. „Protokoli sionskih mudraca“ su najbolje razotkrili planove ovog plemstva.

Jedan od popularnijih „istraživača“ Zavere i načina rada Crnog plemstva je bivši britanski obaveštajac dr Džon Kolman, autor poznate knjige „Komitet 300″, koja je i kod nas u Srbiji izdata. Brojka „300“ označava broj najmoćnijih ljudi koji su predstavnici ovih porodica danas.

Odakle Kolmanu ovaj podatak o 300 uticajnih ljudi (drugi autori navode da ih je 200)? Kolman kao izvor navodi nekadašnjeg socijalističkog političara i finansijskog savetnika porodice Rotšild, Voltera Ratenaia, koji je navodno napisao još 1921. za „Wiener Press“ sledeće: „…Samo 300 ljudi, od kojih svaki zna sve ostale, odlučuje od sudbini Evrope. Oni biraju svoje naslednike iz sopstvenog okruženja. Ovi ljudi imaju načine da dokrajče svaku državnu formu za koju smatraju da je besmislena“.

Tačno šest meseci nakon ove objave, Ratenai je ubijen. Kolmanova knjiga je možda imala upravo zadatak da neke stvari o ovim moćnicima predstavi u drugačijem svetlu nego što jesu (jer kad je nešto već „iscurilo“ u javnost, oni to zamagle puštanjem još više podataka koji odvedu čitaoce na pogrešnu stranu).

Kolmanova knjiga upravo zbog publiciteta koji joj je dat (u odnosu na mnoge druge slične, a koje su zataškane) možda i nije sasvim pouzdana, ali neki zanimljivi detalji su izneti što nije loše kako bi se čitava slika „Zavere“ mogla ipak bolje sagledati.

Formirani u XII veku

Kolman tako]e opisuje Crno plemstvo kao potomke srednjevekovnih trgovaca koji su danas vodeća anglo-saksonska aristokratija.

Administrativni predstavnik Crnog plemstva iz trgovalčkog centra Londona je čovek koji nosi titulu Gospodar grada ili Gospodar Gradonačelnik (Lord Mejdžor) i on se bira svake godine. On je simbol biznisa Crnog plemstva i adminstrativni čuvar ključeva od riznice (koja se samo delom nalazi u Londonu). Ova institucija je osnovana u XII veku kada je Crno plemstvo i nastalo.

Gospodar grada nosi tipičnu venecijansku srednjevekovnu plemićku odoru i vozi se u kočiji. „Crno plemstvo“ su oligarhijske porodice iz Venecije i Đenove koje su u XII veku držale velike monopole u trgovini i kartelski su bile povezane.

Prvi od tri Krstaška rata od 1063. do 1123. ustanovio je moć venecijanskog plemstva i učvrstio njihovu snagu bogate vladajuće klase, piše Kolman.

Aristokratija Crnog plemstva dostigla je potpunu kontrolu Venecije 1171. kada je imenovanjem dužda (što je danas Gospodar grada) bilo preneto na njega ono što je ranije bilo poznato kao „Veliko veće“ koji se sastojalo od članova trgovačke aristokratije (među njima je bila i poznata porodica Mediči). Venecija je ostala u njihovim rukama od tada, ali snaga i uticaj plemstva pružalo se daleko izvan granica venecijanske države.

(Foto: Vizionarski)

Godine 1204. oligarhijski i kartelski povezane porodice podelile su osvojene feudalne enklave svojim članovima i iz te epohe nastaje gradnja velike moći Venecijanaca. Samo plemstvo danas je sačinjeno od mnogo porodica, ali samo najbogatije dobile su svoje predstavnike u današnjem Komitetu 300.

Danas su najpoznatije porodice Crnog plemstva: Kuća Bernadot iz Švedske, Kuća Burbon iz Francuske, portugalska Kuća Braganca, britanski naslednici Vindzora su iz Kuće Velf (najmoćnije dinastičke kuće ikada), Kuća Grimaldi iz Monaka, dinastija Habsburga u Austriji, moćna Kuća Hanover iz Nemačke , Kuća Lihtenštajn, Kuća Oranža iz Holandije, dinastija Savoje iz Italije, Virtenberg iz Nemačke itd. Sve loze iz Kuće Vindzora (koja potiče od venecijanske porodice Velf i nemačke Kuće Vetin odnono Hanover) deo su ovog plemstva. Kolman pominje i Kradotdevice i albansku dinastiju Zogu kao deo Crnog plemstva.

