107 GODINA OD POBUNE BJELOPAVLIĆKIH UČITELJA: Dosljednji učiteljskom pozivu i SRPSTVU
Navršava se 107 godina od istaknutog događaja 1916. godine kada su 14 bjelopavlićkih učitelja i tri pravnika, koji su ih podržali, podnijeli ostavke na službu austrougarskom okupatoru, zbog toga što su njihove vlasti pokušale da zatru srpski identitet Crne Gore, pa su iz nastavnih procesa izbacili ćirilično pismo, školski predmet „Srpska istorija“, kao i učenje srpskih epskih i rodoljubivih pjesama. Bjelopavlićki učitelji utemeljeni u Srpstvu, poštujući uzvišeni poziv srpskog učitelja, a time i nastavni plan i program Ministarstva prosvjete i crkvenih djela Crne Gore, koji su bili obavezujući, odbili su da izvode nastavu po diktatu okupatora i njihovim nametnutim programima, u kojima je bio izbrisan srpski identitet Crnogoraca, a to sve sa ciljem kako bi se nad njima, tako obezglavljenima lakše vladalo. U aktima Ministarstva prosvete i crkvenih djela Crne Gore u uputstvima se preporučuje vaspitanicima (učiteljima) „da vaspitanici treba da steknu jasan pojam o današnjem položaju srpskoga naroda“, a da „novo pokoljenje treba da ima svijest o zadatku koje današnje prilike nameću cijelom raskomadanom srpskom plemenu“.
Zbog tog patriotskog i uzvišenog čina, kojim bjelopavlićki učitelji nijesu htjeli da predaju po nametnutim školskim planovima i programima austrougarskih okupacionih vlasti, doživjeli su torture i kazamate, a prijećeno im je i smrtnim kaznama ako ne povuku odluku o ostavkama na službu. Međutim, to nije pokolebalo odvažne bjelopavlićke učitelje da sačuvaju uzvišeni poziv srpskog učitelja, svoj srpski identitet, kao i ličnu čast i ponos, bez obzira na cijenu, tj. odmazdu surovog austrougarskog okupatora, pa su njihovoj nadležnoj komandi poslali usaglašeni tekst ostavki na službu, koji glasi: „ĆIRILICA I SRPSKA ISTORIJA SU ARTERIJA-AORTA SRPSKOG NACIONALIZMA, A MI SMO SPREMNI DA BUDEMO SAMO SRPSKI UČITELJI I NEĆEMO DA BUDEMO ANACIONALNI. DA BISMO OSTALI DOSLJEDNI POZIVU SRPSKOG UČITELJA U CRNOJ GORI, ČAST NAM JE IZVIJESTITI KOMANDU DA SA OVIM PODNOSIMO OSTAVKU NA DOSADAŠNJU DUŽNOST“. Kuriozitet je i taj da je jedini organizovani bunt protiv navedenih nametanja austrougarskih obrazovnih programa u nastavi, nastao jedino u Bjelopavlićima.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, ovom podvigu bjelopavlićkih učitelja dato je istaknuto mjesto i navođen je kao svijetli primjer rodoljublja i kako se brani profesija i svoj srpski identitet. U višedecenijskom procesu rasrbljavanja srpskog naroda u Crnoj Gori (u Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine pisalo je da u njoj živi 95% Srba, a taj procenat je bio približan i decenijama kasnije) nakon Drugog svjetskog rata od strane komunističkih vlasti i njihovom nasilnom procesu pretvaranja u etničke Crnogorce i ovaj istinski podvig bjelopavlićkih učitelja bio je potisnut i skoro zaboravljen, zato što se nije uklapao u komunističke, ideološke, antisrpske planove. Vrijedno svjedočanstvo o podvigu bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine ostavili su Jakša Brajović, Tomo Dragović i Savo Jovović, koji su bili među predvodnicima tadašnje pobune.
