Nikola Malović: U eri odlazaka najlogičnije je ostati

Kad je čovjek dugo na jednom mjestu, nužno se zapita da li bi i na drugom mjestu imao toliko problema? Od problema se, naime, ne da uteći

Po nekim računanjima, skoro cijela rezidentna i vansezonska Boka Kotorska ode iz Srbije i Crne Gore – godišnje.

Broj ekonomskih otšelnika kanda prevazilazi 60.000 ljudi oba pola.

Odlazi nam 164 osoba dnevno, ili statistički 7 na sat. Dok pročitamo stranicu teksta, zaplače neko, jer mu ode kogod drag.

Ne odlaze naši ljudi samo zbog toga što su plate male.

Odlaze zbog neuređenog sistema, a on jeste posljedica korupcije, nepotizma i negativne selekcije.

Umjesto da najbolji mladi zamijene najbolje stare kad ovima dođe vrijeme, najgori mladi zamjenjuju najbolje stare. Negativnu selekciju stimuliše sa strane ko stigne, samo da Srbija i Crna Gora ne bi stale na zelenu granu, jer se i iz aviona vidi da pametan narod ako bi stao na zelenu gradu, dok pucneš prstima, a to je za deceniju-dvije, oko sebe kao magnet može da okupi druge narode željne života u održivoj, pravednoj zajednici. Ne nužnoj u istoj, kao u Jugoslaviji. Nego u novom odnosu, da se ugledaju na Srbiju, pa da joj teže kao susjedna komunitad.

Život je čudo jer se istorija, gle, nikad u potpunosti ne ponavlja.

Mi vidimo oko sebe fašizam da narasta. Ali nije to fašizam iz knjiga koje govore o dobu pred Drugi svjetski rat. Posrijedi je modifikacija i perfidna nadgradnja. Ovo možda nije ni totalitarizam već pojava koja još nema ime.

Buduće generacije imenovaće naše doba kao gadno jedno, koje je prethodilo ili velikom geopolitičkom pospremanju planete Zemlje, ili totalnom kolapsu.

U „zlatnom dobu“ što ga proklamuju naše kvislinške vlasti odvija se egzodus najobrazovanijih, najplodnijih, a možda i najkukavičkijih.

U eri od odlaska, svi koji idu – misle da je tamo gdje odlaze, bolje.

No i odatle odlaze, nerijetko oni koji misle da je pak bolje na drugoj kakvoj strani.

Inženjer elektrotehnike, Portugalac, priča mi da je u poljskom Gdanjsku upisao studije karikature. Da li da na kraju prethodne rečenice stavim znak pitanja ili znak uzvika, uzalud sam promišljao.

Ništa tačnije od globalne migracije ne dokazuje da se nešto opasno dešava, da se globalno zakuvava, da Planeta ne može da podnese sad već haotičnu selidbu naroda u genitivu množine.

Mi se selimo u uređene sisteme, ne samo radi školovanja, da bismo izgubili sve osim para, a ljudi iz uređenih sistema bježe ili u potpunu egzotiku u koju će uložiti i time se obezbijediti, ili pak uređenost mijenjaju za drugi tip uređenosti, kao kad se Englez preseli u Španiju te dobije više sunca za nižu cijenu.

Upoznao sam u butigi mnogo takvih. U Zalivu i van sezone žive stranci koji vole svoje odluke. U Srbiji takođe. Briga njih za Mila i Vučića. Došli su do zemlje. Jedni do vinograda s pogledom na more, drugi do stare kuće i voćnjaka na pet hektara s pogledom na Oplenac u paketu za 20.000 evra. Za džabe. Srbije je zemlja koja se prodaje u bescijenje.

Kad je čovjek dugo na jednom mjestu, nužno se zapita da li bi i na drugom mjestu imao toliko problema? Od problema se, naime, ne da uteći.

U stađunu kada na preskupom Primorju nema ekonomskog krvotoka, kada Boki redovne finansijske injekcije daju samo pomorci koji se vraćaju sa svojim zaradama i odlaze kad ih potroše ili ulože, u strip-oblačiću iznad hercegnovske Knjižare So razmišljam gdje li bih to otišao a da bude po srpskom receptu, u tri lepe, daleko od svega našeg, destimulišućeg i nefunkcionalnog.

Uvijek mi je u mislima kakav mali primorski grad u dalekoj Portugaliji, na kraju mog, evropskog svijeta, gdje bih na lokalnoj peškariji kupovao svježu ribu srijedom i petkom, gdje bih otvorio livrariju, tj. knjižarsku butigu, živio mirno, i smješkao se turistima koji uzdišući kazuju kako bi i oni tako silno voljeli da žive na moru i da vode livrariju – prodavnicu knjiga.

Pisao bih u Portugaliji, s pogledom na Atlantski okean.

A onda se, u eri od odlazaka, prenem, jer sa praga od knjižarske butige vidim krovove grada koji je 1382. osnovao srpski kralj Tvrtko Prvi zbog trgovine solju, vidim palme i mediteransko rastinje, mletačke tvrđave, vidim more, na svega stotinak koraka od peškarije – ribljeg djela Pijace na kojoj se svakog jutra, sem ako nije kakva orkanska bura ili opako jugo – koprcaju netom ulovljeni primjerci divljači iz mora. Za kilogram pre-u-kus-nih! sarduna treba izdvojiti svega tri evra. Da to nije možda skupo?

Hoću da prospekulišem kako ad finitum tamo gdje je bolje može da bude dvaput gore.

Vjerujem da se počesto ono što želimo sve vrijeme nalazi pred našim očima, samo je pitanje da li mi, a ne okolnosti kojima ne možemo da upravljamo (npr. odlaskom u nepoznato), možemo da upravljamo dizginama našeg života. Znanjem, umijećem i voljom.

U eri od odlazaka najlogičnije je ostati.

Ne mogu da dokažem, ali mogu da osjetim: vremena boljeg života na Zapadu su prošla. Ko hoće da ispita Istok, sada mu je vrijeme, no mora da zna da će umirući Zapad tome uzrastajućem Istoku sve vrijeme biti na tragu. Neće mu dati da poentira. Daviće ga, u godinama pred nama. Zadatak Istoka biće sve vrijeme da ubije ideologiju zapadne aždahe.

Izvor -Pečat