Kuća Velf

Jedna od najznačajnijih porodica za formiranje Crnog Plemstva je bila venecijanska porodica Velf . Ovo prezime (ili nadimak) je poreklom iz Nemačke (kao volf – vuk) . Porodica se doselila u severnu Italiju (današnju Lombardiju) gde su se bavili prodajom novca i svoj biznis će vrlo brzo širiti kroz Italiju i Francusku. Pojam „lombard“ je tako vezivano za mesto za deponovanje dragocenosti (posebno zlata), a „banko“ je u Italiji bila tezga na kojoj su po tržnicama radili svoje novčane trange-frange ovi srednjevekovni menjači i prodavci novca. (Sama reč „long-bard“ možda označavala nekoga sa dugom bradom ili dugim mačem, ali to nije precizno utvrđeno). Svi menjači novca su tako vremenom počeli da se nazivaju lombardima, pa je i čitav region, logično, tako i nazvan – Lombardija (ne po dugobradima, kako se to nastoji tumačiti, već po trgovcima novcem).

Od lombardskih bankara vode poreklo svi bankari koji su se bavili u srednjem veku poslovima sa novcem. Kasnije su loze dinastije Velf prebacivale svoje poslove i zlatni fond preko rodbinskih i bračnih loza na sever ka Hamburgu, pa zatim u Amsterdam (gde su formirali Bank of Amsterdam) i konačno u London, gde je uz pomoć holandske Kuće Oranža osnovana prva privatna centralna banka koja je emitovala novac iz ničega – Bank of England.

Velfovi su, po dr Kolmanu, prvi počeli da trguju i robovima iz afričkih kolonija i tako Americi doneli ogroman kapital. „Kako bi mogli da kontrolišu finansije i politiku ovekovečili su gnostičke kultove i razvili razne ideološke teorije i tajna društva koja su te ideologije promovisali. Pod njihovom zaštitom su tako nastali: Rozenkrojceri, Unitarijanci, Fabijansko društvo, Svetski savez Crkava… Njihova Istočno Indijska kompanija sa Džonom Stjuartom Milom će finansirati Londonski univerzitet“.

Milov prijatelj, istoričar Džordž Grot, osnivač Univerziteta u Londonu donirao je 6.000 funti sterlinga za izradu studije „mentalno zdravlje“, čime je u svetu pokrenut pokret „mentalno zdravlje“. Inače, naziv „london“ možda i potiče od kovanice loan-dome što označava veliko mesto pod svodom za zajmove. Stara Londonska berza je upravo takva građevina. Tvrdnja da se ne zna baš tačno kako je London dobio ime i toponimija ove reči, deluje nelogično. Sve gore navedene porodice su rodbinski povezane sa Kućom Velf (piše se još Guelf).

Dinastija Velf je sa puno loza isprepletana i sa nemačkom aristokratijom iz Kuće Hanover (koja uključuje porodicu Vetini) i Kolman kaže da bi trebalo nekoliko strana da se pomenu sve njihove veze. Gotovo sve evropske kraljevske kuće potiču od Kuće Hanovera i tako i od Kuće Velfa glavne porodice Crnog Plemstva.

Kuća Velf je dala mnoge nemačke i britanske monarhe od XI do XX veka, kao i Ivana VI iz Rusije koji je, iako maloletan, kratko postavljan na tron u 18. veku. Danas je atraktivan i brak princeze Karoline od Monaka sa članom Kuće Hanover princom Ernstom, poznatom po bahatim ispadima. Ernst potiče po majci od loze Šlezvig-Holštajn-Gliksberg.

Britanski kralj Džordž I (nemački Georg) je iz Kuće Hanover iz Vojvodstva od Lineburga, na severu Nemačke. Ovom teritorijom upravljaju iz Kuće Velf još od XII veka. Potomci iz Kuće Velf su i sve vodeće dinastije nemačke loze Sakse-Koburg-Gota. Njihova britanska loza zastupljena je Kućom Vindzora i njihov potomak je i današnja Kraljica Elizabeta Druga.

