Čovek sa licem Božijim
Istaknuti jerarh Ruske Crkve, mitropolit Venijamin (Fedčenkov), u svojoj knjizi „Božiji ljudi“, svedoči o ličnim susretima koje je doživeo sa Svetima svog vremena. Među njima je i nezaboravna uspomena na prvi susret sa ocem Anatolijem, Starcem o kojem je do tada samo slušao, ali kada ga je video, osvedočio se da je sveti čovek isto tako čudo Božije kao i ikona, samo što je čudo opipljivije.
OTAC ANATOLIJE (POTAPOV)
Nakon dva-tri dana moga života u manastiru Optinom se pronije vijest da dolazi čudotvorna ikona Kalušske Majke Božije (slavi se 2. septembra). U naznačeno vrijeme mnogi monasi i bogomoljci izašli su u susret svetoj ikoni po šumskom putu i prihvativši je, pošli natrag u manastir, pojući molitve.
Odjednom vidim kako iz naše gomile neki izlaze na povorke i žurno grabe nekud desno. Kroz nekoliko trenutaka tamo se već sakupila velika masa naroda koji je u gusto zbijenom krugu okružio nešto i nekoga. Iz proste radoznalosti i ja se tamo uputih: u čemu je stvar? Da bi se ovako, makar i zakratko, ostavila Presveta Bogorodica, morao je postojati neki naročiti razlog. Probivši se malo bliže središtu gomile vidje da svi, s ganutljivom ljubalju i srećno se osmjehujući, gledaju u nekog sićušnog monaha sa kamilovkom i prosedom, neraščešljanom i velikom bradom. I on se takođe svima pomalo osmjehivao. Ljudi su nastojali da od njega uzmu blagoslov. Vidio sam kako se oko tog malenog staričića sve tako svijetljelo i radovalo. Tako mila djeca sreću svoju rođenu majku.
– Ko je to, pitam nekoga do sebe?
– Baćuška Anatolije, umiljato odgovori ovaj, čudeći se ipak mojoj neupućenosti.
O Starcu sam ja slušao, ali još nijesam imao prilike da ga sretnem lično, a za to nijesam imao ni osobitu potrebu, nijesam tada za njega imao nikakvih pitanja. A sada se pojavilo pitanje o njemu samome: sveti čovjek je isto tako čudo Božije kao i ikona, samo što je čudo opipljivije. Svetitelj je samo «obraz» (lik) Božiji, ovapoloćen u čovjeku. Kao i u ikoni, i u svetim ljudima prisutan je Sam Bog Svojom Blagodaću. I tu i tamo Bog nas privlači k Sebi Svojim darovima radosti, utješenja, milosrđa, duhovne svjetlosti. Kao što se Spasitelj sa Mojsijem i Ilijom javio na Tavoru učenicima u blagodatnoj nestvorenoj Svjetlosti i kao što je tada Petar uzviknuo – «Gospode! Dobro nam je ovdje biti!» (Lk. 9.33), tako i kroz svete ljude ta ista preobraženjska svjetlost i svijetli i grije. A ponekad, kako je to, ne jednom, bio slučaj sa svetim Serafimom Sarovskim, ona se projavljuje i u vidivoj, mada natprirodnoj svjetlosti. Tako je bilo i sada: kroz Baćušku (kakve li nježne i poštovanjem natopljene riječi!) svijetljelo je Sunce Pravde, Hristos Bog naš. I ljudi su se na tome Suncu grijali i tješili se njegovom svjetlošću.
Prisjetih se i riječi apostola Pavla o hrišćanima: «Zar vi ne znate da ste – hram Božiji i da Duh Božiji živi u vama?» (1 Kor. 6, 19). I drugog njegovog iskaza da je svaki hrišćanin dužan da izrasta u obraz savršeni i mjeru rasta punoće Hristove (Ef. 4, 13)… Eto kakva je visota zadata hrišćaninu . Sam Bogočovjek Hristos! To nije drznovenje gramzivosti nemoćnoga (Fil. 2, 6), već zapovjest i naredba Spasiteljeva, data u posljednoj besjedi Njegovoj: «Ako me neko ljubi, riječ Moju držaće, i Otac Moj ljubiće njega. I k njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti!» (Jov.14. 23).
To je cilj i zadatak hrišćanskog života – opštenje sa Bogom kroz blagodat Svetoga Duha u svetotajinskom krilu Crkve Njegove. Kada taj cilj dostignu, oblagodaćeni ljudi počinju da izlivaju svoju, to jest Božiju Svjetlost i na druge. Bože, kako su po sebi (Tobom) veliki i kako su za druge neizrecivo važni sveti ljudi!
U životu sam imao prilike da srećem i takozvane «velike» (u svjetovnom smislu) ljude, ali njihovu veličinu ja nikada nijesam osjetio; ljudi kao ljudi obični … A evo sada mi se desilo da stanem pred Sveta, i ja sam jasno i osjetio njihovu stvarnu veličinu … To su ljudi – neobični!… A ponekad vam je kraj njih i strašno, kako sam imao priliku da to jednom snažno doživim tokom sasluživanja sa ocem Jovanom Kronštatskim…
Tako nam postaje jasno zašto proslavaljmo Svete, zašto ih izobražavamo na ikonama i klanjamo im se do zemlje i cjelivamo ih. Oni su uistinu dostojni toga! Shvativo tako postaje i to zašto mi po hramovima kadimo ne samo ikone Spasitelja, Bogorodice i Svetih, nego i uopšte hrišćane – čineći to, mi pritom činimo poklonjenje i ukazujemo poštovanje Samome Bogu Koji se projavljuje u svojim «slikama» (obrazima): ikonama i ljudima. Svaki hrišćanin treba da biva slika (obraz ) Boga.