Da ovaj istinski podvig bjelopavlićkih učitelja bude ponovo aktuelizovan zaslužan je Pero Radonjić, koji je bio kustos Zavičajnog muzeja u Danilovgradu, a koji je 90-ih godina prošlog vijeka o tome govorio na sjednicama lokalnog parlamenta u Danilovgradu i zatražio da se ovaj značajni događaj dostojno obilježava. U radio emisijama, u „Danilovgradskim novinama“, naučnim skupovima podsjećao je na dešavanja o pobuni bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine, o značaju tog događaja i da se nikada ne smije zaboraviti njihovo uzvišeno djelo, koje treba da bude putokaz generacijama kako se treba boriti za srpski identitet, vjeru, slobodu, čast i obraz i da bude podsjetnik i amanet budućim generacijama. O podvigu bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine pisao je i autor ovog feljtona u „Glasu Crnogor(a)ca“, 2001. godine, kao i kasnije u dva seta feljtona u dnevnom listu „Dan“ i dr., govorio na tribinama, naučnim skupovima i sl. O tome je pisao i Veselin Matović u knjizi „Crnogorica i latinogorica“. Radonjić i autor ovog feljtona su predložili, na zasjedanju lokalnog parlamenta prije više od decenije i po, da se ovim učiteljima podigne dostojni spomenik na kojemu bi bila uklesana njihova imena i tekst ostavke koju su podnijeli austrougarskom okupatoru, kao i da se naziv jedne ulice u gradu posveti njima.
I umjesto da ova inicijativa bude objeručke prihvaćena od nadležnih, jer je ovaj događaj bio jedinstven ne samo u Crnoj Gori, nego i šire, danilovgradski DPS vlastodršci su smislili plan kako bi obesmislili ovu i sl. inicijative, pa su napravili nekakav bezidejni spomenik koji je navodno posvećen svim učiteljima, a njegove tone korozirane gvožđurije ne predstavljaju ni ono što su njegovi idejni tvorci htjeli postići da on predstavlja krug, kao simbol neprekidnog traganja za znanjem. Ovaj nazovi spomenik predstavlja još jedan promašeni projekat, kao što su i mnogi drugi koje su njihovi ideološki učitelji, komunisti, gradili svojim komunističkim „faraonima“ kako bi ovjekovječili svoju totalitarnu vladavinu, a svjedoci smo do čega su nas sve doveli. Pošto je višedecenijskoj antisrpskoj, totalitarnoj vladavini DPS-a u našem gradu na prošlogodišnjim lokalnim izborima konačno došao kraj, nadamo se da će nove demokratske vlasti imati afiniteta za značajne događaje i ličnosti iz istorije našeg kraja, i da će podvig bjelopavlićkih učitelja biti vrednovan kako zaslužuje.
Posebno je značajno podsjetiti se ovog izuzetnog podviga Bjelopavlićkih učitelja u susret novembarskom popisu stanovništva (1-15 novembra 2023), koji treba da nam bude putokaz ko smo i kojim jezikom govorimo, jer su se ovi učitelji jasno odredili i sa ponosom isticali da su Srbi koji govore i pišu srpskim jezikom, i za svoj srpski identitet bili su spremni da podnesu i najteže lične žrtve, jer bi u suprotnom bili beskorisne, besadržajne individue i izdali bi svoje pretke koji su im ostavili u nasljeđe krvlju sačuvano, blagosloveno srpsko ime, ćirilicu, srpski jezik i pismo koji su utkani u evropske civilizacijske kulturne tokove, a nadasve, našu Srpsku pravoslavnu crkvu, kao temelj našeg bitisanja i postojanja. Zato mi, nasljednici svojih slavnih predaka ne smijemo da ih iznevjerimo, jer ovog puta je izbor lak, a to je da se izjasnimo kao i naši slavni preci da smo Srbi, koji govore srpskim jezikom i pripadaju svojoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja nas je održala, čime se svrstavamo da pripadamo Svetovasilijevskoj, Svetopetrovićevskoj, njegoševskoj, blagoslovenoj Crnoj Gori, koju nam je u amanet ostavio da čuvamo i njegujemo naš duhovni lučonoša blaženopočivši mitropolit Amfilohije. U suprotnom oni koji ne žele da idu tim bogotrasiranim putem svrstavaju se na strani srpskog dželata Broza i njegovih domaćih satrapa koji su razorili duhovne temelje Crne Gore, na bratoubilaštvu gradeći naciju po svojoj mjeri, gurajući time Crnu Goru u ambis bezvjerja, satanizma, ništavila, a koju politiku je nastavio da slijedi DPS i njegovi sateliti SDP, SD, LP, a čija antisrpska, totalitarna vladavina je iza sebe ostavila katastrofalne posljedice, duhovnu i materijalnu pustoš, i predstavlja tamnu mrlju na svijetlom obrazu Crne Gore.
Autor: Miljan Stanišić
Izvor: Srpska 24