Vindzori danas imaju monopol na tržištu najvažnijih sirovina i već godinama održavaju fiksnu cenu zlata (robe koju niti proizvode niti poseduju na svojim posedima, ali i zlato i bakar uzimaju vekovima iz Srbije, baš ako što su to radili Venecijanski trgovci). Kuća Vindzora monopolistički kontroliše cenu bakra, cinka, olova i kalaja (lima). Zato nije slučajno što se svetska berza za robnu razmenu ovih sirovina nalazi u Londonu. Kompanije koje vode porodice Crnog plemstva su: British Petroleum, Oppenheimer, Lonrho, Philbro itd.

Druga po značaju porodica Crnog plemstva su Grosvenors iz Engleske. Ova dinastija je vekovima živela od rente na iznajmljivanje zemljišta. Danas ova porodica ima najmanje 300 akri zemljišta u centru Londona. Zemljište se nikada ne prodaje, već se uvek iznajmljuje na 39 godina – što odgovara renti zemljišta iz srednjeg veka.

Grosvenor skver u Londonu gde se nalazi američka ambasada (eksteritorija) pripada ovoj porodici, kao i Iton skver. U Iton skveru apartmani se izdaju od 25.000 do 75.000 funti mesečno (što ne uključuje i troškove održavanja). Ovo pokazuje kako oni prave novac bez ikakve proizvodnje i zašto porodica Vindzor i čitava ekipa u naftnom biznisu zadržava svaki tehnološki napredak koji bi izbacio motore sa unutrašnjim sagorevanjem i prljavu naftu, (tehnologiju staru preko 100 godina). Ne, vi imate problem sa disanjem jer je neko u vašoj okolini zapalio cigaretu. Zabraniće zato cigarete, a onda će narednih 50 godina da „istražuju“ šta bi to još moglo da bude štetno u vazduhu.

Zašto je Švajcarska neutralna

Iako je neutralnost Švajcarske bila osigurana još 1648. Mirovnim ugovorom u Vestfaliji, jezuitski red i nemački slobodni zidari (frimasoni) kao njihovi saveznici među krunisnim glavama Evrope, na Bečkom kongresu 1815. našli su da je veoma važno da još jednom švajcarsku neutralnost zagarantuju. Kongresom je predsedavao austrijski katolik princ Klemens fon Meternih (iz Kuće Meternih-Vineburg). Ta garancija je bio sporazum tada četiri najveće sile i francuske dinastije Burbon da će zlato deponovano u Švajcarskoj bez obzira na međusobne ratove, pljačke i obračune (koje je tada predvodio Napoleon i pretio vatikanskoj riznici, a koga su huškali jezuiti) ostati netaknuto.

Švajcarska je tako stvorena kao zajednički vatikanski i anglo-saksonski zlatni fond koji vlastela (ma kako zavađena) zajednički mora da održi jer im ono omogućava da opstanu u svom bankarskom biznisu. Taj zlatni depo u stvari ne pripada švajcarskoj državi i njenim građanima, već plemstvu. Poznata švajcarska garda koja ceremonijalno čuva i vatikansku riznicu zato ima zanimljivu renesansnu uniformu. Bečki ugovor je tako tajni sporazum Vatikana i odmetnutog Crnog plemstva u Londonu.

Dr Kolman otkriva i postojanje takozvanih „letećih kapitalnih investicija“ koji se ostvaruje novcem na računima banke BSI (Banca del la Svizzeria Italiana), a koja je u službi mračnih poslova Crnog plemstva. Radi se o posebno namenjenim računima sa novcem koji može brzo da se iznese iz neke zemlje i u tom trenutku svi investitori (tzv. tajkuni) koji sa ovim novcem posluju tako ostanu preko noći bez novca (i bogatstva) i padaju cene nekretnina i uošte uvodi se čitava država u krizu.