Jednom sam upitao nekog starca:
– Kako se uopšte trba odnositi prema čovjeku?
– S poštovanjem, odgovorio je on. Ja sam se začudio njegovim riječima…
– Zato što je čovjek obraz Božiji, odgovorio je on.
Kada se taj obraz u čovjeku vaspostavi, tada ga ljudi poštuju. Adamu su se u raju povinovale čak i zvijeri. O tome nam svjedoče i žitija svetog Gerasima Jordanskog i Serafima Sarovskog. Trepte pred njima i bijesi (demoni), a raduju im se nebožitelji. Kada se Presveta Bogomajka sa svetim Petrom i Jovanom javila svetom Serafimu, Ona je ovima rekla: «On je (od) našega roda!»
«Od toga roda» bio je baćuška Anatolije. Koliko se samo radosti, ljubavi i nežnosti izlivalo sa njegova lica na sve koji su ga gledali u optinskoj šumi, na sunačanom proplanku toga dana!…
A evo i jedne njegove pouke, jednog savjeta Starčevog.
MUŽ I ŽENA
Bio sam dobio pismo do jednog svoga prijatelja i druga sa Akademije, sveštenika, o. Aleksandra B., iz samarske gubernije o njegovom razlazu sa ženom… A kako ju je on kao djevojku voljeo! Čitava naša generacija znala je za nju, tako je dobra i prekrasna bila ona…
I tako, oni su se vjenačali. O. Aleksandar je dobio parohiju u radničkom rejonu grada. Bilo je potrebno izgraditi hram. Mlad i pun ideja sveštenik sa ljubavlju i poletom prihvatio se toga djela. Izgradnja je napredovala brzo… Izgledalo je da je sve dobro. Ali, eto jada za matušku: njen baćuška počeo da zakašnjava na objed. Matuška je time nezadovljna; jelo se ili ohladilo ili prekuvalo i prepržilo. I vrijeme uzalud propada, a i drugih poslova vezanih za domaćinstvo ima… I djeca su se pojavila… I ogorčena žena počinje da ropće i žali se na takav besporedak i rastrojstvo života. I, šta je još važnije, ona umjesto pređašnje ljubvi, počinje da gaji srdnju na muža, porodica se raspada…
Baćuška se pred njom pravda:
– Ta ja nisam bilo gdje, nego na crkvenoj građevini!
Ali, to matušku ne umiruje. Začinje se porodična raspra, vazda bolna i štetna. Na kraju, matuška jednom prilikom odlučno kaže suprugu.
– Ako ne izmjeniš život, otići ću natrag k roditeljima!
I upravo u tome trenutku bio sam razmijenio pisma sa ocem Aleksandrom. Saznavši da idem u Optinu, ispričao mi je svu svoju nevolju i zamoli oda odem k ocu Anatoliju i zatražim Starčev savjet o tome šta da radi. Čemu da da prvenstvo – hramu ili supruzi…
Otišao sam u keliju k baćuški. On je primao pretežno hrišćane koji su živjeli u svijetu, a monasi su išli drugom Starcu, ocu Nektariju (o. Anatolije je 1908. g. Premješten iz skita u mnastir, da bi duhovno hranio tamošnje dolaznike iz svijeta).
U keliji o. Anatolija bilo je deset do petnest posjetilaca. Među njima sam se sa pitanjem Baćuški obratio i ja. Saslušavši spuštenih očiju istoriju moga druga, baćuška poče skrušeno da vrti glavom:
– Ah, kakva nesreća, kakva je to nesreća!
Potom, bez imalo kolebanja, brižno poče da govori da bi baćuška (o. Aleksandar) u tome trebao da posluša matušku:
– …Inače, inače će biti zlo, zlo…
I tu mi ispriča slučaj iz prakse koju je kao duhovnik imao, kako se iz sličnih razloga raspala porodica. Još uvijek se sjećam i imena muža koga je starac pominjao – zvao se Georgije …
– Naravno, rekao je o. Anatolije, i hram graditi veliko je djelo, ali i mir porodični čuvati takođe je sveta zapovjest Božija: muž, prema apaostolu Pavlu, treba da ljubi ženu kao samoga sebe, a Apostol je ženu sravnio i sa Crkvom ( Ef. 5, 25 – 33). Eto kako je uzvišena stvar – brak! Neophodno je harmonično spojiti i hram i porodični mir. Inače će Bogu neugodno biti i građenje hrama. A lukavi neprijatelj – đavo pod vidom dobra hoće da nanese zlo: neophodno je da razumijemo smicalice njegove. Da, eto tako mu i otpišite: neka na vrijeme dolazi na objed. Sve ima svoje vrijeme. Tako mu otpišite!…
A potom, malo razmislivši, Starac dodade:
– A dobro je, dobro graditi hram. Ali sa tim dobrom potajno se miješa i taština… Da, miješa se, miješa se: hteo bi on da što brže završi… ljudima se dopadne… Tako otpišite… Ja sam u tako i otpisao. I – stvar se popravila.
(sa ruskog P.I.)
Svetigora, godina 4, br. 43-44, Božić 1995/96, str. 26-29
Izvor: Prijatelj Božiji