I taj novac stiže u ovu BSI banku. Iz nje se barata i letećim kapitalnim investicijama iz i prema SAD, prvenstveno sa dolarima i američkim državnim obveznicama. Nekih 280 milijardi američkih dolara od prodaje narkotika širom sveta preko Švajcarske ulazi i izlazi preko računa Crnog plemstva. Centar ovih mračnih finansijskih transakcija je Lugano koji se nalazi u italijanskom kantonu u Švajcarskoj, pa nije ni u Italiji ni u Švici, te predstavlja finansijsku „zonu sumraka“ piše Kolman.

Izvesni Džordž Bol koji poseduje veliki udeo u BSI banci je istaknuti „insajder“ i bančin predstavnik u US.

Članovi Komiteta 300 imaju čitavu mrežu banaka među kojima su: Banca Commerciale d’Italia, Banca Privata , Banco Ambrosiano, The Netherlands Bank, Barclays Bank, Banco de Colombia, Banco de Ibero-America itd.

Jezuiti pomažu crno plemstvo smišljanjem prevara

Venecijanci su osnivanjem posebnog reda u okviru katoličke crkve nazvanog jezuiti nastojali da prezumu kontrolu nad vatikanskom riznicom. Jedan od onih koji su se opirali jezuitima bio je i papa Klement XIV (vladao 1769-74) koji je veoma brzo otrovan.

(Foto: Vizionarski)

Jedna od najefektnijih tehnika za osvajanje koje je Crno plemstvo razradilo je ubacivanje svojih agenata (često bračne ili vanbračne dece) unutar konkurentskih porodica i njihovo dinastičko podrivanje iznutra. Isto rade i sa svim drugim organizacijama, masonskim ložama i drugim tajnim društvima. Ova skrivena rovovska borba među dinastijama je praktično vid prevare doveden do savršenstva.

Podsticanjem iznutra francuske revolucije i usmeravanjem Napoleona na osvajanje katoličke Evrope, a posebno romanskog zlatnog fonda u Rusiji i organizovanim revoltom protiv katoličkih crkvi u Meksiku i Latinskoj Americi, oni su presekli Vatikanu dotok novca iz ovih kolonija.

U trenutku teške finansisjke krize u Vatikanu nemačka porodica Rotšild im je pozajmila pet miliona funti, čime su postali fiskalni agenti Vatikana. Na ovaj način su zajedno sa Vatikanom koji je pristao na saradnju proširili svoj finansijski i politički uticaj u SAD gde su uspeli posle mnogo peripetija da 1912. otvore i privatnu centralnu banku Federalne rezerve.

Da podsetimo da je Rotšild finansiranjem Velike Britanije 1815. u ratu sa Napoleonom, omogućio pad francuske monarhije, jer se Napoleon nameračio na vatikansku riznicu, a zapravo su iza Napoleona stajali jezuiti koji su ga vešto instruirali pa je najveći profiter njegovog pada i francuskog poraza bilo upravo Crno plemstvo iz Londona.

Prevarantska borba za vlast u prekooeanskoj koloniji

U tajnom Ugovoru iz Verone 1822. (između Austrije, Francuske, Prusije i Rusije) jezuiti su, predstavljajući se kao eksponenti vatikanske politike (manipulacijom katoličkih monarha), nastojali da podriju Ustav SAD nazivajući ga „satanskom tvorevinom“. Hteli su da vrate uticaj katoličke crkve u američko društvo i američku državnu politiku, što je izazvalo revolt američkih vlasti i dovelo do usvajanje poznate Monroove doktrine.

Ova doktrina je definisala spoljnu politiku SAD smatrajući svaki uticaj Vatikana i mešanje crkve u državne poslove kada je u pitanju politika prema Južnoj Americi kao akt agresije na čitavu Ameriku. I u tom smislu je Amerika dala sebi za prtavo da se oružano brani. Jezuiti su, ustvari, samo bili provokatori kako bi se Monroova doktrina primenila jer je ona upravo štitila interes britanske aristokratije i Crnog plemstva. Danas upravo jezuiti kontrolišu najveći deo latinske Amerike (Kubu, Venecuelu, Brazil, Argentinu). Svi katolički monarsi koji su naseli na ovaj trik i potpisali ovaj tajni ugovor iz Verone su kasnije svrgnuti.

Autor: Ivona Živković, Tabloid

Hvala na poverenju! Molimo vas podelite, širite istinu!